Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3582/08 (M. P.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3582/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3582/08, rješavajući apelaciju Miroslava Peraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Peraća podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
08-000 832 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 075-0-Mal-07-000 026 od 21. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Perać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 13. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 832 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-Mal-07-000 026 od 21. februara 2008. godine.
2. Borislav Janković ( u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Osnovnom sudu 26. februara 2007. godine tužbu protiv apelanta radi naknade štete.
3. Osnovni sud je Presudom broj 075-0-Mal-07-000 026 od 21. februara 2008. godine obavezao apelanta da tužitelju, na ime naknade nematerijalne štete, isplati i to: na ime fizičkih bolova iznos od 1.000,00 KM i za psihički strah iznos od 500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM takođe sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj 075-
0-K-06-000 017 od 7. aprila 2006. godine apelant oglašen krivim što je na način, u vrijeme i u mjestu pobliže označenom izrkeom ove presude verbalno napao tužitelja, čime je počinio krivično djelo iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), zbog čega mu je izrečena uslovna osuda, kojom je izvršenje utvrđene kazne zatvora u trajanju od jednog mjeseca odloženo na vrijeme od jedne godine, dok je tužitelj upućen na građansku parnicu. Tužitelj je u tužbi naveo da mu je izvršenjem navedenog krivičnog apelant nanio tjelasne povrede zbog kojih je pretrpio jake fizičke bolove i strah jačeg inteziteta, pa je tužbenim zahtjevom predložio da sud obaveže apelanta da mu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 2.000,00 KM i za pretrpljeni psihički strah iznosu od 1.000,00 KM. Osnovni sud je nakon provedenog postupka, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke N. M., uvidom u medicinsku dokumentaciju i spis o povredama tužitelja, i brojne druge dokaze, utvrdio da je među parničnim strankama sporan osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je na temelju odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice zaključio da je u konkretnom slučaju već pravomoćnom presudom suda utvrđena krivica apelanta, pa stoga postoji pravni osnov za nastalu štetu, te je saglasno odredbi člana 200. istog zakona, kojom je regulisano da će sud ako nađe da okolnost slučaja a naročito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdava dosuditi pravičnu naknadu oštećenom za pretrpljene fizičke bolove, tužitelju je dosudio naknadu štete za fizičke bolove u iznosu od 1.000,00 KM jer je našao da okolnosti slučaja opravdavaju dosuđeni iznos. Što se tiče naknade za pretrpljeni psihički strah, nalazom vještaka je nesporno utvrđeno da je kod tužitelja bio prisutan strah velikog inteziteta, koji je potom popuštao da bi nakon dva mjeseca kod njega bili prisutni simptomi reakcija na stres i nesanicu, kao i nervoza i košmar vezani za predmetni događaj. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je pretrpljeni strah na tužitelja ostavio izvjesne posljedice i dosuđena mu je naknada kao u izreci presude. Dalje, kako je tužitelj uspio u predmetnom sporu u procentu od 50%, to mu je sud u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) dosudio troškove postupka u iznosu od 800,00 KM.
5. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 832 od 29. augusta 2008. godine žalbu tužitelja odbio i presudu Osnovnog suda broj 075-0-Mal-07-000 026 u pobijanom odbijajućem dijelu potvrdio.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj izjavio žalbu protiv presude Osnovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Okružni sud je ispitujući prvostepenu presudu saglasno odredbi čl. 221. i 433. ZPP odlučio kao u izreci presude, prihvatajući razloge prvostepene presude u pogledu odgovornosti apelanta i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda u pogledu trajanja inteziteta navedenih vidova nematerijalne štete, zaključivši da žalbeni navodi apelanta ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene odluke. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 200. ZOO, kojom su propisani vidovi nematerijalne štete i pravila određivanja novčane naknade po osnovu nematerijalne štete, i na odredbu člana 12. stav 3. ZPP kojom je propisano da je sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Prema tome, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju osnov odgovornosti apelanta proizilazi iz pravomoćne presude krivičnog suda, dok je visinu naknade na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah tužitelja prvostepeni sud dosudio u skladu sa nalazom vještaka medicinske struke i drugim izvedenim dokazima, pa smatra da je prvostepena presuda zakonita i pravilna. Okružni sud je prema tome ocijenio da žalbeni razlozi tužitelja ne doprinose drugačijem presuđenju, te je imajući u vidu intezitet, a naročito dužinu trajanja fizičkih bolova i straha tužitelja, kao i posljedice tih vidova štete zaključio da svi navedeni elementi upućuju na zaključak da iznosi dosuđeni prvostepenom presudom predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za predmetne vidove štete. Osim toga, Okružni sud je zaključio da su bez osnova žalbeni navodi apelanta kojim se osporava pravilnost prvostepene odluke o troškovima postupka, jer smatra da je taj sud pravilno obračunao i dosudio troškove postupka u skladu sa postignutim uspjehom u parnici i pravilnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP-a, zbog čega u cijelosti prihvatio kao pravilne razloge date u odluci prvostepenog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno primjenili odredbe ZOO i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u sušini žali na dosuđeni iznos na ime nematerijalne štete tužitelju zbog pretrpljenih fizičkih bolove i pretrpljenog straha, tvrdeći da tužitelj spornog dana nije imao niti jednu povredu koju su sudovi u osporenim presudama utvrdili. Dalje navodi da su sudovi tokom trajanja postupka povrijedili odredbe ZPP u smislu da su načinjene proceduralne greške, da je prvostepeni sud rješenjem odložio glavnu raspravu na neodređeno vrijeme suprotno odredbi člana 115. stav 1. ZPP-a, da je mimo pripremnog ročišta donio rješenje da će vještačenje izvršiti stalni sudski vještak Zivlak- Radulović dr. Nera.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tj. odredaba ZOO, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
12. Što se tiče navoda apelanta koji se odnose na proceduralne propuste prvostepenog suda zbog čega smatra da je došlo do povrede odredaba ZPP-u, u smislu da je prvostepeni sud rješenjem odložio glavnu raspravu na neodređeno vrijeme suprotno odredbi člana 115. stav 1. ZPP-a, da je mimo pripremnog ročišta donio rješenje kojim je odredio da će vještačenje izvršiti stalni sudski vještak medicinske struke Zivlak - Radulović Dr. Nera, te da mu je s tim u vezi povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešene primjene odredaba ZPP-a. Ustavni sud primjećuje da ne proizilazi da je apelant u toku postupka pred drugostepenim sudom isticao navedene proceduralne propuste prvostepenog suda u pogledu primjene odredaba ZPP-a, a što je mogao i trebao u skladu sa odredbama ZPP-a, i da te navode apelant prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom, pa prema tome Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović