Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3741/08 (M. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3741/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3741/08, rješavajući apelaciju Mensuda Kafedžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensuda Kafedžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

08-000 971 od 15. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P -07-001 165 od 6. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensud Kafedžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mladenka Bratić, advokat iz Zenice, podnio je 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 971 od 15. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P -07-001 165 od 6. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P -07-001 165 od 6. marta 2008. godine obavezan je apelant da na ime duga nastalog korištenjem usluga fiksne telefonije za oktobar 1998. godine isplati DD „BH Telekom“ Sarajevo, Direkcija Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 2.855,60 KM sa zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu kako je precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao apelanta kao parničnu stranku, izvršio uvid i čitanje računa na iznos od 2.856, 60 KM za oktobar 1998. godine, matične podatke za apelanta kao korisnika PTT usluga od 21. januara 1987. godine, saopštenje broj 17/00 od 30. oktobra 1998. godine, Odluku o odbijanju prigovora od 24. decembra 1998. godine i apelantov prigovor na odluku prvostepene komisije od 8. januara 1999. godine. Dalje je navedeno da je sud ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi zaključio da među strankama nije bilo sporno da je apelant kao potrošač priključen na mrežu fiksne telefonije tužitelja, te da se po tom osnovu tužitelj i apelant nalaze u obligacionom odnosu iz kojeg za apelanta proizlazi obaveza plaćanja pruženih usluga fiksne telefonije po računima koje mu tužitelj ispostavi. Općinski sud je dalje naveo da su, prema odredbama člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Također, Općinski sud je naveo da su, prema članu 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), stranke u postupku dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je prema članu 123. stav 1. ZPP, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije dokazao da je svoje obaveze prema tužitelju izmirio, odnosno nije dokazao svoju tvrdnju da tokom utuženog perioda nije koristio usluge fiksne telefonije u obimu za koji mu je ispostavljen račun, Općinski sud je zaključio da je apelant navedene usluge koristio u obimu i u iznosu za koji je utužen, a što je utvrdio na osnovu ispostavljenog mjesečnog računa za utuženi period.

3. Odlučujući o osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja tužitelja, istaknutom od apelanta, Općinski sud je utvrdio da navedeni prigovor nije osnovan. Naime, Općinski sud je obrazložio da, prema odredbi člana 378. stav 1. tačka 3. ZOO, potraživanja naknade za usluge pošte, telegrafa i telefona, kao i druga potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim i kraćim rokovima zastarijevaju za jednu godinu. Također, Općinski sud je naveo da se, u smislu odredbe člana 388. ZOO, prekida zastarijevanje potraživanja podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organima radi utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja. Budući da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 2. oktobra 1999. godine, a potraživanja tužitelja se odnose za oktobar 2008. godine kao utuženi period, Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov prigovor da je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Odluku o zakonskoj kamati Općinski sud je temeljio primjenom odredbe člana 277. ZOO, a odluku o troškovima postupka primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 971 od 15. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se osporava zakonitost prvostepene presude, jer je, po mišljenju tog suda, prvostepena presuda utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Navedeno je da i taj sud podržava stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao svoje navode da nije za utuženi mjesec (oktobar 1998. godine) koristio usluge tužitelja, a da je tužitelj, kao davalac usluga, dokazao da je apelantu pružio usluge fiksne telefonije za oktobar 1998. godine za koji je apelantu ispostavio račun na utuženi iznos. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tokom utuženog perioda pružao apelantu usluge fiksne telefonije, te da je apelant koristio navedenu uslugu tužitelja u obimu i novčanom iznosu kako je precizirano ispostavljenim računom tužitelja. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant, osim svoje izjave koju je dao u svojstvu parnične stranke, nije sudu ponudio nikakve druge dokaze (vještačenje vještaka odgovarajuće struke i sl.), kojim bi dokazao svoje navode da tokom utuženog perioda nije koristio usluge tužitelja u obimu i visini ispostavljenog računa, odnosno da ispostavljeni račun ne odgovara pravom stanju korištenja fiksne telefonije. Navedeno je da onaj ko nešto tvrdi treba da to i dokaže. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio dužan da u situaciji kada je tvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dokaže tu činjenicu odgovarajućim dokazima, budući da je, po mišljenju suda, teret dokazivanja, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, u konkretnom slučaju bio na apelantu, ali da on svoje navode, osim izjave, nije pokušao da dokaže niti jednim dokazom. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni člana 17. stav 1. ZOO, jer apelant u toku postupka nije pružio dokaze za svoje navode da tokom utuženog perioda nije koristio usluge tužitelja u onolikom obimu da bi mu za te usluge bio ispostavljen račun u iznosu za koji je tužen.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, jer smatra da je u konkretnom slučaju tužitelj bio dužan da, u smislu odredaba člana 123. stav 1. ZPP, dokaže da je apelantu „pružio usluge čiju naplatu traži“. Po apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je trebalo da primijeni princip o teretu dokazivanja činjenica u postupku na tužitelja, jer smatra da je on bio dužan da pribavi „listing poziva za sporni period“ na osnovu kojeg bi dokazao navode iz tužbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

10. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, činjenica konkretnog predmeta, te navoda apelanta da tužitelj, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, ničim nije dokazao obim pružene usluge, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su i apelant i tužitelj imali mogućnost izvođenja dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka pozvali na odredbu člana 17. stav 1. ZOO kojom je propisano da su „učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da apelant nije uspio dokazati svoju tvrdnju da za utuženi mjesec nije koristio usluge tužitelja u količini za koju mu je ispostavljen račun u iznosu za koji je utužen, a koju činjenicu je u smislu odredbe člana 7. a u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP bio dužan dokazati, dok je suprotno tome, po ocjeni redovnih sudova, tužitelj dokazao da je apelantu pružio usluge fiksne telefonije u navedenom periodu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je i Kantonalni sud u svojoj presudi istakao da je apelant imao mogućnost tokom prvostepenog postupka da izvede dokaze u prilog svoje tvrdnje da za utuženi mjesec nije koristio usluge tužitelja u obimu za koji mu je ispostavljen račun. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza od redovnih sudova kako to apelant navodi, niti u činjenicama konkretnog predmeta ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

11. U odnosu na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3741/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio