Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3822/08 (A. F.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3822/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3822/08, rješavajući apelaciju Ahmeta Fišeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Fišeka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000308 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 719) od 10. novembra 2008.

godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu u Banjoj Luci, broj 1027721674 od 30. maja 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka, broj 1027721674 od 17. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Fišek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 9. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000308 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 719), Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 1027721674 od 30. maja 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1027721674 od 17. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Fonda PIO broj 1027721674 od 17. marta 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjeljenja broj 1027721674 od 30. maja 2008. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počevši od 19. februara 2008. godine u iznosu od 172,08 KM. Istim rješenjem je određeno da se isplata penzije vrši od 19. februara 2008. godine.

3. U obrazloženju rješenja Fond PIO je istakao da je apelant 19. februara 2008. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rođen 6. aprila 1942. godine, da je 6. aprila 2007. godine navršio 65 godina života i da mu ukupan penzijski staž kao uslov za ostvarivanje prava i određivanje visine penzije iznosi 21 godinu, 1 mjesec i 10 dana. Na osnovu utvrđenih činjenica, Fond PIO je zaključio da apelant ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju, u smislu odredbe člana 75. u vezi sa članom 241. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), dok je penzijski osnov utvrđen prema odredbi čl. 77-87. Zakona o PIO-u.

4. Obrazlažući rješenje, Odjeljenje je istaklo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno odredio penzijski osnov, shodno odredbi člana 77. Zakona o PIO-u. Što se tiče navoda žalbe koji se odnose na datum priznavanja prava i početak isplate starosne penzije, Odjeljenje je navelo da je prvostepeni organ, na osnovu člana 167. Zakona o PIO-u, apelantu pravo na starosnu penziju i početak isplate penzije odredio od dana kada je apelant podnio zahtjev (19. februara 2008. godine) kod službe Fonda PIO – Poslovnica Gradiška.

5. Protiv Rješenja Odjeljenja broj 1027721674 od 30. maja 2008. godine apelant je pokrenuo upravni spor. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000308 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 719) od 10. novembra 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je istom presudom odbacio apelantovu tužbu podnesenu protiv Rješenja Fonda PIO broj 1027721674 od 17. marta 2008. godine.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da iz podataka u spisu (prijemni pečat Poslovnice Gradiška) proizlazi da je potpisan apelantov zahtjev za ostvarivanje starosne penzije, zaprimljen 19. februara 2008. godine pod brojem 1810-225/08. Također, proizlazi da je, postupajući po navedenom zahtjevu, Fond PIO donio rješenje kojim je apelantu priznao pravo na starosnu penziju počevši od 19. februara 2008. godine u iznosu od 172,08 KM, te istim rješenjem odredio da će se isplata penzije vršiti od 19. februara 2008. godine, u smislu člana 167. Zakona o PIO-u. Okružni sud je citirao odredbu člana 167. Zakona o PIO-u kojim je propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom a ako je zahtjev za ostvarivanje prava na strasnu porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uslova za ostvarenje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva ako je podnosilac ispunjavao uslove za sticanje prava i na taj dan. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Okružni sud, nije sporno da je apelant ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju nakon što je navršio 65 godina života, tj. 6. aprila 2007. godine, ali mu pravo na penziju, u smislu citirane zakonske odredbe, pripada od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 19. februara 2008. godine kada je prema podacima iz spisa i podnio predmetni zahtjev za ostvarenje tog prava. Apelantovi navodi da je zahtjev podnio 13. marta 2007. godine neosnovani su zbog toga što su suprotni dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a i zbog toga što apelant, osim paušalnim navodima, ničim ne dokazuje da je zahtjev podnio u poslovnici Fonda PIO u Gradišci i da se podaci o tome nalaze «pohranjeni u kompjuteru». Okružni sud je istakao da je predmetni zahtjev koji je apelant podnio 19. februara 2008. godine podnesen na propisanom obrascu, da ga je apelant potpisao i da je ovjeren prijemnim pečatom Fonda PIO. S obzirom na to da je apelant podnio tužbu i protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je u tom dijelu tužbu odbacio kao nedozvoljenu u smislu člana 7. stav 1. Zakona o upravnom sporu («Službeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS).

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije «jer sumnja, što ne može da potvrdi, da je to zbog njegove etničke pripadnosti ili starosti». Povreda prava na pravično suđenje i imovinu, prema njegovom mišljenju, rezultat je pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da je zahtjev za penziju podnio 13. marta 2007. godine, a ne 19. februara 2008. godine, kako se pogrešno navodi u osporenim odlukama. Apelant je istakao da Okružni sud nije radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja zakazao i održao ročište niti se osvrnuo na sve navode iz tužbe o povredi odredaba upravnog postupka. Također, on smatra da je izostalo obrazloženje u odnosu na zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu, te predlaže da se apelacija usvoji, osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima da Okružni sud nije razmotrio sve navode iz tužbe i da je izostalo obrazloženje u odnosu na zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, odgovorio na svaki navod iz tužbe i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Okružni sud je naveo razloge i dokaze za odbijanje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je u upravnom postupku prema prijemnom pečatu Poslovnice Gradiška utvrđeno da je apelant podnio potpisan zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju 19. februara 2008. godine, te mu je, u smislu člana 167. Zakona o PIO-u, pravo na starosnu penziju priznato od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 19. februara 2008. godine. Okružni sud je obrazložio da apelant ničim nije dokazao da je zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju podnio 13. marta 2007. godine, osim što je paušalno naveo da se podaci o tome «nalaze pohranjeni u kompjuteru». Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spisu predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu u relevantnom dijelu ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja zakazao i održao ročište, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 25. stav 2. ZUS-a prema kojoj sud zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razrješenja stvari ili kada je neka od stranaka predložila da se rasprava održi, može riješiti da se održi usmena rasprava. U konkretnom slučaju, Okružni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu jer je ocijenio da su pred upravnim organima činjenice pravilno i jasno utvrđene i da se ne radi o složenoj pravnoj stvari, te je odluku donio u sjednici vijeća, kako je to propisano članom 25. stav 1. ZUS-a. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu očigledno neosnovani.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se pozvao na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim, on ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, osim što je istakao da «sumnja, a što ne može da potvrdi, da se radi o diskriminaciji zbog njegove etničke pripadnosti ili starosti», niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3822/08 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio