Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3774/08 (S. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ostavina
  • Ostavinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3774/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3774/08, rješavajući apelaciju Subhije Mušanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Subhije Mušanović podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000363 od 17. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-

658/04-I od 26. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Subhija Mušanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Distrikta Brčko BiH, koju zastupa advokat Miodrag Zeljić, podnijela je 4. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000363 od 17. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-658/04-I od 26. aprila 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj O-21/01 od 9. januara 2004. godine prekinut je ostavinski postupak iza umrlog Salke Čandića (u daljnjem tekstu: ostavitelj), a zakonski nasljednici apelantica, Hatidža Karahmetović, Sead Čandić, Mensur Čandić i Edin Lubinović su upućeni na parnični postupak radi dokazivanja da je nasljednik Suad Čandić ugovorom o poklonu izmiren u svom nasljednom dijelu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je ostavitelj sa Suadom Čandićem zaključio ugovor o poklonu Ov. Broj 1740/96 od 1. novembra 1996. godine, a da su ostali nasljednici osporili pravo Suadu Čandiću da nasljeđuje imovinu ostavitelja koja nije obuhvaćena navedenim ugovorom, budući da je već izmiren u svom nasljednom dijelu.

3. Postupajući u skladu sa rješenjem Osnovnog suda, apelantica i Hatidža Karahmetović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) su pred istim sudom pokrenule parnični postupak protiv Suada Čandića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te Seada Čandića, Meksuda Čandića, Edina Lubinovića i Ramize Čandić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je prvotuženi ugovorom o poklonu izmiren u svom nasljednom dijelu, te da predmetna imovina ne ulazi u zaostavštinu ostavitelja.

4. Presudom Osnovnog suda broj P-658/04-I od 26. aprila 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice i drugotužiteljice koje su tom presudom obavezene da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tokom postupka izvršen uvid u spis i Rješenje tog suda broj O-21/01-M, odnosno broj O-21/01 od 9. januara 2004. godine, pismeni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Hajrudina Hamidovića (u daljnjem tekstu: vještak), te da je vještaka i apelanticu saslušao na ročištu. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je, između ostalog, utvrdio da Ugovor o poklonu Ov.broj 1740/96 od 1. novembra 1996. godine, kojim je ostavitelj darovao sina, prvotuženog, sa 1500m2 zemljišta od k.č. broj 1280, koja je upisana u pl. broj 113 k.o. Gornji Rahić, nije proveden u katastarskom operatu navedene k.o. na ime prvotuženog. Osnovni sud je takav nalaz i mišljenje vještaka, kojem ni stranke nisu prigovarale, prihvatio kao stručan, pouzdan i objektivan i saglasan sa materijalnim dokazima u spisu. U obrazloženju se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice, te na odredbu člana 156. ZPP kojom je propisano da svaka stranka iznosi činjenice i predlaže dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev.

5. Osnovni sud je naveo da apelantica i drugotužiteljica tom sudu nisu predočile niti jedan dokaz na temelju kojeg bi sud utvrdio da je prvotuženi spornim darovnim ugovorom namiren u svom nasljednom dijelu, a da iz navoda njihovog punomoćnika proizlazi da je među parničnim strankama potrebno provesti ostavinski postupak, te utvrditi suvlasničke dijelove, te temeljem rješenja o nasljeđivanju provesti postupak diobe vodeći računa o zaključenim ugovorima i objektima koji su podignuti na zaostavštini ostavitelja. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelantica i drugotužiteljica tokom postupka nisu odredile ni obim zaostavštine ostavitelja, te je taj sud ponovo istakao da predmetni ugovor o poklonu nije ni proveden u katastarskom operatu na ime prvotuženog i da se, prema ocjeni tog suda, predmetni ugovor i ne može provesti u katastarskoj evidenciji bez izvršenog cijepanja predmetne parcele, a nakon provođenja ostavinskog postupka. Na temelju svega navedenog, sud je odlučio da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, u skladu sa odredbom člana 254. ZPP.

6. Odlučujući o žalbi apelantice i drugotužiteljice podnesenoj protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-07-000363 od 17. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP, jer taj sud nije utvrdio da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito da je izreka nerazumljiva, da je protivurječna sama sebi ili razlozima presude, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su nejasni, ili da su razlozi presude u suprotnosti sa sadržajem isprave i iskaza datih u toku postupka. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud uvidom u ugovor o poklonu od 1. novembra 1996. godine utvrdio da je ostavitelj svome sinu, prvotuženom, poklonio 1500m2 nekretnine označene kao k.č. br. 1280 zv. Polje, njiva 6. klase, ukupne površine 6604 m2, upisane u pl. br. 113 k.o. Gornji Rahić. Osim toga, Okružni sud je naveo da je na temelju vještačenja prvostepeni sud utvrdio da navedeni ugovor nije proveden u katastarskom operatu k.o. Gornji Rahić na ime prvotuženog.

7. Apelacioni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 49. st. 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80; u daljnjem tekstu: ZON) kojom je propisano da se svakom zakonskom nasljedniku u nasljedni dio uračunava sve što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja, osim ako je ostavitelj u vrijeme poklona, kasnije ili u testamentu izjavio da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavitelja. Prema ocjeni Apelacionog suda, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, bilo je potrebno utvrditi pravu volju ostavitelja, odnosno utvrditi da li je on htio da se poklon koji je učinio svom sinu, odnosno prvotuženom, ne uračuna u nasljedstvo, a teret dokazivanja te okolnosti bio je na prvotuženom kao poklonoprimcu, ali on to tokom postupka nije isticao, niti dokazao.

8. U odnosu na postupak uračunavanja poklona u nasljedni dio, Apelaconi sud je istakao da se svakom nasljedniku uračunava u nasljedni dio sve što je dobio od ostavitelja s tim da ostali nasljednici dobiju iz zaostavštine odgovarajuću vrijednost, a da se ostatak dijeli među nasljednicima. Nasljednik kome je poklon uračunat ne prima iz zaostavštine vrijednost koja odgovara veličini njegovog nasljednog dijela, već stiče vrijednost koja je umanjena za veličinu poklona. Okružni sud je naveo da se prije uračunavanja uvijek utvrđuju osobe koje su u konkretnom slučaju zakonski nasljednici, njihovi nasljedni dijelovi i vrijednost poklona koji je svaki nasljednik primio. Poslije razvrstavanja nasljednika na odgovarajuće grupe, kako je u obrazloženju istaknuto, pristupa se uračunavanju čiji je cilj da se položaj nasljednika kojima se poklon ne uračunava u nasljedni dio i nasljednika koji nisu primili poklon izjednačava sa položajem nasljednika kojima se pokloni uračunavaju. Nakon toga, kako je u obrazloženju navedeno, zaostavština se umanjuje za iznos uračunatih poklona, poslije čega tu umanjenu vrijednost svi nasljednici dijele prema vrijednosti sopstvenog nasljednog dijela. Prema ocjeni Okružnog suda, u situaciji kada je dokazana činjenica učinjenog poklona, odnosno u situaciji kada prvotuženi nije dokazao da je volja ostavitelja bila da se predmetni poklon ne uračuna u njegov nasljedni dio, taj sud je imao dovoljno osnova da zaključi da se konkretni poklon uračunava u nasljedni dio prvotuženog. Okružni sud je istakao da su upravo zbog navedenog žalbeni navodi apelantice i drugotužiteljice o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani i da su suvišne tvrdnje i insistiranje apelantice i drugotužiteljice u pogledu motiva i razloga zaključenja predmetnog ugovora o poklonu, te volje i želje poklonodavca, jer teret dokazivanja tih okolnosti nije bio na njihovoj strani. Prema ocjeni Okružnog suda, kod izostanka činjeničnih tvrdnji i dokaza prvotuženog i ostalih tuženih u pogledu volje ostavitelja u vezi sa uračunavanjem poklona, apelantica i drugotužiteljica su za uspjeh u predmetnoj parnici morale iznijeti i dokazati niz bitnih činjenica koje se u prvom redu tiču vrijednosti spornog poklona i vrijednosti ostatka zaostavštine, odnosno obima zaostavštine. Kako se, prema ocjeni Okružnog suda, te činjenice nisu mogle utvrditi saslušanjem prvotuženog, taj sud smatra da izostanak tog dokaza osporenu prvostepenu presudu ne čini manjkavom u smislu činjeničnih utvrđenja.

9. Na kraju, nakon što je preispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, Okružni sud je zaključio da mu nije preostalo ništa drugo nego da žalbu odbije i prvostepenu presudu potvrdi, budući da se osporena presuda temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da je donesena bez bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je nesporna činjenica da je ugovor o poklonu zaključen i da, prema apelantičinoj ocjeni, redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili taj darovni ugovor, niti su ga uzeli u obzir prilikom donošenja odluke. U konkretnom slučaju se radi o zemljišnoknjižnom sporu, a iz nalaza vještaka je vidljivo koje su darovane nekretnine i da se te darovane nekretnine i dalje vode na ostavitelju. Apelantica smatra da je, kada se utvrdi nasljedni dio svakog od nasljednika, vidljivo da je prvotuženi izmiren u svom nasljednom dijelu darovnim ugovorom. Prvotuženi koji u svom posjedu, pored darovanih nekretnina, drži i druge nekretnine ima cilj da postane vlasnik cjelokupne zaostavštine ostavitelja, te da na taj način ostale nasljednike onemogući da naslijede svoj zakonski dio iza ostavitelja. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači osporene presude, te da se u cijelosti usvoji apelantičin tužbeni zahtjev, odnosno ukine osporene presude i predmet vrati redovnim sudovima na ponovni postupak.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, Osnovni i Apelacioni, dovoljno jasno obrazložili zbog čega nisu udovoljili apelantičinom tužbenom zahtjevu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i neargumentovanim. Naime, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je prvotuženi sa ostaviteljem zaključio darovni ugovor koji nije proveden u katastarskom operatu k.o. Gornji Rahić (prema ocjeni Osnovnog suda, predmetni darovni ugovor je neprovodiv u katastarskoj evidenciji bez cijepanja predmetne parcele), te da se taj ugovor uračunava u nasljedni dio prvotuženog, budući da prvotuženi tokom postupka nije dokazao da je volja ostavitelja bila da se predmetni poklon ne uračuna u njegov nasljedni dio. U takvoj činjeničnoj situaciji apelantica tokom postupka nije pružila dokaze na temelju kojih bi se utvrdila vrijednost učinjenog poklona, odnosno vrijednost ostatka zaostavštine ostavitelja na temelju čega bi postupajući sudovi mogli utvrditi da li je prvotuženi ugovorom o poklonu u potpunosti izmiren u svom nasljednom dijelu, što je zapravo i opredijelilo redovne sudove da odbiju tužbeni zahtjev apelantice i drugotužiteljice. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3774/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio