Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3715/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3715/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3715/08, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902343 07 Rev od 2. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07-58 Ps 902343 05 Ps od 3. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 27. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902343 07 Rev od 2. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902343 05 Ps od 3. oktobra 2006. godine.

2. «OIL-OCTAN» D.O.O. Čapljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi isplate. Općinski sud je presudom broj 07 58 Ps 902343 05 Ps od 3. oktobra 2006. godine obavezao apelanta da tužitelju na ime glavnog duga za isporučenu robu-naftne derivate isplati iznos od 8.454,78 KM sa zakonskom kamatom na iznose koji su pojedinačno navedeni u izreci presude i obračunate kamate u iznosu od 9.547,66 KM uz troškove parničnog postupka u iznosu od 4.785,20 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije bilo sporno da su bile u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o kupoprodaji naftnih derivata prema kojem se apelant obavezao u roku od 20 dana po izdavanju faktura tužitelju isplatiti isporučenu robu. Među strankama je sporno, kako je dalje navedeno, visina tužbenog zahtjeva koja se odnosi na glavni dug, osnov i visina tužbenog zahtjeva u pogledu obračunatih kamata na glavni dug i prigovor zastare potraživanja. Na navedene sporne činjenice, Općinski sud je proveo dokaze uvidom u račune tužitelja i obračune kamate iz kojih je utvdio da je tužitelj apelantu za isporučenu robu u utuženom iznosu na ime glavnog duga uredno dostavio račune sa ovjereniom pregledom izdatog goriva, te da je na osnovu člana 5. ugovora kojeg je s apelantom zaključio obračunao kamatu na zakašnjelu uplatu. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, Općinski sud je utvrdio da prema knjigovodstvenim karticama kod tužitelja i apelanta postoji neplaćeni iznos novca od strane apelanta u visini od 11.213, 86 KM, te da su obračuni kamata prema obračunima tužitelja u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, čime je nalaz vještaka potvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja i njegovu visinu. Općinski sud je zatim ocijenio da je djelomično osnovan prigovor zastare potraživanja. Naime, kako je dalje navedeno, utužena potraživanja su nastajala sukcesivno zbog čega i zastarjelost teče odvojeno za svako nastalo sukcesivno potraživanje tužitelja u smislu odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema odredbi člana

361. ZOO kako je dalje navedeno, zastarjelost počinje teći prvog narednog dana poslije dana kada je povjerilac, u konkretnom slučaju tužitelj, imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Kako je nesporno da je roba isporučivana sukcesivno i da je tužitelj ispostavljao račune o svakoj isporuci robe, Općinski sud je zaključio da se radi o poslovnom odnosu na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare (član 374. ZOO). Naime, u pitanju je ugovor o prometu roba i usluga u privredi na koji se primijenjuje upravo trogogodišnji a ne opći zastarni rok od pet godina. S obzirom da je tužitelj tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 14. juna 2005. godine, Općinski sud je utvrdio da su sva potraživanja tužitelja koja su dospjela za naplatu prije 14. juna 2002. godine zastarjela, zbog čega je tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva odbijen.

3. Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 007-0-Pž-07-000 020 od 24. aprila 2007. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju na ime obračunate kamate isplati iznos od 9.547,66 KM, na način što je tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbio. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio iznos glavnog duga od 8.454,78 KM i da tužitelju pripadaju kamate od dospijeća duga. U pogledu preostalog dijela zahtjeva, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba osnovana. Tačno je, kako je dalje navedeno, da su parnične stranke u zaključenom ugovoru od marta 2002. godine ugovorile da će za slučaj kašnjenja tužitelj kao prodavac obračunavati zakonsku zateznu kamatu i da će obračun kamata kao i rok plaćanja dostaviti apelantu kao kupcu, u slučaju da apelant ne izvrši plaćanje ispostavljenog računa. Međutim, ova odredba je po mišljenju Kantonalnog suda bila bespotrebna, jer apelantu po odredbama ZOO pripada pravo na kamatu, zbog čega se nije mogao prihvatiti obračun kakav je izvršio tužitelj a prihvatio Općinski sud u pobijanoj presudi.

4. Vrhovni sud je odlučujući o tužiteljevoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude donio presudu broj 58 0 Ps 902343 07 Rev od 2. oktobra 2008. godine kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je odlučujući o dopuštenosti revizije ocijenio da su razlozi koje je u reviziji istakao tužitelj značajni za primjenu prava i u drugim slučajevima, zbog čega je na osnovu odredbe iz člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) dozvolio raspravljanje o reviziji. Prvostepeni i drugostepeni sudovi su utvrdili, kako je navedeno u obrazloženju presude, da su tužitelj i apelant u stalnom poslovnom odnosu i da su zaključenim ugovorom ugovorili da tužitelj kao prodavac ima pravo od apelanta kao kupca, u slučaju da ne izvrši plaćanje ispostavljenog računa, tražiti naplatu prinudnim putem uz kamatu. Razloge koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud, smatrajući da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S obzirom da iz činjeničnog utvrđenja koje nije sporno proizilazi da apelant ranije isporučenu robu nije platio blagovremeno i da je ukupan iznos obračunate (kapitalizirane) ugovorene kamate na isporučenu a neblagovremeno plaćenu robu (kada je odlučeno o prigovoru zastare) iznosi 9.546,66 KM, to je po ocjeni Vrhovnog suda drugosteopeni sud pogrešno primijenio član 279. stav 2. ZOO, kada je žalbu apelanta usvojio i donio pobijanu presudu.

5. Apelant smatra da je Vrhovni sud svojom presudom povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, ističući da je izreka presude nelogična i nejasna, neizvršiva i suprotna odredbama ZPP-a. Smatra da tužitelj nije dokazao potraživanje koje se odnosi na obračunatu kamatu u iznosu od 9.547,66 KM, te da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo. Pored toga, apelant je naveo da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kao vjerodostojan, pri čemu nije pojašnjeno zbog čega se smatra da je sačinjen po pravilima struke.

6. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RbiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 279. (1)Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad ej to zakonom određeno. (2)Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad ej sudu podnesen zahtjev za nejnu isplatu. (3)Na dospjela povremena novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Član 374. (1)Međusobna potraživanja društveno-pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinejne u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. (2)Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i to uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju (materijalne dokaze), uvidom u nalaz i mišljnje vještaka finansijske struke kao i saslušanjem vještaka na okolnosti navedene u datom nalazu i mišljenju, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je ocijenio da je zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja, tužbeni zahtjev djelomično osnovan, zbog čega je tužitelj iznad dosuđenog iznosa odbijen. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude koju je nakon izjavljene revizije potvrdio Vrhovni sud, ne može se zaključiti da je činjenično stanje utvrđeno isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, već na osnovu cjelokupnog dokaznog postupka, analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, kako u pogledu osnova tužbenog zahtjeva tako i njegove visine. Ustavni sud je mišljenja da je osporena presuda jasno obrazložena, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3715/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio