Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3807/08 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3807/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3807/08, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000494 od 12. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000 252 od 9.
oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnio je 10. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000494 od 12. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0- P-06-000 252 od 9. oktobra 2006. godine.
2. Drinka Vukoja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi naknade štete. U tužbi je navela da joj je šteta na vozilu nastala u saobraćajnog nezgodi zbog neizvršavanja obaveze saniranja odrona i klizišta, koja je u obavezi apelanta. Općinski sud je presudom broj 063-0-P-06-000 252 od 9. oktobra 2006. godine obavezao apelanta da tužiteljici naknadi štetu na vozilu u iznosu od 22.324,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. juna 2005. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 5.458,83 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije istakao da je neosnovan, jer je prema odredbi člana 7. stav 1. Zakona o javnim cestama, propisano da Uprava za ceste kantona obavlja održavanje, zaštitu, rekonstrukciju, izgradnju i upravljanje regionalnim i lokalnim cestama. U odredbi člana 12. istog zakona je propisano da u slučaju nastanka štete zbog neblagovremenog izvršavanja radova, Uprava za ceste je dužna nadokanaditi štetu onom korisniku javne ceste koji poštuje propise o sigurnosti saobraćaja na putevima i koji je prilagodio vožnju osobinama i stanju puta. U odredbi člana 13. istog zakona je pobrojano koji su to radovi, a u tački 7. iste odredbe je određeno da su to radovi saniranja i klizišta odrona. Apelant je po mišljenju Općinskog suda pasivno legitimisan jer je Uprave za ceste njegov organ. U pogledu osnova tužbenog zehtjeva, Općinski sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, pismene nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne, mašinske i građevinske struke. U pogledu visine nastale štete, Općinski sud je proveo dokaze vještačenjem po vještacima saobraćajne i mašinske struke. Nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je zaključio da brzina vozila tužiteljice nije razlog nastanka saobraćajne nezgode, jer je s obzirom na mjesto udara u vozilo jasno da je kamen velike težine i dimenezija padajući sa velike visine udario u vozilo i strugao od prednjeg točka do zadnjih vrata, na koji način je pričinjena šteta na vozilu tužiteljice. Kako je apelant, u smislu odredbe iz člana 14. stav 1. tačka 7. Zakona o javnim cestama dužan izvršavati radove koji osiguravaju neometan i siguran promet, između ostalih radova i sanaciju odrona i klizišta, to je u smislu odredbi čl. 154. stav 3. i 184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužan tužiteljici nakanditi štetu jer radove održavanja regionalnih cesta nije redovno vršio.
3. Kantonalni sud Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom bro 008-0-Gž- 06-000 444 od 5. januara 2007. godine apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužiteljicu s tužbenim zahtjevom za nakandu štete odbio. Kantonalni sud je mišljenja da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, jer je u konkretnoj situaciji u pitanju regionalna cesta pa bi pasivno legitimisana bila Uprava za ceste kao kantonalni organ.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000494 od 12. augusta 2008. godine usvojio reviziju apelantice i drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud smatra da tužiteljica osnovano tvrdi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njen tužbeni zahtjev samtrajući da apelant nije pasivno legitimisan. Nesporna je činjenica da se saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužiteljice dogodila na regionalnoj cesti. Prema odredbama Zakona o cestama FBiH («Službene novine FBiH» br. 6/02 i 18/02) korisniku javne ceste koji se pridržava saobraćajnih propisa, Direkcija cesta i nadležni kantonalni organ dužni su nadoknaditi štetu u slučaju propuštanja radova koji su propisani u zakonu. Kantonalni sud je po ocjeni Vrhovnog suda pogrešno ocijenio da neoznačavanje Uprave za ceste kao tužene strane oslobađa apelanta njegove obaveze, jer Uprava za ceste nema svojsvo pravnog lica pa u postupku ne bi mogla imati ni stranačku sposobnost. Pravilno je, kako je zaključio Vrhovni sud, tužen apelant čiji je nadležni organ -Uprava za ceste, odgovoran za štetu, zbog čega je drugostepena presuda preinačena na način što je prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da u konkretnoj situaciji nije mogao biti pasivno legitimisan i da se stranačka sposobnost mogla iznimno priznati Upravi za ceste, iako nema svojstvo pravnog lica.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke te pozivajući se na konkretne zakonske odredbe istakli zbog čega je apelantov prigovor nedostaka pasivne legitimacije neosnovan. Takva obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović