Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/08 (E. S.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3869/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3869/08, rješavajući apelaciju Eniza Salamovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eniza Salamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž- 08-000195 od 24. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-O-K-07-000175 od 3. travnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Eniz Salamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Adin M.

Buljubašić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 16. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000195 od 24. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-O-K-07-000175 od 3. travnja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-O-K-07-000175 od 3. travnja 2008. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo, točnije teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je izrekao apelantu uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom apelant je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka i to ukupan iznos od 1.037,10 KM na ime vještačenja i iznos od 50,00 KM na ime sudskog paušala.

3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoke, da su izvršena medicinska i prometna vještačenja, da su pročitani nalazi i mišljenja ovih vještaka, da je izvršen uvid u zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju lica mjesta, te skicu lica mjesta. Općinski sud je naveo da iz navedenih dokaza proizlazi da je apelant upravljajući motornim vozilom, vozeći neoprezno i nedovoljno pažljivo, postupao suprotno odredbama članka 39. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima i udario u autobus i time ugrozio sigurnost javnog prometa. Naime, iz iskaza svjedoka F.S., vozača autobusa, proizlazi da je on vidio da je apelant svojim vozilom «zaplesao» na krivini, da je vozilo poletjelo prema rijeci, te da je apelant, pokušavajući to izbjeći, udario u autobus, a da iz iskaza svjedoka N.S. i T.S. (ovi svjedoci su se nalazili u apelantovom vozilu) slijedi da su se kretali sporo, ali da nisu vidjeli kontakt između autobusa i apelantovog vozila. Općinski sud je istakao da je prihvatio iskaze ovih svjedoka, koji su međusobno suglasni, a to što su svjedoci N.S. i T.S. svjedočili da se apelant kretao sporo nije od utjecaja budući da brzina nije uzrok prometne nezgode. Dalje, istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka D.E. slijedi da je do prometne nezgode došlo zbog apelantovog propusta, jer nije vozio bliže desnoj ivici kolovoza, nego je prešao na lijevu stranu u trenutku kada mu je iz suprotnog smjera dolazio autobus. Općinski sud je istakao da je vještak D.E. nalaz i mišljenje sačinio na temelju zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta, fotodokumentacije, tafografa za autobus, rezultata vještačenja alkohola u krvi za apelanta i vozača autobusa, te zapisnika o saslušanju svjedoka. Općinski sud je naveo da je prihvatio ovaj nalaz kao potpun, objektivan i stručan. Iz nalaza i mišljenja vještaka N.H. proizlazi da je vozač autobusa vozio sredinom kolovoza i da je bio svjestan da je mimoilaženje na tom mjestu otežano budući da je uzak kolovoz, te da je, prema mišljenju ovog vještaka, uzrok prometne nezgode prostorna komponenta, a ne apelantova vožnja. Općinski sud je istakao da nije prihvatio taj nalaz budući da nije potpun jer je ovaj vještak uzeo samo one pokazatelje koji mogu potvrditi njegovo mišljenje, tj. da njegova ocjena da se vozač autobusa kretao sredinom kolovoza nije utemeljena na stvarnim pokazateljima. Dalje, navedeno je da iz nalaza vještaka medicinske struke slijedi da je svjedokinja N.S. zadobila teške tjelesne ozljede i više lakih ozljeda, da je svjedok T.S. zadobio više lakih tjelesnih ozljeda, te da je apelant zadobio dvije teške i više lakših tjelesnih ozljeda. Općinski sud je naveo da je prihvatio ovaj nalaz kao objektivan i stručan. Općinski sud je zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da je uzrok prometne nezgode to što se apelant nije kretao bliže desnoj strani kolovoza.

4. Općinski sud je istakao da je odbio prijedlog obrane da se izvede dokaz uviđajem na licu mjesta, budući da je izvedeno dosta dokaza na temelju kojih je sudu predočeno dovoljno relevantnih podataka tako da bi provođenje ovog dokaza vodilo odugovlačenju postupka.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000195 od 24. rujna 2008. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj svezi, te je pravilno utvrdio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. Iz iskaza svjedoka F.S. slijedi da je apelant svojim vozilom «zaplesao» na krivini, te da je udario u autobus koji je on vozio, da se unazad dva sata na istom mjestu dogodila još jedna prometna nezgoda tako da je on znao da mora biti oprezan, a kako apelant nije prilagodio vožnju uvjetima puta, došlo je do prometne nezgode. Dalje, istaknuto je da iz iskaza N.S. i T.S., svjedoka koji su se nalazili u apelantovom vozilu, slijedi da se apelant kretao sporo po izlazu iz krivine, tako da apelant neutemeljeno ukazuje na to da je on stao sa svojim vozilom. Kantonalni sud je istakao da se sporni događaj desio upravo onako kako je opisao svjedok F.S., da je njegova izjava potkrijepljena skicom lica mjesta i fotodokumentacijom, zapisnikom o uviđaju, te nalazom i mišljenjem vještaka D.E., a da nalaz i mišljenje vještaka N.H. odstupa od stvarnog činjeničnog stanja. Također je navedeno da žalba ne nudi dokaze koji bi išli u prilog apelantu nego da samo komentira i analizira činjenice koje je iznio prvostupanjski sud, te da paušalno ukazuje na to da je presuda nerazumljiva, nejasna i kontradiktorna.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka N.H. iz kojeg slijedi da se vozač autobusa kretao sredinom kolovoza i iz kojeg ne proizlazi njegova krivnja, te da je ovaj vještak izlazio na lice mjesta, za razliku od vještaka D.E. koji nije, a čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio. Apelant ističe da mu nije jasno na temelju kojih dokaza je sud izveo zaključak o njegovoj krivnji budući da skica lica mjesta, iskazi svjedoka i mišljenje vještaka ukazuju suprotno. Apelant navodi da pobijane presude ne zadovoljavaju zahtjev savjesne i brižljive ocjene dokaza da zaključci o njegovoj krivnji nisu logički obrazloženi. Apelant ističe da obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ne zadovoljavaju obvezu poštivanja načela in dubio pro reo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud uočava da apelant prigovara da su sudovi prihvatili nalaz vještaka na temelju kojeg je, između ostalog, utvrđena apelantova odgovornost, a da nisu prihvatili nalaz prema kojem nema njegove odgovornosti, da su odluku donijeli proizvoljno i da nisu naveli odlučne činjenice i razloge zbog kojih su ga proglasili krivim, te da je, s tim u svezi, povrijeđeno načelo in dubio pro reo, odnosno da navodi ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i

2. Europske konvencije.

10. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na pogrešnoj procjeni dokaza redovitih sudova, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

11. Prema prethodno iznesenom načelu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno o sudu koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke D.E., odnosno zašto je na temelju tog dokaza kao i svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, zaključio da je apelant izvršio kazneno djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen, pri čemu je jasno obrazložio zašto je pojedine dokaze prihvatio, u kojoj mjeri, odnosno zašto ih nije prihvatio. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud ocijenivši da su ovi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. U obrazloženju redovitih sudova, u odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S tim u svezi, a imajući u vidu prethodna načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

12. U svezi sa apelantovim navodima da je prekršeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan braniti se, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne.

13. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud izveo dokaze, da ih je analizirao, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu svezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant zato što se kretao nepropisno izazvao prometnu nezgodu. Odluku Općinskog suda potvrdio je Kantonalni sud. Ustavni sud smatra da obrazloženja u pobijanim presudama ne dovode u sumnju apelantovu kaznenu odgovornost, te zaključuje da su apelantovi navodi da pobijane presude ne zadovoljavaju načelo in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, također, očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/08 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio