Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3717/08 (Đ. R.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3717/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3717/08, rješavajući apelaciju Đorđa Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Radića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž- 07-000 374 od 6. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 1384 P 003900 06 P od 11. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Ljiljana Radić, advokat iz Beograda, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 374 od 6. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 1384 P 003900 06 P od 11. aprila 2007. godine

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 1384 P 003900 06 P od 11. aprila 2007. godine koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 374 od 6. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su Živojin Lejić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Siniša Lejić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obojica iz Dervente smetali apelanta u faktičkom i mirnom posjedu nepokretnosti koje se nalaze u Derventi i to parcela označenih sa k.č. broj 1910/1 i k.č. broj 1910/2 pobliže opisanih izrekom presude, na način što su neovlašteno ulazili u posjed navedenih parcela, pokidali i bacali metalnu ogradu koja se nalazila na predmetnim parcelama i to na istočnom dijelu parcele označena sa k.č. broj 1910/2 cijelom dužinom iste kao i u produžetku parcele k.č. broj 1910/1 dana 12. juna 2006. godine, i sa istih pokidali dio ograde dimenzija 2,00 m X 1,00 m, posjekli jednu lozu te sa iste bacili tri komada lesonit ploče, i pet platičnih gajbi, što su 3. jula 2006. godine pokidali i bacili dio metalne ograde dimenzija 2m X 1m i 1m X 1m, metalnu kapiju 1 X 1m i metalno postolje za stepenice dimenzija 1,50m X 0,45m X 0,30m, te što su 7. jula 2006. godine bacili sa navedenih nepokretnosti 15 klada hrastovog drveta sve vlasništvo apelanta, te je predložio da sud donese odluku da se tuženim naloži da se ubuduće uzdrže od ovakvog ili sličnog uznemiravanja i smetanja apelanta, da ga ne vrijeđaju i da mu ne prijete, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem Osnovni sud je obavezao apelanta da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja Rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Osnovni sud je na temelju brojnih izvedenih dokaza, uvidom u katastarski operat u Derventi, uviđajem na licu mjesta uz učešće stalnog sudskog vještaka geometra koji je izvršio identifikaciju nekretnina i drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza, utvrdio da je apelant posjednik parcele k.č. broj 1911 sa dijelom 1/1, a da je drugotuženi posjednik parcele k.č. broj 1909/1 i k.č. broj 1910/2 sa dijelom 1/1 sve upisane u k.o. Derventa, dok se na parceli k.č. broj 1910/1 kao posjednik vodi Opštine Derventa, da se ograda i ostali otpadani materijal nalaze na parceli k.č. broj 1910/2 u posjedu drugotuženog, dok se drva složena u obliku pravougaonika takođe nalaze na perceli k.č. br. 1910/2 i 1909/1 u posjedu drugotuženog, a da se samo manji dio nalazi na parceli k.č. broj 1910/1 koja je u posjedu Opštine Derventa. Kako je apelant tvrdio da je smetanje izvršeno na parcelama k.č. broj 1910/2 i k.č. broj 1910/1 Osnovni sud je zaključio, da apelant nije dokazao da je bio u posjedu navedenih parcela, jer kako je već navedeno posjednik parcele k.č. broj 1910/2 je drugotuženi, dok je parcela k.č. broj 1910/1 javno dobro, na kojem i nije mogao steći pravo posjeda. Dakle, Osnovni sud je konstatovao da je apelant u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan dokazati svoj posljednji mirni posjed spornih parcela, s obzirom da je na temelju dokaza provdenih tokom postupka utvrđeno da je posjednik parcele k.č. 1910/2 drugotuženi, dok je parcele k.č. broj 1910/1 javno dobro na kome apelant nije ni mogao steći pravo posjeda, odnosno da nije dokazao da je bio u faktičkom mirnom posjedu k.č. 1910/2 u vrijeme učinjenog smetanja kao ni parcele k.č. 1910/1, niti da su ga tuženi navedenih datuma smetali u tom posjedu.

4. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Kako apelant po mišljenju suda nije dokazao svoje tvrdnje a što je bio dužan u smislu odredbe člana 123. ZPP, to je odbio kao neosnovan njegov prigovor istaknut u pravcu pogrešne ocjene dokaza od strane prvostepenog suda. Dalje, Okružni sud je konstatovao da apelant zbog bolesti nije pristupio glavnoj raspravi na kojoj je trebao biti saslušan kao parnična stranka, te da mu to pravo nije uskratio sud jer je o istoj bio uredno obavješten, niti da je njegov punomoćnik tražio odlaganje rasprave ili pak insistirao da se ovaj dokaz provede, pa stoga smatra nejasanim i neargumentovanim zahtjev apelanta iznesen u žalbi, da se u slučaju ukidanja prvostepene presude predmet dodjeli drugom sudiji iz razloga što smatra da je provedene dokaze cijenio po slobodnoj ocjeni. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda Okružni sud je utvrdio da je nesporna činjenica da je drugotuženi 2003. godine kupio parcelu k.č. 1910/2 kada je uveden u posjed iste, i koju od tog momenta koriste i prvotuženi i drugotuženi, što je po ocjeni suda dovoljan dokaz da apelant na toj parceli nije mogao biti u mirnom posjedu kako je to tvrdio u tužbenom zahtjevu. Osim toga, Okružni sud je ukazao da i sve i kada bi se i prihvatile tvrdnje apelanta da je predmetnu parcelu koristio za vrijeme dok je Svjetlana Soldo, raniji vlasnik ove parcele bila u izbjeglištvu, po ocjeni suda, takvo stanje je moglo trajati do ulaska tuženih u posjed 2003. godine, i da od tog momenta apelant nije mogao biti u faktičkom posjedu ove parcele koju tuženi od tada faktički posjeduju. Prema tome, Okružni sud je zaključio da kako apelant nije dokazao da je parcelu k.č. broj 1910/2 držao u svom mirnom posjedu u vrijeme učinjenog smetanja, te nije dokazao da je bio u faktičkom posjedu ni parcele k.č. 1910/1, niti da su tuženi sa ove parcele uklanjali navedene predmete koje apelant navodi u tužbenom zahtjevu, da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Okružni sud je takođe zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o smetanju posjeda jer apelant nije dokazao kakav posjed je vršio na predmetnim parcelama, te da nije dokazao ni gdje se nalazila ograda za koju je tvrdio da su je tuženi pokidali.

5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava tj. odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Smatra da je obrazloženje drugostepene presude nejasno i kontradiktorno. Ističe da je drugostepena presuda donesena po mišljenju a ne na osnovu dokaza, jer između ostalog ovom presudom je navedeno da sve i kada bi se prihvatila tvrdnja apelanta da je Svjetlana Soldo, kao raniji vlasnik ove parcele bila u izbjeglištvu, takvo stanje je moglo trajati do ulaska tuženih u posjed 2003. godine, od kada apelant nije mogao biti u faktičkom posjedu ove parcele...... Stoga, apelant ističe da su i prvostepeni i drugostepeni sud bili očigledno pristrasni u postupku donošenja osporenih odluka, jer smatra da su sudili po slobodnoj ocjeni, zbog čega smatra da mu je prvenstveno uskraćeno pravo na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U pogledu navoda apelanta da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant samo tvrdi da su redovni sudovi bili nepristrasni jer su sudili na temelju slobodne ocjene dokaza, ne obrazlažući takve tvrdnje bilo kakvim drugim navodima ili dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi bili pristrasni prilikom donošenja odluka u konkretnom slučaju.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3717/08 (Đ. R.) | Sudska praksa | Aktio