Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3747/08 („Intercommerce“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Tužba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3747/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3747/08, rješavajući apelaciju «Intercommerce» d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Intercommerce» d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 003438 08 Pz od 29. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 Ps 003438 07 Ps od 11. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. «Intercommerce» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senad Droce, odvjetnik iz Mostara, podnio je 2. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 003438 08 Pz od 29. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 003438 07 Ps od 11. ožujka 2008. godine.
2. Tužitelj JP «Komos» Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), tada tražitelj izvršenja, 13. siječnja 2006. godine podnio je prijedlog za izvršenje protiv Z.M., «Intercommerce» d.o.o. Mostar, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 6.270,00 KM na temelju izvoda iz poslovnih knjiga. U tijeku izvršnog postupka konstatirano je da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te je postupak nastavljen u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Tijekom postupka tužitelj je uredio tužbu tako da je kao tuženog označio apelanta.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 003438 07 Ps od 11. ožujka 2008. godine obvezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 2.742,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.996,70 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, sukladno Zakonu o komunalnim djelatnostima («Službene novine HNK» broj 4/04) i Odluci o visini cijene i načinu plaćanja prikupljanja, odvoza i deponiranja komunalnog otpada od 20. listopada 2005. godine («Službeni glasnik Grada Mostara» broj 9/05), tužitelj, kao jedina pravno ovlaštena registrirana osoba za odvoz smeća na užem i širem području Grada Mostara, vršio odvoz smeća za apelanta za utuženo razdoblje od 28. veljače 2002. godine do 31. kolovoza 2007. godine. Općinski sud je istakao da je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to: tužiteljeve račune, tužiteljeve izvode otvorenih stavki, izvode iz poslovnih knjiga i apelantove uplatnice. Općinski sud je zaključio da, kako su tužitelj i apelant bili u međusobnom poslovnom odnosu, tako što je tužitelj vršio usluge odvoza smeća za apelanta i ispostavljajući apelantu račune, izvršio je svoju ugovornu obvezu, a kako je apelant djelomično izvršio svoju obvezu, tj. nije platio sve račune, to ga je obvezao da tužitelju plati dosuđeni iznos.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 003438 08 Pz od 29. rujna 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio, odluku o troškovima preinačio tako da se apelant obvezuje tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.746,10 KM umjesto iznosa od 1.996,70 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tijekom postupka tužitelj precizirao tužbeni zahtjev tako da se nakon toga postupak vodio prema odredbama čl. 429-433. ZPP, kojima je reguliran postupak u sporovima male vrijednosti, zbog čega se navodi žalbe koji se odnose na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje ne mogu razmatrati. Dalje, vezano za ostale žalbene navode, Kantonalni sud je istakao da je u prvom prijedlogu za izvršenje kao izvršenik označen Z.M., «Intercommerce» d.o.o. Mostar, što znači da su bile označene ili obje te stranke ili apelant čiji je vlasnik Z.M. Dakle, u svakom slučaju nije bilo upitno da je tužen apelant, što proizlazi iz sadržaja prigovora na dozvolu izvršenja i punomoći prezentirane uz prigovor. Naime, u prigovoru se izvršenik poziva na financijske kartice za 2004. godinu i 2005. godinu, koje su naslovljene na apelanta, te na postignuti usmeni dogovor između tužitelja i apelanta (da će plaćanje odvoza smeća početi onog trenutka kada se u krug apelanta postave kontejneri za odvoz smeća), a da se na punomoćima odvjetnika nalazi apelantov pečat. Kantonalni sud je konstatirao da je tijekom postupka kao stranka označen samo apelant, čime su otklonjene navedene nejasnoće, odnosno da je tužba uređena u pogledu točnog imena, tako da nije bilo nikakvog preinačenja tužbe, niti je bilo potrebe za davanje pristanka niti od Z.M. niti od apelanta. Vezano za prigovor zastare koji je istakao apelant, Kantonalni sud je naveo da, kako je kao tuženi označena pravna osoba, to zastarni rok za sporno potraživanje nije jedna godina, u smislu članka 378. stavak 1. točka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već tri godine, u smislu članka 374. ZOO-a. Vezano za preinačenje odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi utemeljeni, jer su dvostruko priznati troškovi na ime PDV-a, tako da je od ukupno priznatih troškova oduzeo iznos od 250,60 KM, te obvezao apelanta na iznos od 1.746,10 KM.
5. Apelant ističe da su mu pobijanim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je u izvršnom postupku koji je prethodio predmetnom postupku kao izvršenik označen Z.M., «Intercommerce» d.o.o. Mostar, da je sud u zaključku kojim je tražitelj izvršenja, sada tužitelj, upućen na parnicu jasno označio da je izvršenik u ovom predmetu Z.M., vlasnik «Intercommerce» d.o.o. Mostar, da je tek nakon otvaranja glavne rasprave tužitelj precizirao tužbeni zahtjev tako da je kao tuženog označio apelanta kao pravnu osobu čiji je vlasnik Z.M. Međutim, odredbom članka 57. ZPP propisano je da je za preinačenje tužbe potreban pristanak tuženog ako se prvobitni tuženi već upustio u parnicu, te da se, u smislu istog članka, preinačenje tužbe može vršiti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta. Apelant, dalje, navodi da u postupku ničim nije dokazano da on duguje tužitelju navedeni iznos, te da je istakao prigovor zastare, budući da se radilo o potraživanju koje je naslovljeno na Z.M., fizičku osobu, tako da je sud trebao primijeniti odredbu članka 378. ZOO-a (rok zastare jedna godina). Apelant ističe da je i odluka o troškovima nezakonita jer je sud dva puta obračunavao PDV, da je prvostupanjski sud morao navesti iz kojih razloga se žalba može izjaviti, što nije uradio, zatim da je drugostupanjski sud izbjegao ocijeniti dokazni postupak, odnosno da kada sud ne utvrdi činjenično stanje do kraja, to samo po sebi predstavlja povredu ZPP.
6. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 57.
(1) Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnoga ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
(2) Nakon održavanja pripremnoga ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženik pristaje na preinaku.
Članak 58.
(1) Tužitelj može, u roku iz članka 57. ovoga zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitnog tuženika tužiti drugu osobu.
(2) Za preinaku tužbe prema stavku 1. ovoga članka potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženika. Ako se prvobitni tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Članak 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
[...]
7. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke u vezi s tim ugovorom, zastarevaju za tri godine.
Član 378.
Zastarevaju za jednu godinu:
1)potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimničarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;
[...]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud uočava da apelantovi navodi problematiziraju to što su redoviti sudovi dopustili «preinačenje» tužbe protivno odredbama parničnog postupka, te da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega su ga neutemeljeno obvezali na isplatu predmetnog iznosa.
11. U odnosu na apelantove navode da su sudovi dopustili «preinačenje» tužbe protivno odredbama parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da odredbe članka 57. ZPP propisuju: Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnoga ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano, odnosno da odredbe članka 58. također propisuju: 1) Tužitelj može, u roku iz članka 57. ovoga zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitnog tuženika tužiti drugu osobu; 2) Za preinaku tužbe prema stavku 1. ovoga članka potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženika. Ako se prvobitni tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. Dakle, apelant ukazuje na uvjete koje je potrebno ispuniti da se dopusti preinaka tužbe. Međutim, iz obrazloženja redovitih sudova proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o pokretanju izvršnog postupka protiv Z.M. i apelanta (kao pravne osobe, tj. «Intercommerce» d.o.o. Mostar), dakle protiv vlasnika apelanta Z.M. i apelanta, te da je, s tim u svezi, nesporno da je tužen i apelant, da navedeno slijedi i iz prigovora na dozvolu izvršenja, punomoći koja je dostavljena uz prigovor, te financijskih kartica dostavljenih uz prigovor koje su naslovljene na apelanta. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da obrazloženje redovitih sudova, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbe, zbog čega bi bilo potrebno ispunjenje naprijed navedenih uvjeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje očito (prima facie) neutemeljenim.
12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović