Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3494/08 (H. Ć.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3494/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3494/08, rješavajući apelaciju Hasana Ćerimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Ćerimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000818 od 11. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 738 od 17. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-26/97 od 25. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Ćerimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ramo Safić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 1. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000818 od 11. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-
001 738 od 17. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-26/97 od 25. oktobra 2006. godine. Apelant je 28. januara 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj P-26/97 od 25. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 738 od 17. januara 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog «Jahorina osiguranje» Istočno Sarajevo, Sokolac bb, Ulica Dobrosava Ivančevića broj 66, Pale (u daljnjem tekstu: tuženi), kao pravnog sljednika ZOIL-a «Dunav osiguranje» d.d. Bihać, radi naknade štete, vsp. 27.322,00 KM, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 27.322,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. decembra 1981. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz priloženih dokaza proizlazi da su apelant, kao osiguranik, i ZOIL «Dunav» - Filijala Bihać, poslovnica Velika Kladuša, kao ugovorač osiguranja, zaključili 30. aprila 1981. godine ugovor o osiguranju imovine za period od 30. aprila 1981. godine do 30. aprila 1982. godine, kao i da je u toku trajanja osiguranja nastupio osigurani slučaj – zemljotres, koji je prouzrokovao oštećenja na apelantovoj osiguranoj imovini, te je apelant 15. decembra 1981. godine podnio tužbu za naknadu štete protiv ugovarača osiguranja (ZOIL «Dunav» Zajednica osiguranja Bosanska Krajina, poslovnica Bihać). Također, sud je istakao da je, zbog kasnije nastalih statusnih promjena na strani navedenog tuženog, apelant pismenim podneskom od 9. novembra 2005. godine konačno kao tuženog označio «Jahorina osiguranje» Istočno Sarajevo, Sokolac (apelant je, prethodno, kao pravne sljedbenike prvobitno tuženog označavao «Bosna osiguranje» Sarajevo, Filijala Bihać, «Kosig Dunav osiguranje», Filijala Banja Luka, te «Kosig Dunav osiguranje», Filijala Bihać). Sud je ocijenio da je pasivnu legitimaciju novooznačenog tuženog u konkretnom predmetu apelant tokom postupka temeljio na sadržaju dopisa osiguravajuće kompanije «Dunav» Beograd od 10. marta 1993. godine, te Presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-880/99 od 14. marta 2000. godine. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao na zaključku da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom predmetu, jer dokazi ponuđeni od apelanta ne pružaju osnov za zaključak da je tuženi pravni sljednik ZOIL-a «Dunav», Filijala Bihać, dok dokazi ponuđeni od tuženog (rješenje o osnivanju tuženog od 11. augusta 1992. godine sa prilozima i izvod iz sudskog registra Osnovnog suda u Sokocu od 15. juna 2005. godine) potvrđuju odsustvo bilo kakve relevantne veze između ranijeg ZOIL-a «Dunav» - poslovnica Bihać i novoformiranog «Jahorina osiguranja», Istočno Sarajevo, Sokolac – Pale.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000818 od 11. septembra 2008. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 738 od 17. januara 2007. godine kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se sadržaj dopisa osiguravajuće kompanije «Dunav» Beograd, upućen 10. marta 1993. godine izvjesnom mađarskom osiguravajućem društvu, u kome osiguravajuća kompanija «Dunav» Beograd navodi da su sve njene filijale koje su radile na teritoriji Bosne i Hercegovine formirale novu osiguravajuću kompaniju «Jahorina», mora tumačiti u kontekstu sadržaja tada važeće Odluke o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava, koju je 2. oktobra 1992. godine donijela Vlada Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/92; u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, članom 1. alineja 3. navedene odluke propisano je da se svi dijelovi DD za osiguranje «Dunav» koji posluju na teritoriji Republike Srpske pripajaju SOD «Jahorina» d.d. Sokolac. Međutim, na sjednicama od 3, 4. i 6. maja 1993. godine Vlada Republike Srpske je donijela Odluku o izmjeni Odluke, kojom je u članu 1. Odluke brisana alineja 3, odnosno riječi „DD za osiguranje 'Dunav'“ («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 6/93 i 8/93). Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da dopis osiguravajuće kompanije «Dunav» Beograd od 10. marta 1993. godine ne može predstavljati dokaz da je tuženi, kao novoosnovano osiguravajuće društvo, odgovoran za prijašnje obaveze ZOIL-a «Dunav» - Filijala Bihać, Poslovnica Velika Kladuša, niti da je tuženi pravni sljednik te filijale, odnosno poslovnice. Također, sud je istakao da Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-880/99 od 14. marta 2000. godine, donesena u pravnoj stvari tužitelja Ibre Peljte protiv tuženog ZOIL-a «Bosna» d.o.o. Sarajevo, ne samo da se odnosi na spor koji je činjenično i pravno različit u odnosu na spor u konkretnom predmetu već ta presuda, sama po sebi, ne može biti dokaz o postojanju pasivne legitimacije tuženog u konkretnom predmetu.
5. Najzad, sud je naveo da apelant nije tokom postupka pružio dokaze da je tuženi nastao kao produkt statusnih promjena ZOIL-a «Dunav», prema članu 187.a tada važećeg Zakona o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/78, 40/89, 46/90 i 61/90), a niti je tokom postupka tvrdio da je tuženi organizovan i od dijela imovine bivšeg ZOIL-a «Dunav» - Filijala Bihać, Poslovnica Velika Kladuša, odnosno da faktičke statusne promjene (prisvajanje pokretne i nepokretne imovine koju je prije rata koristio ZOIL «Dunav») opravdavaju uspostavljanje pasivne legitimacije tuženog u konkretnom predmetu, dok je tuženi pružio dokaze da imovina izdavača police osiguranja nije ušla u njegov osnivački kapital.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je iz pismene dokumentacije koja je uložena u spis suda vidljivo da je tužena strana pravilno označena, te da je obavezna da preuzme sva prava i obaveze za prvobitno tuženog „Dunav osiguranje“, kao pravni sljednik koji je nastao reorganizacijom prvobitno tuženog, a uslijed raspada bivše SFRJ.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović