Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3755/08 (R. D.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3755/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3755/08, rješavajući apelaciju R. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. D. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 247 od 2.

septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 020- 0-P-06-000648 od 14. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 4. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 247 od 2. septembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-P-06-000648 od 14. januara 2008. godine.

2. Prvim stavom Rješenja Općinskog suda broj 020-0-P-06-000648 od 14. januara 2008. godine, utvrđeno je da je apelant smetao tužiteljicu N. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže opisanih u izreci, na način što je 14. oktobra 2006. godine započeo a 21. oktobra 2006. godine dovršio ograđivanje cijelog posjeda tužiteljice postavljanjem drvenih stubova i bodljikave žice po nekretninama tužiteljice, pa se dosljedno tome apelantu zabranjuje svako ovako ili slično smetanje posjeda tužiteljice, te mu je nalaženo da u roku od 15 dana ukloni sve postavljene drvene stubove i bodljikavu žicu, pod prijetnjom novčane kazne i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.788,05 KM sve u roku od 8 dana po pravomoćnosti ovog rješenja. Drugim stavom Rješenja Općinskog suda konstatovano je da je povučen tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na utvrđivanje čina smetanja posjeda od strane apelanta na način da je apelant istresao dva kamiona zemlje u dvorište kuće tužiteljice. Trećim stavom Rješenja Općinskog suda odbijen je kao neosnovan prijedlog tužiteljice za određivanje sudske mjere osiguranja. Četvrtim stavom Rješenja Općinskog suda odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu sudskih troškova preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju Rješenja Općinskog suda navedeno da je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi smetanja posjeda nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje je dobila od svog oca (koji je umro u decembru 2003. godine) na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, nakon čega se (nakon smrti oca) u katastarskom operatu upisala kao posjednik predmetnih nekretnina. Dalje je navela, da s obzirom da živi u Bosanskom Novom svoj posjed je povremeno obilazila, dok je komšiji i rođaku O. D. dala da obrađuje i kosi predmetne nekretnine, što je ovaj i činio sve dok apelant nije počinio smetanje njenog posjeda. Smatra da je apelant iskoristio činjenicu što tužiteljica ne živi u mjestu gdje se nekretnine nalaze i da je stoga izvršio smetanje njenog posjeda. Aktom smetanja posjeda apelant je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog dugogodišnjih loših odnosa sa njihovim ocem i jer je otac njoj darovao predmetne nekretnine, pa je na taj način pokušao da je omete da u istim nesmetano uživa. Općinski sud je nakon provedenog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza, konstatovao da je kod utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva usmjerenog na zaštitu posjeda bitno utvrditi posljednji faktički i miran posjed, da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 82. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano da posjednik ima pravo zahtjevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja, a odredbom člana 75. stav 2. istoga zakona propisano je da posjed stvari ima i osoba koja faktički vlast nad stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na temelju pravnog posla, data stvar u neposredni posjed. Imajući u vidu citirane odredbe zakona Općinski sud je utvrdio, da je tužiteljica po osnovu usmenog dogovora ovlastila O. D. da održava predmetne nekretnine, da kosi i kupi sjeno sa istih, što ni apelant nije osporio, pa je stoga zaključio da je između tužiteljice i O. D. postojao usmeni dogovor, i da je na ovakav način tužiteljica dajući O. D. pravo da održava predmetne nekretnine iz svojstva neposrednog posjednika prešla u svojstvo posrednog posjednika, a pri tome ne gubeći pravo na posjedovnu zaštitu. U konkretnom slučaju tužiteljica je posredni posjednik predmetnih nekretnina, a posrednim posjednikom smatra se lice koje svoju stvar prepušta povjerljivoj osobi, pri čemu ne prestaje njegovo pravo na stvari, već samo faktička vlast koja će joj biti ponovo vraćena kada prestane pravni odnos na kome je zasnovan posredni posjed. Dakle, bitno je samo da neposredni posjednik za vrijem trajanja posrednog posjedovnog odnosa ima određena prava i obaveze prema gospodaru stvari-posrednom posjedniku, odnosno u konkretnom slučaju neposredni posjednik O. D. je imao obavezu prema posrednom posjedniku –tužiteljici da predmetne nekretnine održava, dok je njegovo pravo proizašlo na temelju usmenog dogovora postignutim sa tužiteljicom radi održavanja predmetnih nekretnina. Općinski sud je takođe ukazao da posjedovnu zaštitu uživa i posredni i neposredni posjednik, dakle ne samo lice koje faktički posjeduje stvar, već i ono koje je posjeduje preko posrednika.

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-08-000 247 od 2. septembra 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu potvrdio. Osim toga sud je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 240,00 KM odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju Rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je u ovoj pravnoj stvari prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje, da je za svoje rješenje sud dao valjane razloge kako u pogledu faktičkog posjeda tužiteljice na predmetnim nekretninama, tako i u vezi sa izvršenim činom smetanja posjeda od strane apelanta, koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa je zaključio da se zakonitost pobijanog rješenja ni žalbenim navodima apelanta ne može dovesti u sumnju. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljica posljednji mirni posjednik predmetnih nekretnina opisanih u izreci pobijanog rješenja, da je apelant izvršio čin smetanja posjeda na način što je nekretnine ogradio postavljanjem drvenih stubova i bodljikave žice, pa smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbenom zahtjevu udovoljio, zbog čega je žalbeni navod apelanta da prvostepeni sud nije cijenio provedene dokaze odbio kao neosnovan.

6. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je smatra da je osporenim presudama netačno utvrđeno da je tužiteljica posjednik na predmetnim nekretninama. Tvrdi da je predmetne nekretnine kupio 1981. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora. Apelant navodi, da je ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je njihov otac predmetne nekretnine dao u posjed tužiteljici i na koji se ona poziva rušljiv, iz razloga što kako navodi njegov otac nije mogao raspolagati sa navedenim nekretninama jer nije ni bio vlasnik istih. Stoga ističe da se tužbeni zahtjev tužiteljice zasniva na njenim proizvoljnim tvrdnjama da je posjednik predmetnim nektretninama.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav. 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3755/08 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio