Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-367/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 367/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001600 od 11. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-645/05 od 17. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001600 od 11. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-645/05 od 17. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-645/05 od 17. novembra 2006. godine obavezan je apelant da tužitelju Mladenu Veseljaku (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 4.073,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, 24. maja 2005. godine, do isplate, kao i da mu isplati iznos od 480,00 KM na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora propisano članom 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» br. 22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04), a u pogledu visine regresa primjenjuje se Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je utvrđen način obračuna, između, ostalih i naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora. Odredbom člana 4. Uredbe je utvrđeno da se naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa obračunava na način da iznosi 70% od plaće konkretnog uposlenika koju je ovaj ostvario u mjesecu korištenja godišnjeg odmora. Općinski sud je odluku o sporednim potraživanjima, zakonskoj zateznoj kamati, dosudio od dana podnošenja tužbe 24. maja 2005. godine utemeljenu na odredbi člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), a odluka o troškovima parničnog postupka je temeljena na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000 011 od 4. jula 2007. godine kojom je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je navedena Uredba neprimjenjiva na predmetni sporni odnos. Sud je naveo da funkcija sudije Kantonalnog suda, koju je obavljao tužitelj u 2002. i 2003. godini, nije niti može imati status rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH, niti može imati status službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, tako da se navedena uredba nikako ne bi mogla primijeniti na ovaj sporni odnos, pa ni analogno. Kantonalni sud je naveo da se na konkretni slučaj pogotovo ne bi mogla primijeniti odredba iz člana 4. Uredbe na koju se pozvao prvostepeni sud. Visina regresa rukovoditeljima izvršnih organa vlasti FBiH i službenicima federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave nije određena članom 4, već je određena članom 11. Uredbe. Kantonalni sud je istaknuo da se sudijama kantonalnih i općinskih sudova ne može dati status ni rukovoditelja ni službenika, jer bi to onda bilo u suprotnosti sa odredbom člana 4. Ustava Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 1/94) i člana 1. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 22/00, 20/01, 57/01, 63/03 i 78/04). Kantonalni sud je naveo da do primjene navedene uredbe na predmetni sporni odnos nije moglo doći ni primjenom pravila o analogiji. Pravila analogije se primjenjuju samo na istovjetne slučajeve, a u ovom sporu nije takav slučaj, jer se Uredba odnosi na službenike i namještenike federalnih organa uprave, a ne i na službenike i namještenike kantonalnih organa uprave. Do primjene pravne analogije može doći samo u slučaju postojanja pravne praznine što, također, nije slučaj u ovom spornom odnosu s obzirom na to da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona svojim odlukama (19. augusta 2002. godine i 5. septembra 2003. godine) utvrdila visinu regresa za korištenje godišnjeg odmora za utuženi period u visini od po 150,00 KM koji su tužitelju nesporno isplaćeni. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ostvareni žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava radi čega je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001600 od 11. novembra 2008. godine uvažena je revizija tužitelja, drugostepena presuda preinačena tako da se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude je prvo navedeno da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 4.073,13 KM, te da je ispod limitirajućeg vrijednosnog kriterija za dopuštenost revizije propisanog članom 237. stav 2. ZPP, ali je sud u konkretnom slučaju dozvolio reviziju primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana
41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji propisano pravo sudija i tužilaca na regres za godišnji odmor, ali tim zakonom nije propisana visina regresa, niti je apelant tu visinu regulisao svojim propisima u smislu člana 82. navedenog zakona. S obzirom na navedeno, tužitelju pripada regres u visini propisanoj navedenom uredbom, koja u odredbi iz člana 11. određuje regres u visini od 70% plaće zaposlenika. Vrhovni sud je, također, naveo da je na isti način visina regresa za godišnji odmor regulisana i članom 32. Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti («Službene novine FBiH» br. 32/00 i 50/00), kako se o tom pitanju izjasnio i Ustavni sud u Odluci broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine. Konačno, sud je istakao da je apelantov prigovor koji se tiče nedostatka budžetskih sredstava irelevantan, jer zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa tako i Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, mora uzeti u obzir i finansijsku konstrukciju za provođenje tog zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužitelju dosudio regres u tuženim iznosima koji predstavlja 70% od njegove plaće bez obzira što se pri tome nepravilno pozvao na odredbu člana 4. Uredbe. Naime, kada je sud zasnovao svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebalo da primijeni, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji, ako bi i uz pravilnu primjenu materijalnopravne odredbe koju je trebalo primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelant, prije svega, hronološki izlaže tok postupaka pred redovnim sudovima. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od redovnih sudova, što je dovelo do kršenja apelantovih Ustavom zaštićenih prava. Naime, apelant navodi da o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostepeni sud nije mogao odlučiti pozivom na odredbe Uredbe. Također, apelant ističe da se ovakvim postupanjem sudova apelant lišava imovine neophodne za njegove nadležnosti propisane Ustavom i zakonom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2944/06 i AP 3324/06 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, u navedenim odlukama apelanti su se žalili na proizvoljnu primjenu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave pri obračunu visine regresa nosiocima pravosudnih funkcija. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, budući da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to da se radi o istoj pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nosilac javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu opseg zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović