Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3756/08 (JU "Trebinjesport" Trebinje)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3756/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3756/08, rješavajući apelaciju JU „Trebinjesport“ Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Trebinjesport“ Trebinje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-08-000 041 od 22. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Mals-07-000-069 od 18. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Trebinjesport“ Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-08-000 041 od 22. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Mals-07-000-069 od 18. februara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-Mals-07-000-069 od 18. februara 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju AD „Komunalno“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.002,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. februara 2004. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je taj sud, postupajući u izvršnom postupku po prijedlogu tužitelja kao tražitelja izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, donio Rješenje broj IP-12/04 od 17. februara 2004. godine kojim je dozvolio izvršenje na apelantovim novčanim sredstvima u iznosu od 2.002,00 KM za izvršenu uslugu odvoza smeća za juli i avgust 2003. godine. Osnovni sud je naveo da je apelant podnio prigovor protiv navedenog rješenja, nakon čega je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka. Sud se pozvao na odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je uvidom u izvod iz tužiteljevih poslovnih knjiga utvrdio da apelant duguje tužitelju iznos od 2.002,00 KM za izvršenu uslugu odvoza smeća za juli i avgust 2003. godine. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je apelant osporavao visinu potraživanja, ali da nije, u smislu odredaba člana 7. stav 1. ZPP, predložio kao dokaz finansijsko vještačenje na osnovu kojeg bi sud mogao utvrdio da li je iznos koji je naveden u računu pravilno obračunat. S obzirom na to da je nesporno da je tužitelj preduzeće koje je ovlašteno da vrši komunalne usluge na području opštine Trebinje, te da je nesporno da apelant nije platio račune za izvršenu komunalnu uslugu, Osnovni sud je zaključio da je apelant obavezan da isplati tužitelju navedeni novčani iznos, shodno relevantnim odredbama Zakona o komunalnoj djelatnosti. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (kojima je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu), pa je u pogledu zakonskih zateznih kamata odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Pž-08-000 041 od 22. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj preduzeće koje je ovlašteno da vrši komunalne usluge na području opštine Trebinje, te da je nesporno utvrđeno da apelant nije platio račune za juli i avgust 2003. godine za izvršenu uslugu odvoza smeća. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati navedeni novčani iznos na ime izvršene usluge, čiju cijenu utvrđuje davatelj komunalne usluge, u smislu relevantnih odredaba Zakona o komunalnoj djelatnosti. Dalje, Okružni sud je istakao da se o prijedlozima stranaka za izvođenje dokaza raspravlja na pripremnom ročištu, te da prijedlozi za izvođenje dokaza moraju biti usmjereni na razjašnjenje spora i utvrđivanje činjenica koje su sporne među strankama. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant na pripremnom ročištu osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tvrdeći da je samostalno odvozio smeće, te da je cjelokupan dokazni postupak bazirao na utvrđivanju tih okolnosti. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant tek u završnom izlaganju ukazivao na nedostatak materijalnopravnog propisa na kojem tužitelj temelji visinu tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da je u takvoj pravnoj situaciji neprihvatljiv apelantov žalbeni navod da je tužitelj bio dužan predočiti sudu kao dokaz opšti akt kojim je regulisano pitanje pružanja komunalnih usluga, na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi visina naknade za izvršene komunalne usluge. Takođe, Okružni sud je naveo da apelantova obaveza plaćanja naknade za komunalne usluge proizlazi iz odredaba čl. 11. i 17. Zakona o komunalnim djelatnostima, a da je apelant prijemom računa za juli i avgust 2003. godine upoznat sa cijenom komunalnih usluga, koje nije platio, te je, stoga, odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da osporena presuda Okružnog suda ne sadrži valjano obrazloženje, da ne sadrži materijalnopravne propise na osnovu kojih je donesena ta odluka, te da ne sadrži ocjenu svih žalbenih navoda koji su bili od odlučnog značaja za presuđenje. Apelant navodi da u predmetnom sudskom postupku uopšte nije bilo sporno da tužitelj kao komunalno preduzeće ima pravo na naknadu za odvoz smeća, ali da je bila sporna visina te naknade. Naime, apelant navodi da je tužitelj potpuno proizvoljno odredio naknadu za komunalnu uslugu, te da uopšte nije ponudio na uvid sudu opšti akt kojim je regulisana cijena odvoza smeća. Takođe, apelant navodi da su tužitelju u predmetnom postupku dosuđene zakonske zatezne kamate, ali da nema nikakvog obrazloženja za to, izuzev paušalnog pozivanja na odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović