Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/08 (DOO „OPTIMEX“ Šipovo)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3690/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3690/08, rješavajući apelaciju DOO „OPTIMEX“ Šipovo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „OPTIMEX“ Šipovo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 327 od 19. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-109/05 od 17. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „OPTIMEX“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, koga zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 27. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 327 od 19. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-109/05 od 17. januara 2007. godine

2. Apelant je podnio Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv tužene Opštine Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate duga. U tužbi je naveo da je od tužene kupio autobusku stanicu u Šipovu, da su 28. decembra 2000. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji broj OV.175/2003 i da su potpisi ugovarača ovjereni kod Osnovnog suda 6. marta 2003. godine. Apelant je dalje naveo da je istu preuzeo u posjed 1. januara 2001. godine i da su se tada na autobuskoj stanici nalazila parkirana tri autobusa tužene, koja su se tu nalazila neprekidno do 30. aprila 2002. godine kada je tužena autobuse prodala. Kako je autobuska stanica kategorisana kao stanica prve kategorije i da usluge naplaćuju prema cjenovniku usluga u skladu sa kojim se za parkiranje autobusa preko cijele noći plaća naknada u iznosu od 10,00 KM, a da mu tužena nije isplatila dug nakon ispostavljenih računa, apelant predmetnim tužbenim zahtjevom predlaže da sud obaveže tuženu da mu za navedeni period tužena isplati dug na ime parkiranja navedenih autobusa tužene na autobuskoj stanici, uz obračunatu vrijednost poreza od 10%, što ukupno iznosi 16.005,00 KM.

3. Osnovni sud je Presudom broj P. 414/03 od 19. marta 2004. godine obavezao tuženu da apelantu na ime korištenja autobuske stanice u svrhu parkiranja tri autobusa u periodu od 1. januara 2001. godine do 30. aprila 2002. godine isplati iznos od 16.005,00 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 26. marta 2002. godine pa do isplate, i da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.535,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno, da je nakon provedenog postuka utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan, te je isti u cijelosti usvojio. Naime, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužena apelantu na osnovu provedenog postupka licitacije održane 28. decembra 2000. godine prodala autobusku stanicu i da su parnične stranke zaljučile Ugovor o kupoprodaji broj OV.175/2003 te da su potisi ugovarača ovjereni kod Osnovnog suda 6. marta 2003. godine. Takođe nesporno je da je apelant ušao u posjed predmeta kupoprodaje danom kupovine i da su tada na autobuskoj stanici bila parkirana tri autobusa tužene sve do 30. aprila 2002. godine. Kao sporno među parničnim strankama, po ocjeni Osnovnog suda, je od kada su autobusi parkirani na autobuskoj stanici. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju („Službeni glasnik RS“ broj 4/00, u daljnjem tekstu: ZPDS) autobuska stanica pruža usluge svim zainteresiranim korisnicima pod jednakim uslovima, bez obzira da li zainteresirani korisnik zaključi ili ne zaključi ugovor o korištenju autobuske stanice. Za nastanak takve obaveze korištenjem autobuske stanice za parkiranje autobusa duže od 5 sati dnevno ili preko noći nije bitno da li se korisnik te usluge bavi prevozničkom djelatnošću ili ne bavi, kada faktički koristi usluge predmetne stanice, i da je tuženoj sve to i bio poznato jer je ona bila vlasnik navedene autobuske stanice do 28. decembra 2000. godine i da je poslovala po istim pravilima kao i apelant. U pogledu visine tužbenog zahtjeva Osnovni sud je isti ocijenio osnovanim utvrdivši da je apelant tuženoj sve račune ispostavljao u skladu sa postojećim stanjem i cjenovnikom usluga, a da na iste tužena nije stavila primjedbe u pogledu obračuna. Prema tome, Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantu plati dug u iznosu od 16.005,00 KM, sa kamatom prema visini stope zatezne kamate počev od dana kada je apelant tuženoj dostavio prvu opomenu, sa kojim danom je tužena pala u docnju u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO

5. Okružni sud je Presudom broj Pž-109/05 od 17. januara 2007. godine žalbu tužene uvažio i presudu Osnovnog suda broj P. 414/03 od 19. marta 2004. godine preinačio, tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

6. Okružni sud je na temelju stanja spisa utvrdio da apelant kao pravno lice u čijem se sastavu nalazi autobuska stanica u Šipovu u okviru svoje registrovane djelatnosti ima i pružanje usluga autobuske stanice u smislu odredbi ZPDS, da je apelant obavljajući ovu djelatnost pružao usluge korisnicima prevoza koji se bave regitrovanom djelatnošću javnog prevoza. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 34. ZPDS kojom je propisano, da je autobuska stanica prostor gdje se obavlja prihvat i otprema autobusa prema redovima vožnje, iskrcaj i ukrcaj putnika i prtljaga, informisanje putnika i prevoznika kao i ostali poslovi u vezi sa prevozom i prevoznicima. Odredbom člana 40. navedenog zakona je propisano, da autobuska stanica mora pod jednakim uslovima obvaljati pružanje usluga svakom prevozniku koji u registrovanom redu vožnje ima upisanu tu autobusku stanicu, da autobuska stanica i prevoznik posebnim ugovorom regulišu uslove i način korištenja autobuske stanice, dok je visina naknade za izvršene usluge utvrđena tarifom koju utvrđuje komisija za putnički saobraćaj Komore Republike Srpske, dok saglasnost daje nadležni organ za cijene po osnovu izvršene kategorizacije autobuske stanice. Iz navedenog slijedi, da sve usluge koje pruža autobuska stanica, pruža za korisnike prevoza odnosno prevoznike, pa se sve obaveze regulišu posebnim ugovorom kako to propisuje odredba člana 40. stav 2. navedenog zakona uz primjenu propisane tarife, a na osnovu navedenog ugovora autobuska stanica ispostavlja račune prevoznicima po osnovu kojih se izvršava ugovorena obaveza plaćanja usluga autobuskoj stanici. Prema tome, u konkretnom slučaju Okružni sud je utvrdio da tuženi nije prevoznik, da se ne bavi prevozničkom djelatnošću, da ne postoji nikakav pismeni ugovor zaključen između tužene i apelanta u skladu sa kojim bi apelant tuženoj fakturisao iznos duga na ime pruženih usluga. Dalje je ukazao, da kada se ima u vidu da je apelant posljednji iznos kupoprodajne cijene izmirio tuženoj 27. februara 2003. godine, da se upisao u javne knjige 21. aprila 2003. godine kao vlasnik autobuske stanice, a da predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje dug za period od 1. januara 2001. godine do 30. aprila 2002. godine, to jasno proizilazi da je sve do upisa u javne knjige u smislu odredbe člana 34. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima pa i u spornom periodu tužena bila vlasnik autobuske stanice, a da je apelant imao pravo korištenja za određene djelatnosti. Prema tome, Okružni sud smatra da nije bilo osnova za eventualno obavezivanje tužene na naknadu zbog upotrebe tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe člana 219. ZOO, jer je tužena i u tom periodu bila vlasnik predmetne stvari - autobuske stanice. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da kako u ovoj pravnoj stvari ne postoji ni osnov za obavezivanje tužene u smislu člana 210. ZOO jer se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi da su uslovi za ispunjenje ovih zakonskih uslova ostvareni, te da se ne može utvrditi ni osnov plaćanja duga tužene prema apelantu jer ne postoji ugovor zaključen između tužene i apelanta, niti se može utvrditi da postoji neki drugi osnov u skladu sa kojim bi tužena bila dužna na plaćanje navedenog iznosa koji apelant potražuje tužbenim zahtjevom.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 327 od 19. septembra 2008. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna sa jasnim i uvjerljivim razlozima koje prihvata i ovaj sud, i koji se navodima revizije ne dovode u sumnju. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama ZPDS regulisan rad autobuske stanice (član 1. Zakona), da se prevoz lica i stvari u drumskom saobraćaju može obavljati kao javni prevoz ili kao prevoz za vlastite potrebe (član 2. stav 1. Zakona) koji u smislu člana 8. stav 2. ovog zakona mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove djelatnosti i fizička lica koja kao osnovnu djelatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa opštine ili grada (u daljnjem tekstu: prevoznik), te da su ti prevoznici dužni u naselju gdje postoji autobuska stanica da koriste tu stanicu, osim u gradskom i prigradskom prevozu (kada koriste autobusko stajalište upisano u registrovani red vožnje - član 33. zakona). Osim toga prema odredbi člana 34. stav 2. navedenog zakona, autobuska stanica je prostor određen za zaustavljanje autobusa radi sigurnog ulaska i izlaska putnika, dakle njena svrha nije dugoročno parkiranje autobusa ili drugih prevoznih sredstava na njenom prostoru, niti je takva situacija predviđena odredbama zakona, dok se način pružanja usluga prevoznicima prema odredbi člana 40. zakona reguliše posebnim ugovorom zaključenim između autobuske stanice i prevoznika. Imajući u vidu da tužena nije prevoznik i da nije koristila usluge autobuske stanice o kojima govori odredba člana 34. stav 1. zakona (prihvat i otprema autobusa prema redovima vožnje, iskrcaj i ukrcaj putnika i prtljaga, informisanje putnika i prevoznika, i ostali poslovi u vezi sa prevozom i prevoznicima), Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da pravni osnov za obavezivanja tužene na isplatu traženog iznosa nije sadržan u odredbama navedenog zakona, niti se njegove odredbe suprotno tvrdnji apelanta mogu primjeniti na svakog imaoca prevoznog sredstva kojim je zauzet prostor u autobuskoj stanici, budući da spomenute odredbe zakona regulišu samo odnose između autobuske stanice i prevoznika. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da autobuska stanica nije pokretna stvar, te apelant pogrešno tvrdi da je pravo vlasništva na istoj stekao zaključenjem ugovora o prodaji i predajom u posjed iste (član 34. stav 1. Zakona o svojinsko pravnim odnosima), nego je to pravo, budući da se radi o nepokretnoj stvari u smislu odredbe člana 33. istog zakona, stekao tek upisom u javne knjige 21. aprila 2003. godine, dakle poslije perioda za koji se traži naknada. Stupanjem u posjed autobuske stanice apelant je eventualno stekao pravo da pruža stručne usluge prevoznicima i da se u odnosu na svakog trećeg ponaša kao vanknjižni vlasnik, ali ne i prema tuženoj sa kojom je pravno valjan ugovor o kupoprodaji u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti zaključio tek 6. marta 2003. godine, kada su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZPDS, jer smatra da je navedenim odredbama zakona jasno regulisano, da svako ko koristi stanične usluge je u obavezi da ih plaća po cjenovniku bez obzira kojom se djelatnošću bavi, tj. da li je prevoznik u smislu zakona. Iz tih razloga ističe da je tužena dužna platiti apelantu stanične usluge izvršene parkiranjem svoja tri autobusa, bez obzira što sa apelantom nije imala zaključen pismeni ugovor. Osim toga ističe da je nesporno da je ugovor o kupoprodaji autobuske stanice zaključen i potpisan 28. decembra 2000. godine i da je kratko nakon toga izvršena primopredaja autobuske stanice među parničnim strankama sa prenosom svih ovlaštenja na kupca, pa i u pogledu naplate naknade za izvršene usluge. Stoga apelant ističe da je bio ovlašten da od momenta preuzimanja u posjed autobuske stanice ubire sve naknade prema tuženoj.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/08 (DOO „OPTIMEX“ Šipovo) | Sudska praksa | Aktio