Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/08 (V. A.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3590/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3590/08, rješavajući apelaciju Vladislava Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladislava Aleksića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001126 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000014 od 5.
marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-66/04 od 11. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladislav Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Stana Imamović advokat iz Travnika, podnio je 14. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001126 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07- 000014 od 5. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-66/04 od 11. augusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-66/04 od 11. augusta 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta u djelu koji glasi, da se nalaže prvotuženoj Općini Odžak (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženom „Domu zdravlja“ iz Odžaka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu na ime pretrpljene materijalne štete plate iznos od 4.549,33 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. augusta 2006. godine, pa do konačne isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 1.113,27 KM, sve u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta prema prvotuženoj i drugotuženom odbijen kao neosnovan. Odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta prema trećetuženom Miji Grgiću iz Odžaka (u daljnjem tekstu: trećetuženi).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu početkom 1989. godine protiv prvotužene, drugotuženog i trećetuženog radi utvrđenja i naknade štete. Apelant je tužbeni zahtjev precizirao na ročištu održanom 11. jula 2006. godine, kojim je predložio da sud naloži prvotuženoj, drugotuženom i trećetuženom da mu na ime naknade štete za vrijednost porušenog građevinskog objekata isplate iznos od 4.549,33 KM, i naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 25.272,17 KM. Na temelju izvedenih dokaza, iskaza svjedoka. nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, uvidom u rješenje Općine-Odžak-Ureda za katastar, prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove broj 02-23-36/2002 od 30. maja 2002. godine, uvidom u posjedovni list broj 793/02 k.o. Odžak i u zemljišnoknjižni izvadak broj 1349 k.o. Odžak, u odgovore tuženih kao i zahtjeve apelanta od 28. jula 2000. godine i 28. augusta 2001. godine, Općinski sud je postupajući u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je utvrdio da je apelan 1989. godine sagradio građevinski objekat (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) na zemljištu koje mu je, te godine, nadležni organ Općine Odžak dodijelio na korištenje na rok od pet godina, u kojem je obavljao optičarsku djelatnost, koja mu je također odobrena na period od pet godina. Zbog ratnih sukoba apelant je napustio prostor Općine Odžak 1992. godine. Uvidom u rješenje o urbanističkoj saglasnosti broj 02-23-36/2002 od 30. maja 2002. godine i rješenja broj 02-23-36/2002 od 30. maja 2002. godine, Općinski sud je dalje utvrdio da je prvotužena izdala urbanističku saglasnost i drugotuženoj odobrila gradnju poslovnog objekta – optičarske radnje u Odžaku u Ulici Titova bb, na parceli broj 290/2, upisanoj u posjedovnom listu broj 793/02 k.o. Odžak, na kojem se nalazio predmetni objekat apelanta. Takođe utvrđeno je da je građevinski inspektor prvotužene u skladu sa odredbom člana 61. stav 1. alineja 3. i 4. Zakona o građenju („Narodne novine Županije Posavske“, broj 5/99, u daljnjem tekstu: Zakon o građenju) nije donio rješenje kojim bi naredio da se građevinski objekat apelanta ukloni i uspostavi prijašnje stanje. Prema tome, imajući u vidu da nadležni inspektor nije donio navedeno rješenje, Općinski sud je zaključio da je prvotužena nezakonito donijela rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti i odobrenje za građenje drugotuženoj na parceli na kojoj se nalazio predmetni objekat apelanta, koji je drugotuženi nezakonito porušio, bez obzira na činjenicu što je isti tokom ratnih dejstava bio oštećen. Stoga, Općinski sud je primjenom odredbe člana 55. stav 1. Zakona o građenju kojom je propisano da samo vlasnik građevine smije ukloniti građevinu kada nadležno tijelo uprave izda dozvolu za uklanjanje objekta, pa s obzirom da nadležno tijelo nije izdalo dozvolu za uklanjanje predmetnog objekta apelanta, taj sud je zaključio da je drugotužena na nezakonit način predmetni objekat uklonila, i kojim radnjama su i prvotužena i drugotuženi u skladu sa čl. 154. stav 1. a u vezi sa čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prouzrokovale štetu apelantu koju su mu dužni nadoknaditi. Općinski sud je cijeneći nalaz vještaka građevinske struke naložio prvotuženoj i drugotuženom da na ime naknade materijalne štete isplate apelantu iznos od 4.549,33 KM.
4. Što se tiče zahtjeva apelanta da je zbog nemogućnosti obavljanja optičarske djelatnosti u predmetnom objektu u periodu od jula 2002. godine do maja 2006. godine izgubio zaradu u iznosu od 25. 272,17. KM, sud je uvidom u zahtjeve apelanta od 28. jula 2000. godine i 28. augusta 2001. godine, s obzirom da je od prvotužene tražio povrat predmetnog objekata koji je namjeravao obnoviti i nakon toga ponovo otpočeti sa obavljanjem optičarske djelatnosti, Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant obustavio obavljanje optičarske djelatnosti 1992. godine, da mu je dozvola za obavljanje navedene djelatnosti odobrena 1989. godine istekla protekom roka od pet godina od odobrenja registracije, dakle 1994. godine, nakon čega je bio dužan da u skladu sa odredbom čl. 10., 30. i 35. Zakona o obrtu („Narodne novine Županije Posavske“, broj 5/99, u daljnjem tekstu: Zakon o obrtu) podnijeti pismeni zahtjev za ponovno registrovanje djelatnosti nadležnom ministarstvu za poduzetništvo. Dakle, s obzirom da mu je u skladu sa članom 35. stav 2. alineja 8. Zakona o obrtu djelatnost odobrena 1989. godine prestala po sili zakona 1994. godine, apelant je u sladu sa članom 10. navedenog zakona bio dužan podnijeti zahtjev za ponovno registriranje djelatnosti nadležnom ministrastvu, što tokom trajanja postupka nije dokazao da je navedeni zahtjev podnio, niti da mu je izdato rješenje o obavljanju optičarske djelatnosti za period od jula 2002. godine do juna 2006. godine, za koji period tužbenim zahtjevom potražuje naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade zbog neobavljanja optičarske jelatnosti, pa je stoga njegov zahtjev, za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, odbijen kao neosnovan. Općinski sud je naime utvrdio da apelant u navedenom periodu nije ni mogao obavljati navedenu djelatnost u predmetnom objektu (obzirom da nije imao odobrenje izdato od nadležnog organa), pa mu prvotužena i drugotuženi, u smislu odredbe člana 155. ZOO, nisu dužni nadokanaditi štetu na ime izgubljene zarade. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tvrdio da mu je predmetni objekat uklonio trećetuženi jer je u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP bio dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa kako to nije učinio ovaj zahtjev je odbijen kao neosnovan.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žabi apelanta i drugotuženog podnesenoj protiv presude Općinskog suda broj P-66/04 od 11. augusta 2006. godine, Presudom broj 002-0-Gž-07-000014 od 5. marta 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a žalbu drugotuženog je djelimičmo usvojio i presudu Općinskog suda je preinačio tako da glasi, da se djelimično usvaja tužbeni zahtjev apelanta kao osnovan i nalaže se prvotuženoj i drugotuženom da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 4.549,33 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. augusta 2006. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan i prvostepena presuda je u ostalom dijelu ostala neizmjenjena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant pobija prvostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupk, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je pretrpio materijalnu štetu zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti, i da mu je nedosuđivanjem naknade štete zbog izgubljene zarade povrijeđeno pravo na imovinu u skladu sa odredbom člana
155. ZOO. Kantonalni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, ističući da je apelant iznos na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 25.272,17 KM vezao za nemogućnost obavljanja djelatnosti u određenom vremenskom periodu, jer iz činjeničnog stanja jasno proizilazi da je apelant na temelju urbanističke saglasnosti sagradio objekat na zemljištu koje mu je dodijeljeno na korištenje 1989. godine i to na rok od 5 godina, u kojem objektu je obavljao optičarsku djelatnost, te da je stoga prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant obustavio obavljanje navedene djelatnosti još 1992. godine a da mu je dozvola za obavljanje iste i formalno istela protekom roka od 5 godina, tačnije 1994. godine. Naime, apelant je shodno odredbi čl. 10., 30. i 35. Zakona o obrtu bio dužan da podnese zahtjev za registriranje djelatnosti nadležnom ministrastvu za poduzetništvo, pa budući da u spisu predmeta nema dokaza da je takav zahtjev podnio, niti da mu je izdato rješenje o ponovnom obavljanju optičarske djelatnosti, Kantonalni sud je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu, utvrdivši da apelant u predmetnom periodu za koji traži naknadu štete zbog izgubljene zarade navedenu djelatnost nije ni mogao obavljati, pa smatra da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu čl. 7. i čl. 123. ZPP-a, kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice i sve dokaze, i da su dužne dokazati sve iznijete činjenice, a što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Takođe u vezi odredbe člana 155. ZOO na koju se apelant poziva, Kantonalni sud smatra da je istom regulisan pojam štete i izmakle koristi, te se traži dokazivanje visine štete, a za izmaklu korist se uzima u obzir onaj dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovnom toku stvari (član 189. stav 3. ZOO), koje ispunjenje uslova apelant nije dokazao u predmetnom postupku, stoga smatra da je odluka prvostepenog suda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001126 od 26. augusta 2008. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud smatra da je presuda drugostepenog suda, kojom su prvotužena i drugotuženi obavezani da solidarno isplate apelantu naknadu materijalne štete, pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz spisa predmeta jasno proizilazi da je apelant 1989. godine sagradio predmetni objekat na zemljištu koje mu je te godine i dodjeljeno na privremeno korištenje, na rok od 5 godina u kojem je obavljao optičarsku djelatnost i da mu je odobrena djelatnost na period od 5 godina. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelant nije dokazao da mu je odobrena djelatnost za period za koji traži naknadu štete zbog neobavljanja te djelatnosti.
9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je nezakonito postupanje sudova onemogućen da obavlja djelatnost i na taj način ostvaruje ekonomsku korist. Takođe ističe da je do kršenja prava na imvinu došlo svjesnim i nezakonitim radnjama prvotužene i drugotuženog.
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:
Član 154. stav 1.
(1). Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svijih funkcija.
Član 189. stav3.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 206. stav 3.
(3) Solidarno odgovaraju za prouzrokovanu štetu i lica koja su je pruzrokovala radeći nazavisno jedno od drugog, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Po mišljenju Ustavnog suda apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni prava od strane redovnih sudova.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović