Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3840/09 (M. E.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 68
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Djelimičnu odluku · čl. 45
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 372
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 372
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3840/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3840/09, rješavajući apelaciju Muamere Erović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamere Erović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-001832 od 29. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamera Erović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja podnijela je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-07-
001832 od 29. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kaknju broj 036-0-Rs-04-000030 od 8. decembra 2006. godine obavezana je JU Gimnazija «Muhsin Rizvić» Kakanj (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati ukupan iznos od 26.652,38 KM i to: na ime neisplaćenih plaća iznos od 24.400,57 KM, na ime neisplaćene naknade za ishranu iznos od 560,24 KM, na ime neisplaćenog regresa iznos od 621,63 KM, na ime neisplaćene nagrade za kontinuirani rad iznos od 1.069,94 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. decembra 2004. godine pa do isplate. U preostalom dijelu, koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate iznad dosuđenog iznosa, apelanticin zahtjev je odbijen. Tužena je obavezana da sudu naknadi troškove sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 943,60 KM. Odbijen je zahtjev Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: umješač) na strani tužene za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica 29. decembra 2004. godine podnijela tužbu ovom sudu protiv tužene radi isplate neisplaćene plaće i naknade plaće na ime neisplaćenog toplog obroka, regresa za godišnji odmor i nagrade za kontinuirani rad. Apelantica je u tužbi navela da je zaposlenica tužene, te da obavlja poslove računovođe. Općinski sud je na osnovu slobodne ocjene dokaza, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među strankama nesporno da je apelantica zaposlenica tužene i da je sa njom zaključila Ugovor o radu na poslovima računovođe, a da je sporna blagovremenost tužbe, te da li apelantici pripada plaća i naknada plaće na ime toplog obroka, regresa i kontinuiranog rada prema odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da li ima aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora i da li može biti stranka u ovom postupku. Općinski sud je, prije svega, utvrdio da je prigovor neblagovremenosti tužbe neosnovan, jer nije protekao rok propisan odredbom člana 372. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da povremena novčana potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja. Dalje, sud je utvrdio da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer apelantica traži zaštitu svojih pojedinačnih prava koja joj pripadaju iz radnog odnosa, u smislu člana 45. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 39/00).
4. Općinski sud je ukazao na to da je odredbom člana 68. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano da se plaće zaposlenicima utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Članom 69. ZOR-a je regulisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uslovi i način njenog usklađivanja. Stavom 2. istog člana je regulisano da poslodavac kojeg obavezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti manju plaću od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Dalje, Općinski sud je citirao i odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada i da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Članom 28. st. 1. i 2. spomenutog Kolektivnog ugovora je propisano da je osnovica za obračun plaća najniža plaća uposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora, te da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Općinski sud je utvrdio da je na osnovu Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona od 13. augusta 1997. godine utvrđeno da je Vlada Kantona utvrdila koeficijente za obračun plaća zaposlenicima, te da, prema odredbi člana 9. Zaključka, zaposlenicima koji rade kao računovođe pripada koeficijent složenosti od 3,40, a budući da apelantica obavlja poslove računovođe, jer njeni poslovi pripadaju administrativno-finansijskoj i ekonomskoj grupi poslova, to joj za njen rad pripada koeficijent 3,40. Općinski sud je, na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, primjenom člana 28. Kolektivnog ugovora, utvrdio da za utuženi period apelantici pripada razlika plaće u iznosu od 24.400,57 KM, pa je, stoga, u cijelosti osnovan njen zahtjev jer je on proizvod umnoška osnovne plaće i koeficijenta složenosti poslova koje radi. Konačno, Općinski sud je utvrdio da je pravo na naknadu za ishranu, regres i nagradu za kontinuirani rad propisano odredbom čl. 39, 40. i 43. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je apelantici dosudio zakonsku zateznu kamatu na osnovu odredbe člana 279. stav 3. ZOO-a.
5. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 004-0-Gž-07-
000 035 od 7. novembra 2007. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da plati apelantici novčani iznos od ukupno 26.652,38 KM na ime razlike neisplaćene plaće, neisplaćene naknade za topli obrok i za korištenje godišnjeg odmora i nagrade za kontinuirani rad, na što apelantica ima pravo prema odredbama čl. 27, 29, 39, 40. i 43. Kolektivnog ugovora.
6. Protiv drugostepene presude tužena i umješač na strani tužene su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0- Rev-07-001832 od 29. oktobra 2009. godine uvažio, obje nižestepene presude u pobijanom dijelu preinačio i odbio apelanticin zahtjev za isplatu iznosa od 24.400,57 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nižestepenim presudama utvrđeno da je apelantica zaposlenica tužene na poslovima šefa računovodstva, da su joj plaća i ostale naknade
– novčana potraživanja iz radnog odnosa, isplaćivani u skladu sa zaključkom Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Među strankama je nesporno da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije utvrdila osnovicu i visinu koeficijenta za poslove uposlenika u srednjem obrazovanju, pa ni za poslove koje obavlja apelantica, na način propisan stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je napomenuo da su odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva – pobijani dio, sudovi zasnovali prihvatajući nalaz vještaka finansijske struke, koji je prilikom obračuna plaće za osnovicu uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH, propisan članom 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, i tako utvrđenu osnovicu množio sa koeficijentom 3,40 utvrđen Zaključkom Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je istaknuo da je revizija osnovano ukazala na to da je donošenjem drugostepene odluke pogrešno primijenjeno relevantno materijalno pravo, odredba člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je citirao čl. 27. stav 2, te član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranim odredbama konstatovao da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije se postupilo u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da se u situaciji kakva je konkretna primjenjuje odredba stava 3. člana 28. Kolektivnog ugovora. Međutim, kako apelantica nije tvrdila da joj je plaća obračunata i isplaćena suprotno stavu 3. člana 28. Kolektivnog ugovora, a što ne proizlazi ni iz nalaza vještaka finansijske struke, Vrhovni sud je, s obzirom na to da nije utvrdio da su počinjene povrede postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje revizija ukazuje, primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci.
7. Apelantica se žali da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica se žali na to da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Smatra da je Vrhovni sud učinio previd koji je imao za posljedicu pogrešan zaključak. Apelantica smatra i da je Vrhovni sud zloupotrijebio procesnopravne odredbe tako što je propustio da utvrdi činjenicu da su odluke nižestepenih sudova donesene na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, te da su u predmetnom postupku nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe Kolektivnog ugovora i ZOR-a. Također, apelantica navodi da je Vrhovni sud u drugom predmetu usvojio drugačiji stav u svojoj Presudi broj 070-0-Rev-07-000910 od 14. juna 2007. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da je apelantica obavljala poslove šefa računovodstva kod tužene, da je pokrenula parnični postupak protiv tužene, svog poslodavca, srednje škole, zato što joj plaće nisu isplaćivane u skladu sa Kolektivnim ugovorom, da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje vlada nadležnog kantona, s tim da, prema stavu 1. člana 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH.
11. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 780/08 (odluka Ustavnog suda od 21. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio: «[…] da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz odluka AP 1646/06 i AP 2587/05.» S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelanticini navodi o nezakonitosti odluke u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine u pogledu navedene povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na ovaj slučaj, te da nije potrebno davati posebna obrazloženja u tom pravcu.
12. U pogledu apelanticinih navoda o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju, navedeni drugi primjeri, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu relevantni. Stoga je Ustavni sud u predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelanticine navode u odnosu na konkretan postupak.
13. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Uzimajući u obzir navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović