Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3565/08 (P. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3565/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3565/08, rješavajući apelaciju Predraga Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Kneževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
001450 od 20. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-07-002574 od 29. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001450 od 20. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002574 od 29. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002574 od 29. maja 2008. godine obavezan je apelant da JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime duga za isporučenu vodu iznos od 222,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 12. maja 2006. godine pa do isplate, ta da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 40,00 KM u roku od petnaest dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj Općinskom sudu 12. maja 2006. godine, podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, a radi duga u iznosu od 713,80 KM, po kojem je sud dozvolio izvršenje Rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-06-010414 od 17. maja 2006. godine. Protiv rješenja o izvršenju apelant je blagovremeno uložio prigovor, te je Zaključkom Općinskog suda broj 032-0-I-06-010414 od 21. novembra 2006. godine odloženo izvršenje koje je bilo određeno rješenjem o izvršenju. Predmet je po pravosnažnosti rješenja dostavljen na redovan parnični postupak. Tužitelj je prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje svojim podneskom od 17. jula 2007. godine uredio u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Navedeno je da je na pripremnom ročištu prvobitno postavljen tužbeni zahtjev tužitelj umanjio potražujući iznos od 222,00 KM za period od 20. jula 2005. godine do 20. marta 2006. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a da je apelant predložio sudu da uređenu tužbu tužitelja podnesenu sudu 17. jula 2007. godine odbaci kao neurednu, jer u tužbenom zahtjevu nije navedena struktura duga, tako da tužba ne sadrži sve elemente koji su propisani članom 53. stav 2. ZPP. Sud je dalje naveo da je apelant osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da mu tužitelj nije isporučio vodu, nije obavio usluge odvođenja kanalizacije, niti dostavio račune za konkretne komunalne usluge, te predložio sudu da odbije precizirani tužbeni zahtjev.
5. Dalje je navedeno da je na glavnoj raspravi tužitelj ostao u cijelosti kod tužbe i umanjenog tužbenog zahtjeva, svih prijedloga i navoda datih na pripremnom ročištu, smatrajući da je na osnovu izvedenih dokaza uspio dokazati visinu i osnov tužbenog zahtjeva, a da je apelant predložio da sud predmetnu tužbu odbaci kao neurednu u skladu sa članom 98. stav 1. ZPP, odnosno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i da obaveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je obrazložio da su tokom dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem u specifikaciju neplaćenih računa, pojedinačnih računa i karticu komitenta bliže označenih u presudi, te je donio odluku kao u izreci presude na osnovu čl. 7. i 8. ZPP, imajući u vidu predmetne dokaze i navode tužitelja i apelantovog punomoćnika. Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuirane isporuke vode, te da prema tužiteljevoj knjigovodstvenoj evidenciji apelant ima dugovanje prema tužitelju u iznosu od 222,00 KM za isporučenu vodu u vremenskom periodu od 20. jula 2005. godine do 20. marta 2006. godine. Dalje je istaknuto da je sud, uvidom u dokaze koje je prezentirao tužitelj, utvrdio da se potraživanja tužitelja za navedeni vremenski period odnose na konkretne računebliže označene u presudi, koji glase na ukupan iznos od 222,00 KM. Općinski sud je zaključio da je potraživanje tužitelja po predmetnim računima osnovano i da glasi na navedeni iznos. Apelantove navode, u skladu sa čl. 7, 102. i 123. ZPP, sud je ocijenio paušalnim, ničim dokazanim i pravno neutemeljenim.
7. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, utvrdio da je apelant, u smislu člana 394. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, dužan tužitelju na ime duga za isporučenu vodu isplatiti navedeni iznos, prema računima koji su bliže navedeni u presudi, a za period od 20. jula 2005. godine do 20. marta 2006. godine. Odluku o troškovima konkretnog parničnog postupka sud je donio imajući u vidu čl. 383. stav 1, 386. stav 1. i 396. stav 1. ZPP.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002574 od 29. maja 2008. godine, na osnovu člana 226. ZPP žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naveo da je ocjenom prihvaćenih relevantnih dokaza, koje je tužitelj izveo na glavnoj raspravi, prvostepeni sud utvrdio, u skladu sa članom 8. ZPP, da potraživanje tužitelja prema apelantu u periodu od 20. jula 2005. godine do 20. marta 2006. godine iznosi 222,00 KM, slijedom čega je pozivom na materijalnopravnu odredbu člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima usvojio osnovanim postavljeni zahtjev. Kantonalni sud je naglasio da je, u skladu sa članom 433. stav 1. ZPP, drugostepeni sud vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u osporenoj presudi, bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, budući da je navedenim članom propisano da se «presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava».
9. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što je izreka presude nerazumljiva i što u njoj nije navedena struktura duga i period na koji se odnosi, budući da je u obrazloženju presude u dovoljnoj mjeri navedeno o kakvom se potraživanju radi, tako da je izreka presude u skladu sa datim obrazloženjem. Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u cijelosti uspio sa postavljenim zahtjevom zbog čega, u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP, nije bilo potrebno da prvostepeni sud odlučuje o apelantovim troškovima, naglašavajući da tužitelj na pripremnom ročištu nije precizirao tužbeni zahtjev, već je smanjio tužbeni zahtjev, što nije objektivna preinaka tužbe (član 56. stav 2. ZPP). Dalje je obrazloženo da «su računi na kojima je tužitelj zasnovao svoje potraživanje dostavljeni apelantu i prije pokretanja postupka, budući da se o tome konkretno izjasnio apelant u prigovoru, a ne na pripremnom ročištu, kako neosnovano tvrdi žalba». Kantonalni sud je ocijenio da je visinu duga mogao utvrditi prvostepeni sud prostim zbrajanjem računa, bez potrebe da tužitelj predlaže i izvodi dokaz vještačenjem.
10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, budući da su počinjene povrede parničnog postupka. Apelant smatra da prvostepeni sud nije mogao utvrđivati iznos dugovanja bez angažiranja vještaka određene struke, budući da je utvrđen ukupan iznos dugovanja, bez navođenja iznosa po pojedinačnim računima, čime su, po apelantovom mišljenju, povrijeđene odredbe člana 7. stav 1, člana 8, člana 123. stav 1. i člana 147. ZPP. Apelant je naveo da je osporena prvostepena presuda nerazumljiva, bez obzira što «drugostepeni sud svojom presudom opravdava ovakvu proizvoljnu presudu prvostepenog suda navođenjem da je u obrazloženju presude prvostepeni sud naveo o kakvom se potraživanju radi, budući da pravne posljedice proizvodi i pravno obavezuje samo izreka, a ne i razlozi presude, pa i kada je navedeno o kojem je tužbenom zahtjevu raspravljano u postupku». Također, apelant je naveo da je i drugostepena presuda nerazumljiva, čime je povrijeđen član 191. stav 3. ZPP, jer u izreci presude nije navedeno čija se žalba odbija i čija se prvostepena presuda potvrđuje, niti sadržaj prvostepene presude, pa su nejasne njene pravne posljedice. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud propustio da odluči o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka u skladu sa članom 396. stav 3. ZPP bez obzira što je u cijelosti izgubio parnicu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantu, te je u tom smislu i utvrđena obaveza izmirenja konkretnog duga. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud, postupajući po apelantovoj žalbi, kao i Općinski sud postupajući u prvostepenom postupku, postupao suprotno odredbama ZPP, odnosno obrazloženja Kantonalnog suda i Općinskog suda ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović