Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/08 (D. P.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nasljedstvo
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3600/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3600/08, rješavajući apelaciju Dragana Pavlaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Pavlaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 136 od 3. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Mal-07-000 963 od 11. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Pavlak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, Grab-Vitina, podnio je 13. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 136 od 3. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-Mal-07-000 963 od 11. februara 2008. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u konkretnom predmetu koji je okončan navedenom presudom Kantonalnog suda.

2. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 2. aprila 2003. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje temeljem vjerodostojne isprave protiv Stanka Pavlaka (apelantovog oca) i dva solidarna dužnika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 2.542,72 KM. Općinski sud je Rješenjem broj Mal 158/04 od 27. februara 2004. godine tužitelju vratio tužbu na ispravak i postupanje u smislu čl. 334. i 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prethodno je sud u postupku utvrdio da isprava priložena uz prijedlog za izvršenje nije u smislu člana 29. Zakona o izvršnom postupku vjerodostojna isprava na temelju koje se može tražiti izvršenje. Tužitelj je 11. marta 2004. godine postupio po navedenom rješenju i podnio tužbu protiv Stanka Pavlaka (apelantovog prednika) i još dva solidarna dužnika, označavajući vrijednost predmeta spora od 2.854,93 KM (glavnica 2.542,72 KM i na ime zateznih kamata 312, 21 KM). Općinski sud je 4. maja 2004. godine Stanku Pavlaku i solidarnim dužnicima dostavio predmetnu tužbu sa prilozima na odgovor. Odgovor na tužbu dostavio je samo jedan od solidarnih dužnika, a Stanko Pavlak nije dostavio odgovor. U toku navedenog postupka, nakon što je tužitelj obavijestio sud da nisu u međuvremenu pristigle nikakve uplate, Općinski sud je rješenjem od 11. septembra 2007. godine zakazao pripremno ročište za 25. septembar 2007. godine. Međutim, sud je rješenjem od 25. septembra 2007. godine, zbog nastupanja smrti Stanka Pavlaka, koji nije imao punomoćnika, prekinuo konkretan parnični postupak, te odredio da će se «postupak nastaviti u skladu sa članom 381. stav 1. ZPP, tj. kada nasljednik ili staratelj zaostavštine, novi zakonski zastupnik ili pravni sljednici,… preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine».

3. Općinski sud je, nakon što je tužitelj na glavnoj raspravi održanoj 8. oktobra 2007. godine prezentirao dokaze o nastupanju smrti Stanka Pavlaka 30. augusta 2004. godine, te dokaze o ostavinskom postupku, odnosno Rješenje Općinskog suda broj O.138/05 od 25. aprila 2005. godine, na osnovu člana 381. stav 1. ZPP donio rješenje kojim se nastavlja parnični postupak koji je prekinut 25. septembra 2007. godine, te je određeno da će se «postupak nastaviti prema zakonskom nasljedniku glavnog dužnika Stanka Pavlaka u odnosu na Dragana Pavlaka sina Stanka Pavlaka (apelant) pod brojem 063-0-Mal-07-000 963».

4. Općinski sud je u postupku koji je nastavljen protiv apelanta 11. oktobra 2007. godine dostavio apelantu na odgovor tužbu sa prilozima uz podnesak sa detaljnim uputama o postupanju. Dalje, Općinski sud je održao pripremno ročište 29. novembra 2007. godine na kojem je pročitan apelantov pismeni podnesak od 29. novembra 2007. godine, budući da se nije odazvao, niti je prisustvovao pripremnom ročištu, iako je bio uredno pozvan, te je za 10. januar 2008. godine određeno ročište za glavnu raspravu. Općinski sud je 10. januara 2008. godine održao glavnu raspravu, kojoj se, također, nije odazvao, niti je prisustvovao apelant iako je uredno pozvan (poziv lično primio apelant 8. decembra 2007. godine, koji je sadržavao obavijest o posljedicama izostanka sa ročišta za glavnu raspravu). Općinski sud je na istoj raspravi donio rješenje u kojem je naglasio da se «neće izvoditi dokazi koje je predložio apelant, a koji su određeni rješenjem na pripremnom ročištu od 29. novembra 2007. godine, budući da apelant nije pristupio današnjem ročištu, iako je bio uredno obaviješten i upozoren na posljedice neopravdanog izostanka sa ročišta u smislu člana 97. ZPP».

5. Nakon toga, Presudom Općinskog suda broj 063-0-Mal-07-000 963 od 11. februara 2008. godine apelant kao tuženik obavezan je da tužitelju isplati na ime glavnice i kamata iznos od 2.542,72 KM i na ime zateznih kamata iznos od 312,21 KM, što ukupno iznosi 2.854,93 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 9. marta 2004. godine pa do dana namirenja tužitelja u cijelosti, kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 600,00 KM sa zateznim kamatama od dana presuđenja do dana isplate, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj «podnio prijedlog za ovrhu, sada tužbu protiv prednika tuženika», tj. apelantovog oca-preminulog Stanka Pavlaka radi isplate duga po osnovu ugovora o kreditu koji je zaključio sa tužiteljem kao glavni dužnik, a Zoran Grabovac i Milenko Mlinarević kao jamci-platci, odnosno svi kao solidarni dužnici u odnosu na tužitelja. U toku postupka Općinski sud je, na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O.138/05 od 25. aprila 2005. godine, utvrdio da je glavni dužnik Stanko Pavlak preminuo 30. augusta 2004. godine, odnosno nakon podnošenja tužbe. U odnosu na Stanka Pavlaka, apelantovog prednika, sud je prekinuo postupak, ali se on na prijedlog tužitelja nastavio prema apelantu kao zakonskom nasljedniku glavnog dužnika pod novim brojem 063-0-Mal-07-000 963. Dalje je navedeno da je apelant u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev kako u pravnom osnovu, tako i u visini. Apelant je ukazao na «razliku vrijednosti tražbine u prijedlogu za ovrhu u odnosu na sadašnju vrijednost spora» i istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i nedostatak pasivne legitimacije tuženika, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o već presuđenoj stvari, budući da je postupak okončan u odnosu na jamce. Također, naveo je da je lošeg imovnog stanja i lošeg zdravlja, a da od roditelja nije naslijedio ništa osim bezvrijednih dionica.

7. Općinski sud je dalje naveo da je apelant kao dokaze svojim tvrdnjama u pismenom podnesku koji je dostavio sudu na dan održavanja pripremnog ročišta predložio da se navedeno ročište održi u njegovoj odsutnosti, ili da se postupak obustavi iz razloga koje je naveo u odgovoru na tužbu. Apelant je predložio da se na glavnoj raspravi izvedu dokazi, odnosno da se na okolnost njegovog zdravstvenog stanja i njegove nemogućnosti upravljanja postupcima, tj. poslovne nesposobnosti provede dokaz uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu Općinskog suda broj 063-

0-P-07-000 459 i da se ona da na uvid tužitelju, obrazlažući da nema finansijske mogućnosti da je dostavi tužitelju, niti ima sredstava za medicinsko vještačenje. Apelant je predložio da se za slučaj osporavanja njegove poslovne nesposobnosti provede medicinsko vještačenje o trošku tužitelja ili suda, te da se pozove predstavnik Centra za socijalni rad Općine Ljubuški, a da se na okolnost njegove finansijske situacije, također, izvrši uvid u navedeni kompletan spis Općinskog suda.

8. Općinski sud je istakao da apelant na pripremno ročište, niti na ročište za glavnu raspravu nije pristupio iako je bio uredno obaviješten, zbog čega sud nije mogao na ročištu za glavnu raspravu izvoditi predložene dokaze, budući da činjenice dokazuju stranke u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je obrazložio da nije «našao dokazanom niti jednu tvrdnju od tvrdnji koje je apelant iznio u odgovoru na tužbu, a koje su trebale poslužiti svrsi odbijajuće presude u odnosu na apelanta». Naime, sud je na pripremnom ročištu odbio apelantov prijedlog da troškove medicinskog vještačenja, na okolnost i apelantovog zdravstvenog stanja i njegove poslovne nesposobnosti predujmi sud, budući da apelant nije sudu predočio niti jedan dokaz da nije u finansijskoj mogućnosti sam da snosi troškove vještačenja, a niti je predočio bilo kakav dokaz o svom zdravstvenom stanju ili poslovnoj nesposobnosti.

9. Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje o nasljeđivanju broj O. 138/05 od 25. aprila 2005. godine utvrdio pasivnu legitimaciju apelanta kao zakonskog nasljednika glavnog dužnika Stanka Pavlaka, budući da je apelant na osnovu člana 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju kao zakonski nasljednik svog oca odgovoran za dugove ostavitelja-Stanka Pavlaka do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Općinski sud je naglasio da apelant «nije prigovorio da ostaviteljev dug, čija se isplata od apelanta traži, premašuje vrijednost imovine koju je on naslijedio, niti je naveo činjenice da bi ostaviteljev dug premašio visinu vrijednosti naslijeđene imovine». Obrazloženo je da je stav Općinskog suda da se vrijednost naslijeđene imovine utvrđuje samo u slučaju ako bi činjenice upućivale da bi vrijednost naslijeđene imovine bila manja od ostaviteljevog duga, dok apelant prednje činjenice nije iznosio, predlagao, niti dokazao. Uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da su korisnik kredita-glavni dužnik i solidarni dužnici-jamci predmetni ugovor potpisali 10. marta 1998. godine, a uvidom u uvjerenje Kantonalnog suda broj Tt-1-186/05 sud je utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja u konkretnom predmetu. Također, uvidom u otkaz ugovora o kreditu od 31. maja 2002. godine (s potvrdama o prijemu), sud je utvrdio da su glavni dužnik i jamci, na vrijeme i u skladu sa odredbama ugovora o kreditu, bili upoznati sa neispunjenjem preuzetih obaveza i upozoreni na mogući sudski proces ukoliko dobrovoljno ne izmire dug u naknadnom roku od osam dana od dana prijema navedenog otkaza.

10. Dalje, Općinski sud je, na osnovu uvida u izvještaj o dospjelom nenaplaćenom potraživanju po nenamjenskom kreditu na ime apelantovog prednika s valutom od 1. marta 2003. godine, koji je sačinjen od Pododjela kredita-Odjela poslovanja banke s građanima od 20. marta 2003. godine, utvrdio iznos neplaćenih a dospjelih potraživanja tužitelja po osnovu predmetnog ugovora, čiju visinu apelant ničim nije osporio, niti dokazao, osim vlastitom paušalnom izjavom. Konačni dugovani iznos po ugovoru o kreditu sud je utvrdio uvidom u izvod o stanju duga 29. novembra 2007. godine, sačinjen od Odjela potpore tržištu tužitelja broj 29-11-Ma/07 od 29. novembra 2007. godine. Općinski sud je naglasio da apelant nije izveo niti jedan dokaz, te da je preuzeo rizik da sud ne odluči u njegovu korist. Dalje je navedeno da «sud shvaća eventualnu lošu materijalnu i finansijsku situaciju apelanta i njegovo moguće loše zdravstveno stanje, ali iste činjenice ničim nisu dokazane i sud ih ne može cijeniti u konkretnom postupku». Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor o nezakonitom obračunu kamata, budući da u predmetnom ugovoru o kreditu stoji da «banka ima pravo na redovnu kamatu od 9% godišnje na iznos kredita koja se obračunava i naplaćuje mjesečno, a osnovicu čini glavnica uvećana za obračunatu a nenaplaćenu kamatu iz prethodnog razdoblja, kao i pravo na interkalarnu kamatu. Također, Ugovorom je propisano da je korisnik kredita dužan na nedospjele a nepodmirene iznose platiti zateznu kamatu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke». Općinski sud je zaključio da tužitelj ima pravo potraživati sve kamate navedene u tužbenom zahtjevu, jer su one navedene u ugovoru o kreditu i u skladu su sa članom 1065. u vezi sa članom 400. ZOO. Navedeno je da je ocjenom svih izvedenih dokaza sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, te je zahtjev usvojio u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, kao i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa članom 277. ZOO, jer je glavni dužnik zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze plaćanja dospjelih računa.

11. Apelant je protiv presude Općinskog suda podnio žalbu. Tužitelj je 12. marta 2008. godine dostavio Općinskom sudu odgovor na apelantovu žalbu nakon čega je Općinski sud kompletan spis po žalbi dostavio na nadležnost drugostepenom sudu.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 136 od 3. septembra 2008. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda, u skladu sa članom 226. ZPP odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. Kantonalni sud je ocijenio da apelantovi žalbeni navodi ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, a da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje se u sporovima male vrijednosti u skladu sa članom 433. stav 1. ZPP ne može pobijati, pravilno primijenio materijalno pravo i o tome dao valjane razloge, ne čineći povrede postupka na koje je žalba ukazivala, kao ni one povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta, kako je to apelant pogrešno u žalbi naveo, da prvostepeni sud na osnovu člana 7. stav

2. ZPP ustanovljava činjenice koje stranke nisu iznijele, jer se ne radi o nedozvoljenim raspolaganjima prema članu 3. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni prigovor u pogledu presuđene stvari, jer apelant solidarno odgovara za obavezu koja je predmet tužbenog zahtjeva zajedno sa tuženim Zoranom Grbavcom i Milenkom Mlinarevićem za koje je presuda (Mal.158/04 od 8. novembra 2007. godine) postala pravomoćna, budući da nema dokaza da su oni obavezu potpuno ispunili u kojem slučaju bi se apelant mogao osloboditi obaveze, kako to propisuje član 414. stav 1. ZOO.

13. Apelant se žali da mu je osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome «što prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje», odnosno pogrešno je i nepravilno primijenio procesno i materijalno pravo, ukazujući da je u prijedlogu za ovrhu vrijednost duga bila u iznosu od 2.542,72 KM, dok je sadašnja vrijednost spora 2.854,93 KM. Apelant je naveo da je osoba lošeg imovnog stanja (socijalni slučaj), te da je navedenu činjenicu isticao tokom cijelog postupka, a da je uz pomoć dobrih ljudi u svojim podnescima pokušao dokazati svoje loše zdravstveno i socijalno stanje. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije izveo dokaze čije je izvođenje predložio na pripremnom ročištu, niti je saslušao predstavnika nadležnog centra za socijalni rad. Dalje, iako je u svojoj žalbi naveo konkretne propuste prvostepenog suda «(utvrđivanje duga bez vještačenja, apelantovo socijalno stanje), drugostepeni sud se uopće nije osvrtao na većinu žalbenih navoda». Dalje, apelant je naglasio da je članom 7. ZPP propisano da je «sud ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav2), te da je u postupku putem podnesaka, odnosno kako je bio u mogućnosti s obzirom na sve okolnosti, isticao svoje prijedloge i prigovore, no sud ih je jednostavno zapostavio». Navedenim postupanjem, apelant smatra, «sudovi su nezakonito omogućili tužitelju da od apelanta prisvoji njegovu imovinu i tako povrijedili njegovo pravo na imovinu, kao i pravo na pravično suđenje, tj. saslušanje u građanskim stvarima, dok apelant jedva preživljava uz socijalnu pomoć». Apelant smatra da je postupak trajao nepravično dugo, budući da se spor vodi već pet godina i to krivnjom suda, što je, po apelantovom mišljenju, prešlo razuman rok, te traži novčanu naknadu u iznosu od 1.500,00 KM.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Vezano za apelacione navode da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud prvenstveno uočava da je u predmetnom postupku tužitelj podnio tužbu protiv apelantovog oca 2. aprila 2003. godine a da je u konkretnom slučaju na prijedlog tužitelja, koji je na ročištu održanom 8. oktobra 2007. godine prezentirao dokaze o smrti apelantovog oca, tek tada kao tuženog označio apelanta, kao zakonskog nasljednika, nakon čega je Općinski sud donio rješenje da će se «postupak nastaviti prema zakonskom nasljedniku glavnog dužnika Stanka Pavlaka u odnosu na Dragana Pavlaka, sina Stanka Pavlaka, pod brojem 063-0-Mal-07-000 963». Ustavni sud zapaža da, dakle, apelant u predmetnom postupku ima poziciju tuženog počev od 8. oktobra 2007. godine, kada je postupak nastavljen prema apelantu kao nasljedniku-pravnom sljedniku tuženika, te da je prvostepena presuda u tom postupku donesena 11. februara 2008. godine, koja je, po apelantovoj žalbi, potvrđena presudom Kantonalnog suda 3. septembra 2008. godine. Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju manjem od godinu dana nije prešlo granice «razumnog roka».

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, budući da «prvostepeni sud nije izveo dokaze, čije je izvođenje apelant predložio na pripremnom ročištu, niti se drugostepeni sud osvrtao na takve apelantove navode, utvrđivanje duga bez vještačenja i neutvrđivanje apelantovog socijalnog statusa», Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantu, te je u tom smislu i utvrđena obaveza izmirenja duga proisteklog iz ugovora o kreditu koji je zaključio apelantov prednik sa tužiteljem. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud, postupajući po apelantovoj žalbi, kao i Općinski sud, postupajući u prvostepenom postupku, postupao suprotno odredbama ZPP, a data obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/08 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio