Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/08 (Š. D.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3448/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3448/08, rješavajući apelaciju Šefika Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Dizdarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-08-000 426 od 14. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-762 od 8. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefik Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 30. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 426 od 14. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-762 od 8. juna 2007. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 17. februara 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 26. februara 2009. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-762 od 8. juna 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 12. septembra 2002. godine isplati iznos od 3.476,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. oktobra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe u iznosu od 3.475,66 KM do konačne isplate, što sve ukupno iznosi 6.9512,32 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 4.440, 00 KM. Presudom je odbijen apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse kao neosnovan i utvrđeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 1991. godine ostvario pravo na starosnu penziju, da mu je isplata penzije prestala u aprilu 1992. godine, te da je 29. novembra 2002. godine tuženi donio Rješenje broj 1045199210 kojim je apelantu ponovno uspostavljena isplata penzije u iznosu od 179,70 KM počev od 12. septembra 2002. godine. Dalje, utvrđeno je da apelant od aprila 1992. godine, zbog otpočinjanja ratnih sukoba, nije imao boravište na teritoriji općine Prijedor. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 180. Zakona o PIO - Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se penzija i ostala novčana primanja iz PIO utvrđuju u mjesečnom iznosu i isplaćuju unazad u tekućem mjesecu za protekli mjesec, te da se ta dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. Dalje, navedeno je da je članom 183. istog zakona propisano da je korisnik prava iz PIO obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja za korištenje ili obim prava, te da korisnik kojem se penzija isplaćuje izvan RS, bez obzira na način isplate, ima obavezu da na kraju kalendarske godine dostavi tuženom potvrdu o životu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je obrazložio da apelant nije postupio u skladu sa navedenim odredbama Zakona, pa da je stoga, po mišljenju tog suda, apelantov zahtjev u cijelosti neosnovan. Navedeno je da je apelant promjenu svoje adrese mogao i bio dužan prijaviti tuženom ako ne u toku ratnih djejstava „ono bar poslije 19.6.1996. godine, kada je odlukom Vlade proglašen prestanak ratnog stanja“.
3. Osnovni sud je naveo i da je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse neosnovan, jer je taj sud utvrdio da apelant prima penziju u iznosu od 240,00 KM mjesečno od tuženog, da živi u Njemačkoj gdje ima status socijalnog slučaja i prima socijalnu pomoć u mjesečnom iznosu od 300,00 eura i da živi sam, pa da je Osnovni sud zaključio da plaćanjem sudskih taksi apelantova socijalna sigurnost neće biti ugrožena.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-07-001732 od 26. decembra 2007. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu glavnog tužbenog zahtjeva i u pogledu troškova postupka tako što je obavezao tuženog da apelantu isplati tražene iznose na ime neisplaćenih penzija sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupku u iznosu od 3.040,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da su, bez obzira na pozitivna zakonska rješenja, sudovi u smislu odredbe člana II stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni primjenjivati ne samo domaće propise nego i odredbe ustavnog prava, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja čini integralni dio pravnog sistema BiH i čije odredbe imaju jaču pravnu snagu, odnosno prioritet nad svim ostalim zakonima. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da, kako se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu „a pravo na penziju predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, to je slijedom toga, a direktnom primjenom Evropske konvencije, osnovan tužbeni zahtjev tužioca za isplatu iznosa dospjelih a neisplaćenih penzija za utuženi period“. Navedeno je da je o visini tužbenog zahtjeva taj sud odlučio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, te da je, s obzirom na preinačenje presude u ovom dijelu, izmijenjena i odluka o troškovima postupka pa je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u navedenom iznosu a na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, te je u tom dijelu apelantovu žalbu odbio.
5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 426 od 14. augusta 2008. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je revizija osnovana, jer je nesporno utvrđeno da apelant nije obavijestio tuženog o promjeni adrese, odnosno prebivališta na šta je bio obavezan shodno odredbama člana 183. Zakona, te da je s tim u vezi, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravo na isplatu neisplaćenih penzija za sporni period. Vrhovni sud je naveo da je članom 151. stav 1. Zakona koji je bio na snazi u vrijeme ponovnog uspostavljanja prava na penziju apelantu, kao i „odgovarajućim odredbama (član 158) ranijeg Zakona („Službeni glasnik RS“ broj 27/93) propisano da je korisnik prava iz PIO obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje i obim prava. Tužitelj je, s obzirom na ovu odredbu, bio dužan da prijavi tuženom adresu novog boravišta, odnosno prebivališta, što nesporno nije učinio i što je njegov propust. Rat se ne može prihvatiti kao opravdanje za propust tužitelja jer je iz mjesta u kom je boravio bio u poziciji da barem poštom obavijesti tuženog o okolnostima relevantnim za ostvarivanje prava“. Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da iznos neisplaćenih penzija predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije jer novčani iznos penzija koje apelant nije ostvario vlastitim propustom ne mogu se, prema mišljenju Vrhovnog suda, smatrati imovinom jer bi suprotno shvatanje vodilo pravnoj nesigurnosti.
6. Apelant navodi da su mu osporenim presudama Osnovnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeni, prije svega, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i smatra da je jedini ispravan stav onaj koji je izražen u presudi Okružnog suda jer se u njegovom slučaju radi o stečenom pravu na penziju i da ta penzija predstavlja njegovu imovinu, te da stav Vrhovnog suda da rat nije opravdanje za neprijavljivanje promjene adrese nije pravilan jer apelant nije prouzrokovao ratne događaje, niti je objektivno bio u mogućnosti da prijavi novu adresu jer je nije ni imao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa konkretnim predmetom Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi donio više odluka koje su se ticale suštinski sličnih pravnih i činjeničnih situacija. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1025/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1025/07 od 14. februara 2008. godine objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključio da „u konkretnom slučaju, odredbom člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da apelanti nisu postupili prema navedenoj odredbi i podnijeli zahtjev stvarno nadležnom organu, nego su pokušali ostvariti pravo iz penzijskog i inavlidskog osiguranja u postupku pred redovnim sudovima, tužba im je odbačena kao nedopuštena. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o pravu apelanata iz penzijskog i invalidskog osiguranja, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka".
10. Dalje, u svojoj Odluci broj AP 3498/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3498/08 od 9. marta 2011. godine objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud je apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu jer je, između ostalog, zaključio „ da u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da se apelant 3. augusta 2000. godine, u smislu relevantnih odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, obraćao nadležnom fondu za zahtjevom za uspostavu primanja iz PIO, da je nadležni fond svojim rješenjima od 5. oktobra 2000. godine odredio novi iznos penzije, odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, te apelantu izvršio isplatu potraživanja po ovom osnovu retroaktivno za godinu dana. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da iz odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji je nesporno lex specialis u odnosu na član 210. ZOO (na kojem je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev), proizilazi da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku (čl. 161. do 171. Zakona o PIO iz 1993. godine, odnosno član
132. Zakona o PIO iz 2000. godine), te da je sudska zaštita osigurana u upravnom sporu. Stoga, neovisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta vezani za tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava. Ovo stoga što je o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fonda koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku (po stanju spisa nije izjavljivao žalbu na prvostepeno rješenje, odnosno ni pokretao upravni spor), već je nakon proteka punih sedam godina od ostvarivanja prava iz penziono invalidskog osiguranja pokrenuo postupak koji po odredbama relevantnog prava uopće nije mogao voditi“.
11. S druge strane, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2843/07 ( vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10) utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je zaključio da u slučaju kada apelant u roku od osam dana od dana promjene adrese tu promjenu nije prijavio nadležnom Fondu za PIO i kada je iz tog razloga izgubio pravo na isplatu penzije za određeni period, da je „korisnik (apelant) ostvario (je) i duže vrijeme uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva osigurava na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se osiguralo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima, kao i za određivanje uvjeta pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utječu na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, koliko god bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO iz 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak odrediti koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzijskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati da bilo koje ograničenje prava na penziju kao «imovine» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o PIO, zadovoljava i princip «pravične ravnoteže», kako je Ustavni sud već obrazložio. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
12. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant 1991. godine ostvario pravo na starosnu penziju, da mu je isplata penzije prestala u aprilu 1992. godine, te da je 29. novembra 2002. godine tuženi donio rješenje kojim je apelantu ponovno uspostavljena isplata penzije u iznosu od 179,70 KM počev od 12. septembra 2002. godine kao dana podnošenja zahtjeva. Dalje, iz osporenih presuda proizlazi da apelant nije izjavio žalbu na predmetno rješenje u upravnom postupku, niti je pokrenuo upravni spor, već da je protiv tuženog podnio tužbu u parničnom postupku. U parničnom postupku koji je, s tim u vezi, vođen donesene su, između ostalog, i osporene odluke kojima je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1992. godine do septembra 2002. godine odbijen jer je apelant propustio da u roku od osam dana obavijesti tuženog o promjeni adrese. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je i u konkretnom slučaju apelantu odbijen zahtjev za isplatu penzija za sporni period iz istog razloga kao i apelantu iz citirane apelacije broj AP 2843/07 u kojem je utvrđena povreda apelantovog prava na imovinu-apelant je zbog ratnih djejstava napustio prebivalište i promjenu adrese nije prijavio do podnošenja zahtjeva za ponovno uspostavljanje isplate penzije. Međutim, ono što suštinski razlikuje apelantov predmet od navedenog predmeta je činjenica da apelant u konkretnom predmetu nije iskoristio pravne lijekove u upravnom postupku, odnosno nije pokrenuo upravni spor kako je propisano članom 164. Zakona koji predviđa da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja obezbjeđuje Fond ostvaruju na način utvrđen ovim zakonom i propisima o opštem upravnom postupku. U tom postupku apelant je mogao osporavati datum od kojeg mu je tuženi ponovo uspostavio pravo na isplatu penzije, a što apelant, prema stanju spisa, nije učinio, pa je Rješenje tuženog broj 1045199210 od 29. novembra 2002. godine (kojim je apelantu ponovno uspostavljena isplata penzije počev od 12. septembra 2002. godine) postalo konačno u upravnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, i pored činjenice da se u konkretnom slučaju sudovi pred kojima je apelant vodio parnični postupak u svojim odlukama nisu dotakli pitanja dopuštenosti tužbenog zahtjeva iz razloga što je članom 164. Zakona striktno propisano vođenje upravnog postupka, odnosno sljedstveno tome upravnog spora, već su tužbu rješavali prema pravilima parničnog postupka, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije postupio prema navedenim odredbama člana 164. Zakona predstavlja prepreku zbog koje Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu kao u predmetu broj AP 2843-07.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović