Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3802/08 (A. M., J. Š. i S. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3802/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. juli 2011. godine, u predmetu broj AP-3802/08, rješavajući apelaciju Almedina Muratovića i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almedina Muratovića, Jasmina Šehovića i Samira Sivre podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 000368 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almedin Muratović, Jasmin Šehović i Samir Sivro (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, podnijeli su 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 49 0 K 000368 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine.
2. Općinski sud u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinsku sud) donio je presudu broj 49 0 K 000368 08 K od 11. marta 2008. godine, kojom je apelante oglasio krivim što su vremenskom periodu od 18. oktobra do 23. oktobra 2004. godine zajedno i po prethodnom dogovoru u privatnoj šumi vlasništvo Muniba Duharkića radi krađe oborili i prisvojili 48 dubećih stabala bukve, graba i makljena i na taj način oštetili Muniba Duharkića (u daljnjem tekstu: oštećeni) za iznos od 1.500,00 KM, a čime su počinili krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu. KZ). Općinski sud je primjenom čl. 42., 50., 59., 60. i 62. KZ i člana 300. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu ZKP) apelantima izrekao uvjetnu osudu kojom je Almedinu Muratoviću i Samiru Sivri utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po 7 mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko isti u roku od 1 godine i 6 mjeseci ne počine novo krivično djelo, a Jasminu Šehoviću je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko u roku od 2 godine ne izvrši novo krivično djelo. Općinski sud je na osnovu odredbe člana 202. ZKP obaveza apelante da naknade troškove paušala u iznosu od 20,00 KM, dok je primjenom člana 78. ZKP od Almedina Muratovića oduzeo privremeno oduzete predmete i vratio oštećenom. U pogledu eventualnog imovinsko pravnog zahtjeva. Općinski sud je oštećenog uputio na parnicu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je optužnicom broj KT-6703/04 od 21. novembra .2006. godine Kantonalno tužilaštvo Travnik (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužilo apelante da su počinili kazneno djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. KZ. Nakon potvrđivanja optužnice apelanti su dobili status optuženika i uručena im je potvrđena optužnica, te su apelanti u periodu od 10. aprila 2007. do 13. februara 2008. godine u postupku za izjašnjenje o krivnji pred sucem za prethodno saslušanje izjavili da su krivi po potvrđenoj optužnici.
4. Općinski sud je naveo da je prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje procijenio i utvrdio da su izjavu o priznanju krivnje apelanti dali dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, nakon što su upoznati sa mogućim posljedicama priznanja krivnje, uključujući i posljedice u vezi imovinsko pravnog zahtjeva i troškova kaznenog postupka. Također, sud je utvrdio da apelanti razumiju da se priznanjem krivnje odriču prava na redovno suđenje i da mogu izjaviti žalbu na kazneno pravnu sankciju koja će im se izreći u ovom postupku. Sud je prihvatio izjavu o priznanju krivnje apelanta, uz činjenicu da je Tužilaštvo pružilo dovoljno dokaza o krivnji apelanata koje je sud nabrojao u obrazloženju presude (službene zabilješke, zapisnik o izlasku na lice mjesta, prijepis posjedovnog lista, potvrde o privremenom oduzimanju, zapisnik o privremenom oduzimanju drvnih sortimenata, potvrda o vraćanju privremeno oduzetih predmeta, zapisnik o prikupljanju izjave apelanata kao osumnjičenih idr.).
5. Općinski sud je naveo da smatra da su u radnjama apelanta u potpunosti ostvarena obilježja bića krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 2. KZ. Sud je izvršio uvid u izvod iz kaznene evidencije PS Visoko od 14.novembra .2005. godine na temelju kojeg je utvrdio da je apelant Jasmin Šehović kažnjavan, a da druga dva apelanta je utvrđeno da do tada nisu osuđivani.
6. Prema mišljenju suda apelanti su postupali svjesno i sa umišljajem, tako što su u vremenskom periodu od 18. oktobra do 23. oktobra 2004. godine, zajedno i po prethodnom dogovoru, u privatnoj šumi vlasništvo oštećenog radi krađe oborili i prisvojili 48 dubećih stabala bukve, graba i makljena, i na taj način oštetili za iznos od 1.500,00 KM oštećenog, iako su znali i mogli znati da takvim svojim postupanjem čine kazneno djelo.
7. Općinski sud je naveo da je odlučujući o vrsti i visini kazneno pravne sankcije cijenio sve relevantne okolnosti vezane za počinjenje kaznenog djela a koje su predviđene u članu 49. KZ. S tim u vezi Općinski sud je na strani apelanta Jasmina Šehovića kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da je priznao izvršenje kaznenog djela, izrazio kajanje za počinjeno djelo kao i da nakon počinjena kaznenog djela nije počinio niti jedno drugo kazneno djelo, da je nezaposlen i oženjen, dok je od otežavajućih okolnosti sud cijenio da je optuženi Jasmin Šehović ranije osuđivan. Za apelanta Almedina Muratovića sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je priznao počinjenje kaznenog djela i izrazio kajanje za isto, da je obiteljski čovjek, oženjen i otac troje djece, te da nije osuđivan, dok otežavajućih okolnosti na strani istog nije našao. Sud je u odnosu na apelanta Samira Sivru cijenio od olakšavajućih okolnosti da je priznao izvršenje krivičnog, da je izrazio kajanje za počinjeno krivično djelo i da nakon počinjenja ovog djela nije počinio niti jedno drugo krivično djelo, da je nezaposlen i student, dok otežavajućih okolnosti na strani ovog apelanta nije našao. Općinski sud je naveo da smatra da je izrečena krivično pravna sankcija adekvatna težini počinjenog krivičnog djela i ličnosti apelanta, te da će se njom postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ, kako u odnosu na apelante da u buduće ne čine ovakva ili druga krivična djela, tako i u odnosu na eventualne druge počinitelje.
8. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo je izjavilo žalbu.
9. Kantonalni sud je donio presudu broj 49 0 K 000368 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine kojom je žalbu Tužilaštva uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u odluci o kazni tako da je za krivično djelo za koje su oglašeni krivim apelant Jasmin Šehović osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a apelanti Almedin Muratović i Samir Sivro uz primjenu člana 50. i člana 51. stav 1. tačka d) KZ na kaznu zatvora u trajanju od po 5 mjeseci.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća, održanoj u smislu člana 319. stav 4. ZKP, u odsustvu uredno obaviještenih stranaka, ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda u smislu člana 321. ZKP i odlučio da je žalba osnovana.
11. Kantonalni sud je naveo da je ispitujući odluku o krivičnoj sankciji a u vezi sa prigovorima iz žalbe Tužilaštva, ocijenilo da je žalba osnovana. Kantonalni sud je naveo da je prilikom izricanja uvjetne osude optuženim Almedinu Muratoviću, Jasminu Šehoviću i Samiru Sivri, prvostepeni sud utvrdio i cijenio kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da su priznali izvršenje krivičnog djela, izrazili kajanje, da nisu vršili krivična djela poslije izvršenja ovog krivičnog djela, da su nezaposleni i porodični, dok je od otežavajućih okolnosti optuženom Jasminmu Šehoviću cijenio da je ranije osuđivan, a što je precizno navedeno u obrazloženju pobijane presude. Po nalaženju Kantonalnog suda utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od strane prvostepenog suda su nesporne. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo ukazalo i na otežavajuće okolnosti koje prvostepena presuda nije u dovoljnoj mjeri cijenila i na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o velikoj količini posječenog i prisvojenog drveta, a upravo ova okolnost sama za sebe ukazuje na povećanu opasnost ovog konkretnog krivičnog djela, te upravo ta istaknuta činjenica ukazuje na jačinu povrede zaštićenog dobra, samu težinu konkretno počinjenog djela i njegove teške posljedice, kao i visok stepen ispoljene odgovornosti. Cijeneći uz ranije navedeno i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, tj. da se radi o krivičnom djelu koje je dosta često na prostoru ovog Kantona, kojim se nanosi znatna šteta, ne samo vlasniku šume, nego i društvenoj zajednici uopće, Kantonalni sud je ocijenio da su to okolnosti koje ne opravdavaju izricanje vrste sankcije za koju se opredijelio prvostepeni sud. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, na strani apelanta precijenio olakšavajuće okolnosti, a podcijenio otežavajuće okolnosti, kada im je u izrekao uvjetne osude, na način kako je to učinio. Po ocjeni Kantonalnog suda krivično pravna zaštita ne bi se mogla ostvariti samo upozorenjem uz prijetnju kazne, a time se ne bi postigla ni svrha kažnjavanja.
12. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je, uvažavajući žalbu tužilaštva Jasminu Šehoviću izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, minimalnu propisanu kaznu za ovo krivično djelo, obzirom i na njegovu raniju višestruku pa i istovrsnu osuđivanost, dok je u odnosu na ostale apelante Almedina Muratovića i Samira Sivru, našao da su se stekli uvjeti za primjenu odredaba iz člana 50 tačka b) i člana 51 stav 1 tačka d) KZ FBiH, za koje brojnost i značaj olakšavajućih okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti, a naročito kada se ima u vidu činjenica da su oni ranije neosuđivani, pa im je temeljem tih odredbi izrekao kazne zatvora ispod posebnog minimuma, tj. kazne zatvora u trajanju od po 5 mjesec. Kantonalni sud je ocijenio da te kazne odgovaraju prirodi i težini počinjenog krivičnog djela, njegovim štetnim posljedicama, okolnostima pod kojima je djelo izvršeno, kao i to da će se po uvjerenju ovog suda, izvršenjem izrečenih kazni od strane ovog suda, u cijelosti ostvariti, kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja, iz čl. 7. i 42. KZ.
13. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. točka c.) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti povredu prava vide u činjenici što nisu imali branioca. Naime, apelanti smatraju da im je sudija za prethodno saslušanje - obzirom na krivično djelo, visinu zaprijećene kazne kao i njihove lične i materijalne prilike - morao postaviti branioca. Apelanti navode da nisu mogli „dobrovoljno svjesno i sa razumijevanjem“ dati izjavu o krivnji bez prisustva branioca. Takođe, apelanti navode da nisu mogli, bez prisustva branioca, shvatiti da neće biti glavnog pretresa i dokaznog postupka. Apelanti navode da je posljedica cjelokupne situacije da prestroga kazna koja im je izrečena.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanta da im je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c.) Evropske konvencije jer im sud nije dodijelio branioca odnosno postupio je suprotno članu 60. ZKP (postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja), Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti je li „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći“ (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c.) Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da 'žalbeni sud' može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
17. Dakle, apelanti se žale da im sudija za prethodno saslušanje nije postavio branioca, a čija je posljedica , po apelantima, njihova neupućenost u daljnji tok postupka, koji je rezultirao osporenom odlukom Kantonalnog suda. Međutim Ustavni sud zapaža da iz dostavljene prvostepene presude proizilazi da su apelanti poučeni o posljedicama priznanja krivnje, kao i da se “priznanjem krivnje odriču prava na redovno suđenje”. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz priloženih presuda ne proizilazi, a ni apelanti u apelaciji nisu naveli, da su apelanti zahtijevali da im se postavi branilac zbog lošeg imovnog stanja, a što je uslov propisan članom 60. ZKP. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je žalba protiv presude po osnovu prihvatanja izjave o priznanju krivice dozvoljena zbog odluke o krivično pravnoj sankciji, ali nisu isključeni ni drugi osnovi za žalbu. Dakle, ako su apelanti smatrali da im je povrijeđeno pravo na odbranu, kako navode, trebali su izjaviti žalbu protiv prvostepene presude i iznijeti navode koje iznose u postupku pred Ustavnim sudom Međutim, apelanti su pitanje “prava na odbranu” prvi put iznijeli pred Ustavnim sudom, a što je očigledno posljedica činjenice da je po žalbi Tužilaštva prvostepena presuda preinačena “na štetu” apelanta i uvjetna osuda zamijenjena kaznom zatvora. Dakle, iz dostavljene dokumentacije se ne može zaključiti da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima problematizirali ovo pitanje, odnosno isticali ovaj prigovor u ranijim fazama postupka, uslijed čega redovni sudovi i nisu mogli raspravljati o ovim pitanjima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da su apelanti, ukoliko su takve prigovore željeli sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore, bar u suštinskoj formi, morali pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nisu učinili. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu ničim potkrijepili svoj navod i objasnili zbog čega pred prvostepenim sudom nisu mogli izjavu o krivnji dati „savjesno, dobrovoljno i sa razumijevanjem bez prisustva branioca“, te kako su „postali svjesni“ povrede koju ističu prvi put pred Ustavnim sudom (takođe bez pravne pomoći stručnog lica - advokata) nakon odluke Kantonalnog suda. S obzirom na to da apelanti nisu tražili da im se postavi branilac, kao i da pitanje prava na branioca prvi put ističu pred Ustavnim sudom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, u postupku koji je okončan osporenim presudama, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović