Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3767/08 (D. Đ. i S. Đ.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dijete
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3767/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3767/08, rješavajući apelaciju Dušanke Đuranović i Siniše Đuranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Đuranović i Siniše Đuranovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 030 od 22. oktobra 2008. godine u vezi sa pravom iz člana 27. stav 4. Konvencije o pravima djeteta zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Đuranović i Siniše Đuranovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 030 od 22. oktobra 2008. godine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Đuranović i Siniša Đuranović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnijeli su 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 030 od 22. oktobra 2008. godine. Apelanti su 7. aprila 2010. godine urgirali da Ustavni sud što prije donese odluku.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Apelantica i Zorana Đuranović (zajednička kćer apelantice i tuženog koja je u vrijeme podnošenja tužbe bila punoljetna) podnijele su tužbu 27. novembra 2006. godine protiv Zorana Đuranovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi razvoda braka i izdržavanja. .Apelantica i njena kćer su tužbom tražile da sud donese presudu kojom se brak između apelantice i tuženog razvodi. Apelantica je tužbom tražila da se apelant, zajednički sin apelantice i tuženog (koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio malodoban), povjeri njoj na izdržavanje, zaštitu i vaspitanje. Također, apelantica i njena kćer, kao tužiteljice, su tražile da sud obaveže tuženog da na ime doprinosa za izdržavanje apelanta, svog (u to vrijeme malobodnog) sina i tužiteljice Zorane Đuranović plaća mjesečno po 25% za svako dijete ili ukupno 50% za oba djeteta od plate koje ostvaruje, počev od dana podnošenja tužbe pa dok za to budu postojali razlozi i to tako što će dospjele iznose platiti odjednom, a dospijevajuće ubuduće svakog prvog u mjesecu, najkasnije do petog i to iznos za izdržavanja malodobnog apelanta na ruke majke kao zakonske zastupnice (apelantice Dušanke Đuranović), a iznos za izdržavanje tužiteljice Zorane Đuranović na ruke tužiteljice.
4. Osnovni sud u Doboju (u danjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj 085-0-P-06-000-
589 od 26. oktobra 2007. godine kojom je odlučio da se brak između apelantice i tuženog razvodi na osnovu odredbe člana 52. Porodičnog zakona. Tuženi je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje apelanta plaća mjesečno iznos od 30% od plate koju ostvaruje počev od 27. novembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa sve dok za to budi postojali zakonom propisani uslovi i to tako što će dospjele iznose isplatiti odjednom a dospijevajuće ubuduće svakog prvog u mjesecu a najkasnije to 5. za protekli mjesec na ruke apelanta. Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na ročištu 31. avgusta 2007. godine tužiteljica Zorana Đuranović povukla tužbu. Na istom ročištu punomoćnik apelanta (koji je u međuvremenu postao punoljetan) je precizirao tužbeni zahtjev na način da je kao tužitelj pored apelantice označen i apelant. U vezi sa tužbenim zahtjevom apelanta navedeno je da je isti na redovnom školovanju i da traži 30% od plate koju ostvaruje tuženi počev od dana podnošenja tužbe. Na glavnoj raspravi apelanti su tražili da se njihovom tužbenom zahtjevu u cijelosti udovolji.
6. Tuženi je, kako je navedeno u presudi, istakao da ne spori navode apelantice u vezi sa zahtjevom za razvod braka jer su odnosi trajno poremećeni i ne žive u ekonomskoj zajednici, te se ne protivi da se brak razvede. Tuženi je naveo da su njihova zajednička djeca postala punoljetna i da se ne protivi povlačenju tužbe od strane Zorane Đuranović. Takođe, tuženi je naveo da se ne protivi da se kao tužitelj označi apelant. Tuženi je potvrdio navode da je apelant na redovnom školovanju, da je u međuvremenu postao punoljetan i da se ne protivi njegovom zahtjevu da iznos izdržavanja odredi u visini od 30% od plate tuženog.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je naveo da je utvrdio da su odnosi između apelantice i tuženog trajno poremećeni i da ne postoji mogućnost mirenja, pa je u skladu sa članom 52. Porodičnog zakona odlučio da brak razvede.
8. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na član 233. Porodičnog zakona kojim je utvrđeno da ukoliko se djeca nalaze na redovnom školovanju roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbjede izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do navršenih 26 godina života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga. Osnovni sud je utvrdio da je apelant redovan učenik četvrtog razreda gimnazije, te je primjenom odredba člana 233. Porodičnog zakona obavezao tuženog da mjesečno doprinosi za njegovo izdržavanje iznos od 30% od plate koju je ostvario.
9. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu navodeći da prihvata obavezu da doprinosi izdržavanju apelanta, ali da ta obaveza teče od dana kada je apelant podnio tužbu za izdržavanje.
10. Okružni sud je donio presudu 013-0-Gž-08-000 030 od 22. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu doprinosa za izdržavanje, utoliko što obaveza za izdržavanje tuženog da doprinosi izdržavanju apelanta mjesečno od 30% od plate teče umjesto od 27. novembra 2006. godine od 31. avgusta 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa nadalje, dok za to postoje zakonski uslovi.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je preispitujući prvostepenu presudu zaključio da je žalba osnovana. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant redovan učenik te je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev apelanta i to počev od 27. novembra 2006. godine. Okružni sud je naveo da osnovano tužbom tuženi ukazuje da je prvostepena presuda donijeta na njegovu štetu, obzirom da je apelant zahtjev za izdržavanje od strane tuženog postavio 31. avgusta na zapisnik kod suda i, prema mišljenju Okružnog suda, obaveza tuženog teče od tada.
12. Apelanti se žale da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na efikasan lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 27. stav 4. Konvencije o pravima djeteta. S tim u vezi apelanti posebno naglašavaju da je zakonska obaveza roditelja da izdržava svoje dijete. Nadalje, apelanti navode da domaći zakon „kao korak dalje u zaštiti djece “ propisuje da (član 265. Porodičnog zakona) sud po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju djeteta, čak i kada roditelj traži da mu se dijete povjeri, a ne postavi u tužbi zahtjev za izdržavanje. Prema mišljenju apelanata odluka drugostepenog suda je u direktnoj suprotnosti sa domaćim zakonom i Konvencijom o pravu djeteta. Osim toga, u momentu podnošenja apelacije, apelanti su pretpostavili da će im revizija biti odbačena uslijed imovinskog cenzusa (što se i dogodilo) pa smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud podsjeća da Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik“ Republike Srpske br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi: Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika
Član 233. stav 1. (1) Ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najdalje do navršene 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga. Određivanje izdržavanja
Član 253. (1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Postupak u sporovima za izdržavanje
Član 265. (1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi.
14. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Aneks I
Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini
12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
15. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija («Službeni list SFRJ» - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.
2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.
Član 26. stav 4.
4. Države članice preduzimaju sve odgovarajuće mjere kako bi obezbijedile da dijete dobije izdržavanje od roditelja ili drugih lica koja su finansijski odgovorna za dijete, kako u okviru države članice tako i inostranstva. Posebno, ako lice koje je finansijski odgovorno za dijete ne živi u istoj državi u kojoj I dijete, države članice podstiču pristupanje međunarodnim sporazumima odnosno zaključenje takvih sporazuma kao i drugih odgovarajućih aranžmana.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava iz Konvencije o pravima djeteta Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena i Konvencija o pravima djeteta (1989). S tim u vezi, apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana 27. stav 4. Konvencije o pravima djeteta kojim je propisana obaveza države članice da poduzme odgovarajuće mjere kako bi dijete dobilo izdržavanje od roditelja, koji su finansijski odgovorni za dijete.
19. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je u sudskom postupku utvrđeno, a čemu se tuženi-otac apelanta nije ni protivio, da je obavezan da daje izdržavanje, te je utvrđena njegova obaveza u iznosu od 30% od plate. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju odluku Okružnog suda u pogledu određivanja perioda od kojeg apelantu pripada izdržavanje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje momenta - perioda od kada pravo na izdržavanje počinje teči uslovljeno činjeničnim stanjem konkretnog slučaja.
20. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odlučeno da obaveza tuženog da doprinosi izdržavanju apelanta mjesečno od 30% od plate teče od 31. avgusta 2007. godine, umjesto od 27. novembra 2006. godine kao je to bilo određeno presudom Osnovnog suda. Svoju odluku Okružni sud je obrazložio činjenicom da je apelant naknadno stupio u parnicu kao drugotužitelj i da je na ročištu održanom od 31. avgusta 2007. godine postavio zahtjev za izdržavanje, a koje utvrđenje (sa aspekta stupanja apelanta u parnicu) apelanti ne dovode u pitanje navodima apelacije. Međutim,. Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi da su odlukom Okružnog suda o preinačavanju prvostepene presude apelantima uskraćena prava koja su garantirana odredbama Konvencije o pravima djeteta. Naime, Ustavni sud naglašava da je obaveza roditelja i u skladu sa domaćim zakonodavstvom i sa Konvencijom o pravima djeteta da izdržavaju dijete. U konkretnom slučaju ta obaveza tuženom-ocu apelanta je nesporno utvrđena odlukom Okružnog suda. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da niti domaćim zakonom, niti Konvencijom nije propisan „početak“ ove obaveze. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije suprotna pravima koja su garantirana Konvencijom o pravima djeteta niti određivanje datuma od kada apelantu teče pravo na izdržavanje predstavlja povredu apelantovih prava budući da je prilikom donošenja osporene odluku sud uzeo u obzir standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta. Stoga, imajući u vidu da navedenim odlukama apelantu nije uskraćeno pravo na izdržavanje koje mu je garantirano kako odredbama Porodičnog zakona tako i Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava zagarantovanih Konvencijom o pravima djeteta očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
21. Apelant smatra da je zbog preinačenja odluke prvostepenog suda od strane Okružnog suda “na štetu apelanta”, a protiv koje nemaju djelotvoran pravni lijek povrijeđeno njihovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
22. Vezano za ove apelacione navode Ustavni sud podsjeća da se odredba člana 13. Evropske konvencije mora razmatrati zajedno sa nekim od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, jer ova odredba ima akcesoran karakter. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ne daje opće garancije, već samo u slučaju kada se radi o navodnom kršenju jednog ili više prava i/ili sloboda iz Evropske konvencije. Dakle, jasno je da se na njega ne može pozivati nezavisno, već samo u vezi sa drugim pravima i slobodama iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, Presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22 i npr. Ustavni sud, AP-
1100/05 od 17. novembra 2005. godine, tačka 36). Međutim, ovo ne treba shvatiti na način da neka osoba ima pravo na garancije iz člana 13. Evropske konvencije samo ukoliko je došlo do povrede nekog od u njoj sadržanih prava i/ili sloboda. Kada neko može argumentirano tvrditi da je žrtva povrede, onda mora imati mogućnost pravnog lijeka u smislu navedenog člana, kako bi se o njegovom zahtjevu moglo odlučivati (vidi, Evropski sud, Silver i dr., presuda od 25. marta 1983. godine). Iz ovoga proizilazi da zaključak o kršenju nekog od prava i/ili sloboda iz Evropske konvencije ne može biti preduslov za primjenu člana 13. Evropske konvencije, što znači da se eventualno može utvrditi kršenje ovog člana i u situaciji kada nije utvrđeno kršenje niti jednog drugog člana ali se ova pitanja ne mogu razmatrati nezavisno (vidi, Evropski sud, Valsamis protiv Grčke, presuda iz 1996. godine).
23. Obzirom da se apelanti nisu pozvali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa nekim od prava niti su dostavili dokaze ili ukazali na činjenice na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da predmet potpada pod opseg nekog od članova Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, npr. AP-1047/07 od 26. juna 2007. godine, tačka 26).
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović