Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3831/08 (M. P.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3831/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3831/08, rješavajući apelaciju Milovana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Popovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 601 od 10. septembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-Mal-06-000 039 od 11. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 601 od 10. septembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-Mal-06-000 039 od 11. septembra 2007. godine.

2. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete protiv Dragana Rakića (u daljnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je na ročištu 6. jula 2007. godine, koje je održano u prisustvu uredno obaviještenog apelanta, ali bez tuženog, koji nije bio uredno obaviješten, donio rješenje o održavanju glavne rasprave. Na raspravi je apelant izjavio da iako smatra da je u pravu želi da povuče tužbu „pod uslovom da mu tuženi ne traži nikakve troškove postupka“.

3. Osnovni sud je donio rješenje broj 091-0-Mal-06-000 039 od 11. septembra 2007. godine kojim je primio na znanje povlačenje tužbe apelanta. Osnovni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka u cijelosti.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant na ročištu od 6. jula 2007. godine povukao tužbu protiv tuženog. Osnovni sud je naveo da je u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tuženi obaviješten o povlačenju tužbe i pozvan da se izjasni na te okolnosti. Navedeno je da se tuženi nije izjasnio o povlačenju tužbe, pa je sud primjenom člana 59. ZPP odlučio kao u dispozitivu.

5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant nakon potpisivanja izjave o povlačenju tužbe poslao Osnovnom sudu telegram u kojem je naveo da nije povukao tužbu te predlaže da sud nastavi postupak ili donese presudu zbog izostanka. Osnovni sud je naveo da se povučena tužba smatra kao da nije bila ni podnijeta, te se može ponovo podnijeti. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije udovoljeno zahtjevu apelanta za naknadu troškova postupka, a prema troškovniku dostavljenom sudu 12. jula 2007. godine, jer u skladu sa članom 386. ZPP troškovi se mogu dosuditi stranci koja uspije u postupku, a što u ovom predmetu nije slučaj, jer je apelant povukao tužbu.

6. Okružni sud je odlučujući po žalbi koju je izjavio apelant donio rješenje 014-0-GŽ-07-000 601 od 10. septembra 2008. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je ispitao pobijano rješenje i navode žalbe u smislu člana 221. u vezi sa članom 236. ZPP i odlučio da žalba nije osnovana. Prema mišljenju Okružnog suda iz stanja spisa proizilazi da je apelant lično na ročištu održanom dana 6. jula. 2007. godine, u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog izjavio da povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari pod uslovom da mu tuženi ne traži nikakve troškove, te je tražio da ga sud oslobodi troškova parničnog postupka koji se odnose na troškove sudske takse na tužbu i presudu. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je nakon toga shodno odredbi člana 59. ZPP prvostepeni sud pozvao tuženog da se izjasni o povlačenju tužbe, te kako se tuženi nije izjasnio to je sud, smatrajući da je isti pristao na povlačenje, donio odluku kao u dispozitivu rješenja. Okružni sud je naveo da je nakon održanog ročišta 9. jula 2007. godine apelant uputio telegram prvostepenom sudu u kome navodi da nije predložio povlačenje tužbe te predlaže da sud nastavi postupak ili donese presudu zbog izostanka. Prema stavu Okružnog suda žalbeni navodi apelanta su u potpunosti neosnovani, jer je prvostepeni sud pobijano rješenje donio pravilnom primjenom odredaba ZPP-a. Sud je zaključio da su navodi apelanta, kojima ističe da nije bio svjestan svoje izjave o povlačenju tužbe, paušalni i ničim dokazani, a da je izjava o povlačenju tužbe definitivna i da se ne može opozvati.

8. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava apelant vidi u činjenici da je cijelo vrijeme trajanja postupka tražio da mu sud postavi advokata jer je bolestan i nesposoban da sam sebe zastupa. Apelant navodi da je sud prihvatio navode apelanta i tražio od Centra za cijcijalni rad „da otkloni nedostatak stranačke nesposobnosti“. U prilog svojih tvrdnji apelant je dostavio kopiju zapisnika od 11. juna 2007. godine. U zapisniku od 11. juna 2007. godine navedeno je da je Osnovni sud uputio apelanta da se za besplatnu pravnu pomoć obrati Opštini, kao i da je od Centra za socijalni rad Osnovnom sudu stigao dopis da apelant nema zdravstveni karton niti se liječio od psihoze, jer bi u tom slučaju bio pod stalnim nadzorom i terapijom ljekara. Apelant smatra da Osnovni sud nije primijenio odredbe čl. 66., 295. i 366. ZPP, a koje se odnose na stranačku sposobnost stranaka i postupanje suda, odnosno obavezu suda da pazi na sposobnost stranke da sama sebe zastupa u toku cijelog postupka. Apelant navodi da je sudu dostavio relevantnu medicinsku dokumentaciju u vezi sa bolešću. Nadalje, apelant je dostavio presudu Okružnog suda u postupku u kojem se on pojavljivao kao tuženi-protutužilac gdje je njegova žalba u vezi sa stranačkom sposobnošću uvažena, a iz razloga što je Okružni sud utvrdio da je prvostepeni sud (čiju je presudu po žalbi apelanta preispitivao) propustio da utvrdio stranačku sposobnost apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje uz razloga što su prema mišljenju apelanta sudovi pogrešno primjenili odredbe ZPP, odnosno nisu ispitali stranačku sposobnost apelant, a posljedica čega je povlačenje tužbe od strane apelanta. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi u odnosu na povlačenje tužbe dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud naveo da navodi apelanta da nije bio svjestan svoje izjave o povlačenju tužbe nisu osnovani. Takođe, Osnovni sud, a što proizilazi iz dokumentacije koju je apelant dostavio, je uputio apelanta da se obrati za besplatnu pravnu pomoć nadležnoj službi, dok nije utvrdio stranačku nesposobnost apelanta, odnosno nisu potvrđeni navodi apelanta da pati od psihoze i da nije sposoban da sam sebe zastupa. Ustavni sud primjećuje da se u odnosu na utvrđivanje stranačke sposobnosti, odnosno sposobnosti apelanta da sam sebe zastupa, Osnovni sud obratio Centru za socijalni rad koji nije imao nikakve informacije o bolesti apelanta. Nadalje, Ustavni sud ističe da u vezi sa stranačkom sposobnošću postoji pozitivna procesna pretpostavka (svako fizičko lice može biti stranka u postupku), dok je parnička sposobnost sposobnost lica da sam sebe zastupa. Nadalje, u vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da je sud na adekvatan način ispitao stranačku sposobnost apelanta i da nije bilo razloga da sumnja u sposobnost apelanta da sam sebe zastupa-koja se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno, te su redovni sudovi donijeli odluku o povlačenju tužbe. Ovakav zaključak redovnih sudova uostalom potvrđuje i okolnost da je apelant, iako tvrdi da je nesposoban da sam sebe zastupa, iskoristio pravna sredstva koja su mu u skladu sa odredbama ZPP stajala na raspolganju te je u konačnici sam (bez zastupnika) podnio i apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i to zbog toga što mu nisu dosuđeni troškovi postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3831/08 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio