Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/08 (Č. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Penzija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3870/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3870/08, rješavajući apelaciju Čedomira Krnjajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Krnjajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž- 08-001-460 od 25. septembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Krnjajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž- 08-001-460 od 25. septembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Krnjajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Rajko Tramošljanin, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 17. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001-460 od 25. septembra 2008. godine. Apelant je 3. marta 2009. godine podnio dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0- P-06-000-061 od 12. marta 2008. godine obavezan je tuženi Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao tužitelju na ime razlike neisplaćenih penzija za period od 23. septembra 2000. godine do 1. januara 2006. godine i za period od 1. marta do 1. decembra 2007. godine isplati iznose kako su precizirani u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, s tim što je potraživanje zakonske zatezne kamate u 2007. godini preko dosuđenog dijela odbijeno kao neosnovano. Tuženi je također, obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant korisnik starosne penzije kod tuženog, kao i da tuženi nije isplatio apelantu na ime penzije tražene iznose za navedeni period. Osnovni sud je dalje naveo da je među parničnim strankama sporna samo osnovanost tužbenog zahtjeva, jer tuženi smatra da je umanjivanje isplaćenih penzija apelantu vršio na osnovu zakonskih ovlaštenja iz čl. 130. i 162. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Dalje je naveo da tuženi ima obavezu isplate penzija licima koja to pravo ostvaruju. Osnovni sud je smatrao da način prikupljanja sredstava nije stvar o kojoj treba da brine korisnik penzije, jer se on sa svojim zahtjevom za ostvarivanje prava na penziju i isplatu penzije obraća tuženom. Navedeno je da činjenica da je članom 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga propisano da se pod unutrašnjim dugom između ostalog smatraju i dijelovi obaveza tuženog nastalih do 31. decembra 2002. godine koje preuzima Budžet RS, ne dovodi u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta. Navedeni zakon, kako je dalje obrazloženo, ima svoju ulogu i značaj ukoliko dođe do pokretanja izvršnog postupka od strane apelanta, kao tražioca izvršenja, ako mu se prije toga ne izmiri navedena obaveza. Također, Osnovni sud je utvrdio da Uredba o uslovima, postupku, rokovima verifikacije, dinamici i visini isplata opštih obaveza, gdje se pod opštim obavezama podrazumijeva i dio obaveza tuženog koje preuzima Budžet RS, ima svoj značaj samo u odnosu na eventualno pokrenuti postupak izvršenja, ali ne i na utvrđenje obaveze koju i ne spori tuženi, to jeste da apelantu nije isplatio penzije za određeni vremenski period.O zakonskoj zateznoj kamati Osnovni sud je odlučio u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulisana obaveza dužnika da kada zakasni sa ispunjenjem činidbe dužan je pored glavnice nadoknaditi i zakonsku zateznu kamatu. Dalje je navedeno, da je u konkretnom slučaju apelant potraživao kamatu od podnošenja tužbe, kako mu je Osnovni sud i dosudio, osim u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata za 2007. godinu, s obzirom da potraživanja za predmetni period nisu dospjela u momentu podnošenja tužbe. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Tuženi se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Gž-08-001-460 od 25. septembra 2008. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem pobijanom dijelu, tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbom člana 6. stav 2, a u vezi sa članom 162. Zakona o PIO dato ovlaštenje tuženom za isplatu penzija koje će se isplaćivati mjesečno prema stanju sredstava kod tuženog namijenjenih za isplatu penzija, te da se u slučaju manje raspoloživih sredstava mjesečni iznos penzija isplaćuje na način propisan navedenom zakonskom odredbom. Okružni sud je dalje naveo da navedena odredba proizilazi iz potrebe da se prava osiguranika usklađuju sa društveno ekonomskom situacijom i mogućnostima društva u oblastima penzijsko invalidskog osiguranja, odnosno sa raspoloživim sredstvima za ovu namjenu. Na navedeni način, kako je naveo Okružni sud, ne dira se u stečeno pravo apelanta na penziju, nego se samo visina isplate usklađuje sa ekonomskim mogućnostima društva. Ovakav način isplate određen je i u rješenju iz koga apelant crpi svoje pravo na isplatu penzije. Da se ovakvim načinom isplate ne stavlja prevelik teret na pojedinca, kako je istakao Okružni sud, zaključeno je i u odluci Ustavnog suda broj AP-452/03 od 27. oktobra 2004. godine. Pored toga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, nesporna je činjenica da je Ustavni sud RS svojom odlukom broj U-83/02 od 31. maja 2006. godine («Službeni glasnik RS» broj 60/06) utvrdio da je odluka o reprogramiranju obaveza koju je donijela Vlada RS u suprotnosti sa Ustavom RS i zakonom. Okružni sud je dalje naveo, da se u navedenoj odluci Ustavni sud RS nije upuštao u ocjenjivanje da li je na taj način došlo do nanošenja štete tuženom koji ima obavezu isplate penzija. Okružni sud je istakao da su odredbama člana 4, člana 2. stav 1, člana 26. čl. 180, 181. i 194. Zakona o PIO propisani načini obezbjeđenja sredstava za ostvarivanje prava iz penzijsko invalidskog osiguranja i postupanje tuženog kada utvrdi da je obveznik plaćanja uplatio manji iznos doprinosa, te regulišu pitanje kako se vrši isplata korisnicima penzija u takvom slučaju. Okružni sud je smatrao da je žalba tuženog osnovano ukazala da je tuženi samo izvršio svoju zakonsku obavezu usklađivanja penzija na osnovu navedenih odredbi Zakona o PIO, odnosno da je u smislu člana 130. Zakona o PIO svim korisnicima, penzija mjesečno usklađivana prema stanju sredstava za penzije, pa tako i apelantu, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog na isplatu kako je navedeno u izreci prvostepene presude.

6. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud trebao žalbu tuženog odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu Osnovnog suda, jer je raspolagao sa validnom dokuentacijom, ili eventualno vratiti predmet na ponovni postupak prvostepenom sudu. Apelant ističe da polazeći od ustavnih principa, njegovo stečeno pravo na puni iznos utvrđene penzije predstavlja imovinsko pravo i isto se ne može ograničiti, niti oduzimati bez naknade. Pogotovo se, po mišljenju apelanta, puni iznos penzije ne može umanjivati bez izdavanja posebnog rješenja, kao što je to uradio tuženi oslobodivši tako sam sebe od obaveze isplate ostatka efektivnog iznosa duga – penzije, koji kako apelant smatra u njegovom slučaju iznosi 9.080,48 KM.

7. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je iznos apelantove penzije u cijelosti određen u skladu s važećim zakonom, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te je predložio da se apelacija kao neutemeljena odbije. Naveo je da je u članu 130. Zakona o PIO propisano da se penzije određene prema odredbama tog zakona usklađuju mjesečno prema stanju sredstava u Fondu PIO namijenjenih za isplatu penzija. Dalje je naveo da rješenja o utvrđivanju prava na penziju korisnicima prava sadrže odredbu po kojoj se penzije usklađuju u skladu s članom

130. Zakona o PIO, odnosno sa raspoloživim sredstvima za isplatu na mjesečnom nivou. Navedeno je da je u stavu 2. člana 162. Zakona o PIO («Službeni glasnik RS» broj 106/05) propisano da ako Fond ne raspolaže sredstvima za penzije koja su jednaka rashodima, vršiće se ponovni obračun penzija tako što će se iznos penzije za taj mjesec pomnožiti sa određenim koeficijentom. U vezi izrade novih rješenja za svaki mjesec u kojem je određena visina penzije, što je apelant naveo u apelaciji, tuženi je istakao da s obzirom na broj korisnika, dostavljanje podataka obračunskim službama, ne samo da nije tehnički izvodljivo nego je povezano sa enormnim troškovima i dodatno bi uticalo na visinu penzije i nemogućnost kontinuirane isplate u daljem periodu, a nema niti zakonsku podlogu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2.) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4.) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae

12. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama Ustavnog suda broj 224/08 od 15. juna 2010. godine i broj AP 3085/06 od 15. januara 2009. godine (Odluke o dopustivosti, br. AP-224/08 i AP-3085/06, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je razmotrio ista činjenična i pravna pitanja. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da su apelanti imali pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije prime iznose koji su tvrdili da imaju. Osim toga, imovina koju su apelanti očekivali da će dobiti na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji im je isplaćen ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u citiranim odlukama dalje naveo da garancije iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjive na predmetni postupak, zaključivši da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi op. cit, AP- 224/08, tačka 13. i op. cit, AP-3085/06, tač.12. i 13.).

13. Razlozi navedeni u odlukama Ustavnog suda br. AP-224/08 i AP-3085/06 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije dopustiva jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/08 (Č. K.) | Sudska praksa | Aktio