Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3526/08 (I. G.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3526/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3526/08, rješavajući apelaciju Ilije Glavaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Glavaša podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25-0-P-000675-08- Gž od 26. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda Orašje broj 25-0-P-000675-07-P od 23. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 6. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25-0-P-000675-08-Gž od 26. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25-0-P-000675-07-P od 23. aprila 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 25-0-P-000675-07-P od 23. aprila 2008. godine usvojio u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja i protutuženika, kojim je tražio da se razvede brak između apelanta i Nade Glavaš (u daljnjem tekstu: tužena protutužiteljica), koji je zaključen u Boku 6. januara 2006. godine, a vodi se u matičnoj knjizi vjenčanih pod brojem 1/2006. Navedenom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice kojim je tražila da se apelant obveže da doprinosi njenom uzdržavanju i uzdržavanju malodobnih pastoraka u preciziranim mjesečnim iznosima. Općinski sud je navedenom presudom utvrdio da će svaka stranka podmiriti svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odlučujući o troškovima postupka, vodio računa o okolnostima slučaja, te da je na osnovu članka 280. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH po slobodnoj ocjeni odlučio da svaka stranka podmiri svoje troškove postupka.

4. Parnične stranke su se žalile protiv navedene prvostepene presude. Apelant je presudu Općinskog suda pobijao u dijelu odluke o troškovima postupka smatrajući da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 280. Obiteljskog zakona jer je, po apelantu, tužena protutužiteljica nepotrebno prouzrokovala troškove predmetnog postupka.

5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, presudom broj 25-0-P-000675- 08-Gž od 26. augusta 2008. godine, žalbe odbio kao neutemeljene i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da žalbeni navodi apelanta u pogledu troškova postupka nisu utemeljeni. Dalje je navedeno da je odredbom članka 280. stavak 1. Obiteljskog zakona FBiH propisano da o troškovima postupka u statusnim stvarima sud odlučuje slobodno vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka. Kantonalni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proističe da je apelant podnio tužbu za razvod braka u kojoj je nepravilno uvjetovao određivanje plaćanja troškova postupka. I po ocjeni Kantonalnog suda suprotna stranka nije ničim namjerno, niti odugovlačenjem postupka prouzročila predmetne parnične troškove, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe navedenog članka Obiteljskog zakona, kao i odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima se propisuje određivanje plaćanja troškova parničnog postupka. Temeljem članka 386, a u svezi sa člankom 396. ZPP Kantonalni sud je odlučio da apelantu ne pripada naknada troškova žalbenog postupka.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na jednakost pred zakonom. Apelant je istakao da uprkos njegovom potpunom uspjehu u predmetnoj parnici osporenim presudama je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelant smatra da je takvim postupanjem sud prekoračio svoja ovlaštenja i zloupotrijebio institut diskrecione odluke. Time su istovremeno, redovni sudovi, po mišljenju apelanta povrijedili njegova prava na pristup nepristrasnom sudu, pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu. Dalje je naveo da je pokrenuo bračni spor tužbom u kojoj je izričito naveo da «ukoliko tužena prizna tužbeni zahtjev i prihvati razvod braka da apelant odustaje od traženja naknade troškova postupka i prihvata da svi nastali troškovi idu na njegov teret». Međutim, kako je dalje naveo, tužena se usprotivila razvodu braka, istakla protutužbeni zahtjev, nakon čega se nije odazivala pozivima suda, niti je pristupila ni na jedno ročište, čime je namjerno odugovlačila postupak. Dalje je navedeno da suprotno ponašanju apelanta u parnici, tužena se ponašalo bahato i na svaki način prouzročila apelantu dodatne i nepotrebne troškove (nepotrebnim odgodama ročišta zbog nedolaska tužene, nepotrebnim prevođenje akata putem ovlaštenog tumača za njemački jezik itd). Apelant smatra da su sudovi prilikom odlučivanja o troškovima postupka nepravilno primijenili odredbu članka 280. Obiteljskog zakona FBiH, jer nisu uzeli u obzir sve okolnosti koje utiču na odluku o troškovima postupka u bračnom sporu, a koju prema navedenom zakonu donose slobodnom ocjenom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije povrijeđeno usljed nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnih propisa, te da mu je zbog toga uskraćeno pravo na pristup nepristrasnom sudu i jednakost pred zakonom.

11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Vezano za navode apelanta o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud zapaža da su ovi navodi očigledno neosnovani budući da iz stanja spisa proizilazi da je apelant imao pravo na pristup sudu na dvije sudske instance. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelant imao pristup sudu i da Ustavnom sudu, osim apelantovih tvrdnji nisu predočeni nikakvi dokazi da mu je uskraćeno pravo na jednakost pred zakonom. Također, u odnosu na navode da nije imao pravo na nepristrasan sud, apelant nije predočio niti jedan dokaz u samoj apelaciji kojim bi iste potkrijepio, niti je Ustavni sud na temelju svega predočenog mogao zaključiti da su ovi navodi osnovani. Okolnost da su redovni sudovi odlučili da u konkretnom bračnom sporu svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka, shodno odredbama Obiteljskog zakona FBiH, po mišljenju Ustavnog suda ne ukazuje na povredu prava apelanta na pristup sudu i jednakost pred zakonom. Ovakav zaključak redovnih sudova ne predstavlja dovođenje apelanta u neravnopravan položaj pred zakonom u odnosu na suprotnu stranku budući da su redovni sudovi svoje odluke donijeli u skladu sa ovlaštenjima koja proizilaze iz odredbe člana 280. stav 1. Obiteljskog zakona kojim je propisano „O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.“ .

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Obiteljskog zakona FBiH i ZPP. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

14. S druge strane Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud, te u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanta. Činjenica da ishodom predmetnog postupka apelant nije bio zadovoljan sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Konačno, apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3526/08 (I. G.) | Sudska praksa | Aktio