Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3840/08 (I. J.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3840/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3840/08, rješavajući apelaciju Ilije Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Jovičića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-08-000020 od 11. septembra 2008. godine i Gž-600/05 od 14. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-08-000020 od 11. septembra 2008. godine i Gž-
600/05 od 14. februara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-497/03-I od 7. novembra 2005. godine utvrđeno je šta čini zajedničku imovinu tužiteljice C.J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta kao prvotuženog, stečenu u toku bračne zajednice, udio tužiteljice na toj imovini, te je odlučeno da će se izvršiti fizička, odnosno civilna dioba predmetne imovine. Također je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o poklonu zaključen između apelanta i njegove majke, kao poklonodavaca, i tuženih, inače zajedničkih sinova tužiteljice i apelanta Radivoja Jovičića i Dalibora Jovičića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao poklonoprimaca, u dijelu koji se odnosi na nekretnine koje čine bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta (građevinski objekti i zemljište u Koretašima). Protiv navedene presude tužiteljica i tuženi su izjavili žalbe, koje su uvažene i Rješenjem Apelacionog suda broj Gž-600/05 od 7. decembra 2006. godine ukinuta je prvostepena presuda i zakazana je glavna rasprava pred Apelacionim sudom radi otklanjanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja.
3. Presudom Apelacionog suda broj Gž-600/05 od 14. februara 2008. godine u pravnoj stvari tužiteljice protiv, kako je navedeno u uvodu presude, „tuženih Ilije Jovičića i dr., svi iz Koretaša“, radi utvrđivanja i podjele bračne stečevine, utvrđeno je da su tužiteljica i apelant kao prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli imovinu bliže preciziranu u stavu I izreke presude, te je utvrđen udio tužiteljice na predmetnoj imovini u dijelu od ½, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužiteljica na predmetnim nekretninama upiše sa pravom vlasništva, odnosno evidentira sa pravom posjeda u dijelu od ½. Navedenom presudom je, također, utvrđeno da su tužiteljica i apelant u toku trajanja bračne zajednice stekli i imovinu bliže preciziranu u stavu II izreke presude, te je utvrđeno da je udio tužiteljice na predmetnoj imovini u dijelu od 2/5, pa su apelant i tuženi obavezani da priznaju i dozvole da se tužiteljica na predmetnim nekretninama upiše sa pravom vlasništva, odnosno evidentira sa pravom posjeda u dijelu od 2/5, a odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice preko veličine udjela utvrđenog navedenom presudom na predmetnoj imovini. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku, između ostalog, proveo i dokaz vještačenjem vještaka geometra Jovana Božića i izvršio uvid u pismeni nalaz i mišljenje i skicu lica mjesta i dopunu nalaza, te izvršio uvid u zk.ul. broj 38 k.o. Koretaši i prepis više posjedovnih listova. U skladu s tim, sud je istakao da je pitanje identifikacije nekretnina utvrđeno vještačenjem vještaka geometra, te da je tako utvrđeno da je, između ostalog, zemljište označeno kao parcela broj 449, njiva 6. klase «Utrina» od 17.258 m2, upisano u pl. broj 49 k.o. Koretaši (zk.ul. broj 38 k.o. Koretaši) u apelantovu korist. Također, sud je konstatovao da su tokom postupka tužiteljica i apelant učinili nespornim da su živjeli u bračnoj zajednici od 1972. do 2002. godine, da je u toku bračne zajednice rođeno njihovo dvoje, sada punoljetne - tuženi Radivoje i Dalibor, da su zajedničkim radom stekli imovinu koja se sastoji od zemljišta i stambenog objekta u Brčkom, zemljišta po kulturi šuma u Mrtvici, zemljišta po kulturi njiva u Koretašima sa oznakama kao u izreci presude, te da su na apelantovom zemljištu u Koretašima zajedničkim radom izgradili građevinske objekte bliže precizirane u stavu II izreke presude. Dalje, sud je istakao da iz priloženih dokaza proizlazi da nije ni sporno da su tužiteljica i apelant zajedničkim radom u bračnoj zajednici stekli predmetnu imovinu i da su njihovi doprinosi u sticanju šumskog zemljišta u Mrtvici, zemljišta u Koretašima (parcela broj 449) i građevinskih objekata u Koretašima jednaki, ali je sporna veličina udjela tužiteljice na nekretninama u Brčkom zbog radova koje je apelant obavio na stambenom objektu nakon prekida bračne zajednice, dok je na nekretninama u Koretašima (građevinski objekti i zemljište na kojem su sagrađeni) veličina udjela tužiteljice sporna zbog okolnosti da su izgrađeni na apelantovom zemljištu.
5. Međutim, sud je naveo da okolnost što je apelant nakon prekida bračne zajednice na stambenom objektu u Brčkom vršio ulaganja bez znanja i saglasnosti tužiteljice nije utjecala na veličinu njenog udjela, jer se takva ulaganja raspravljaju po postavljenom obveznopravnom zahtjevu prema odredbama preuzetog Zakona o obligacionim odnosima i pod uslovima predviđenim u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine» broj 11/01), sadržanim u odredbama o suvlasništvu i zajedničkom vlasništvu, a u vezi sa članom 253. Porodičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine» broj 23/07), odnosno pod uslovima predviđenim odredbom člana 267. Porodičnog zakona SRBiH («Službeni list SRBiH» broj 21/79), koji se primjenjivao u vrijeme sticanja i kada je apelant vršio ulaganja. Shodno tome, sud je konstatovao da to što je apelant ulaganjem izvršenim poslije prestanka bračne zajednice uvećao vrijednost stambenog objekta i zajedničke imovine, a u situaciji kada nije postigao sporazum sa tužiteljicom da radove izvede i da za vrijednost radova uveća svoj suvlasnički udio na predmetnim nekretninama, nije stekao stvarno, već tražbeno pravo i stoga njegov udio u sticanju nije uvećan, već je njegov i udio tužiteljice u sticanju tih nekretnina ostao isti, to jest po ½. Također, sud je istakao da, polazeći od nespornih utvrđenja da građevinski objekti u Koretašima izgrađeni na apelantovom zemljištu (na njegovoj posebnoj imovini stečenoj poklonom koji su mu učinili roditelji) u bračnoj zajednici, zajedničkim ulaganjima tužiteljice i apelanta, čine njihovu zajedničku imovinu, a njihovi udjeli zavise od njihovog doprinosa u sticanju te imovine. Pri tome je bez značaja što je zemljište na kome su izgrađeni građevinski objekti pripadalo apelantu, odnosno sada tuženim-zajedničkoj djeci apelanta i tužiteljice (učinjenim poklonom poslije prekida bračne zajednice i u toku predmetnog postupka navedenim darovnim ugovorom od 16. decembra 2004. godine), jer se apelantov doprinos uvećava za vrijednost zemljišta, a ulaganja koja je vršio nakon prekida bračne zajednice nisu utjecala na veličinu njegovog udjela s obzirom na to da takva ulaganja ne vode sticanju stvarnog, već tražbenog prava i također se raspravljaju po postavljenom obveznopravnom zahtjevu.
6. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Rev-08-000020 od 11. septembra 2008. godine revizija apelanta i tuženih izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj Gž-600/05 od 14. februara 2008. godine je odbijena. U obrazloženju presude sud je naveo da revizija tuženih osnovano ukazuje na propust postupajućeg Vijeća Apelacionog suda „da u uvodu pobijane presude [od 14. februara 2008. godine] navede ime, prezime i prebivalište drugotuženog Rdivoja Jovičića i trećetuženog Dalibora Jovičića kao suparničara na strani tuženog (na koje je tužba proširena podneskom broj P-
497/03-I od 17. 02. 2005. godine), ali taj propust ne čini presudu nepodobnom za izvršenje (relativne povrede postupka), jer su predmetne nekretnine upisane na apelantovo ime“ u zk.ul. broj 9152 k.o. Brčko i zk.ul. broj 38 k.o. Koretaši (pl. broj 49 k.o. Koretaši) u kome parcela broj 449, njiva 6. klase «Utrina», ima površinu 17.258 m2, a ne 7.258 m2, kako se u reviziji tuženih navodi.
7. Također, sud je istakao da je u toku postupka pred sudom utvrđeno da je u toku izgradnje predmetnih objekata zaista pomagala apelantova majka, a svekrva tužiteljice, koja je majstorima u toku izgradnje predmetnih objekata pripremala i posluživala kafu (inače, majstori su sebi donosili hranu), ali to nije bila porodična zajednica u kojoj se zajedno sticalo, jer su tužiteljica i apelant živjeli i radili u Republici Austriji i objekte gradili svojim sredstvima za potrebe svoje porodice, pa je zato tužba u odnosu na tuženu Stanojku Stanu Jovičić povučena na ročištu 29. augusta 2005. godine. Najzad, sud je naveo da, kako je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, postupajuće Vijeće Apelacionog suda pravilno primijenilo materijalno pravo, a da pri tome nije počinilo bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija ukazuje, niti povrede postupka na koje Apelacioni sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo reviziju tuženih kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci presude, na osnovu člana 320. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 5/01, 6/02, 11/05 i 20/06; u daljnjem tekstu: ZPP), dok navode u reviziji tuženih koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud nije ocijenio, jer se, shodno odredbi člana 312. stav 3. ZPP, revizija ne može izjaviti iz tog razloga.
8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se iz uvoda drugostepene presude ne vidi ko je tužena strana u navedenoj pravnoj stvari, odnosno ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije i u vezi s tim smatra da je njegova majka nužni pasivni suparničar, jer je sva sporna imovina stečena u široj porodičnoj zajednici u kojoj je živjela i apelantova majka koja je svojim radom i podizanjem djece apelanta i tužiteljice doprinijela sticanju predmetne imovine. Također, apelant ukazuje i na povredu tada važećeg Porodičnog zakona SRBiH, navodeći da nije spriječio učešće tužiteljice u izvođenju i finansiranju radova na kući u Brčkom nakon prekida bračne zajednice. Na kraju, apelant smatra da Apelacioni sud na ročištu od 16. januara 2008. godine bez učešća vještaka geometra nije mogao identifikovati k.č. broj 449 površine 17.528 m2 u k.o. Koretaši, što je rezultiralo pogrešnim utvrđenjem da i ta parcela ulazi u bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da je u prvostepenom postupku kao dokaz provedeno i vještačenje vještaka geometra koji je identificirao predmetne nekretnine pri čemu su kultura i površina predmetnih nekretnina utvrđene kako na osnovu nalaza vještaka, tako i na osnovu drugih materijalnih dokaza (zk. ul. i pl.). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović