Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3903/08 (C. Đ.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3903/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3903/08, rješavajući apelaciju Cvijetina Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Đukića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-759/05 od 29. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-286/04 od 3. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijetin Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-759/05 od 29. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-286/04 od 3. augusta 2005. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj P-286/04 od 3. augusta 2005. godine, utvrdio pravo vlasništva tužioca Jusufa Aljića (u daljnjem tekstu: tužilac) na traktoru i traktorskoj prikolici vlastite izrade, preciznije označenih u izreci presude i obavezao apelanta kao tuženog da tužiocu isplati na ime novčane naknade za predmetni traktor i traktorsku prikolicu ukupan iznos od 2.544,00 KM, kao i troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed predmetnog traktora i traktorske prikolice i potraživanje novčane naknade preko iznosa od 2.544,00 KM odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom dokaznog postupka saslušao parnične stranke, zatim svjedoke Đ.Đ, M.M, S.M. i Dž. A, izveo dokaz vještačenjem od strane vještaka mašinske struke na okolnost utvrđivanja vrijednosti spornog traktora i traktorske prikolice, pročitao nalaz i mišljenje navedenog vještaka i saslušao ga na glavnoj raspravi, pročitao ovjerenu izjavu I.G. o prodaji navedenih predmeta tužiocu, te pročitao zapisnik o preuzimanju predmeta Opštinske komisije Opštine Lopare od 20. jula 1992. godine. Osnovni sud je dalje naveo da je iskaze saslušanih svjedoka u cijelosti prihvatio kao uvjerljive i vjerodostojne, ocijenivši da su saglasni u svim bitnim detaljima i da je na pouzdan način utvrdio da je apelant u junu 1992. godine bez pravnog osnova svojoj kući dovezao predmetni traktor sa prikolicom koji su vlasništvo tužioca, a koji je usljed ratnih dejstava sa svojom porodicom napustio svoje imanje. Osnovni sud je također, utvrdio da navedeni traktor sa prikolicom nije preuzet od strane Policijske stanice u Loparama od apelanta, te da je apelant predmetnim stvarima raspolagao prodajom trećim licima. Budući da vraćanje predmetne imovine tužiocu od strane apelanta više nije moguće, Osnovni sud je obavezao apelanta da tužiocu naknadi vrijednost postignute koristi, to jeste iznos od 2.544,00 KM, na osnovu člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare naknade štete kojeg je istakao punomoćnik apelanta Osnovni sud je odbio kao neosnovan, navodeći da je doredbom člana 371. ZOO predviđen opšti rok zastrajelosti u trajanju od 10 godina, koji je relevantan za pravni osnov određen članom 210. stav 1. ZOO. Kako je apelant prisvojio stvari tužioca u junu 1992. godine, a tužba je podnesena 29. maja 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije istekao rok zastare, to jeste da je tužba podnesena blagovremeno.
4. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je donio presudu broj Gž-759/05 od 29. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se apelant žalio protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je dalje naveo da je apelant neosnovano u žalbi ukazao da se na osnovu provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je za vrijeme rata 1992. godine apelant na nezakonit način prisvojio predmetni traktor i prikolicu kao stvari koje su vlasništvo tužioca, da ih je držao u posjedu i zatim otuđio, te da stoga nije postojao osnov da se on obaveže da tužiocu isplati novčanu protivvrijednost tih stvari u dosuđenom iznosu i troškove spora. Cijeneći provedene dokaze u međusobnoj povezanosti i pojedinačno, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je 1992. godine za vrijeme rata apelant prisvojio predmetne stvari kao vlasništvo tužioca, da je te stvari držao nezakonito u posjedu i da ih je otuđio trećem licu (ne isključuje se eventualna mogućnost da je apelant na neki drugi način raspolagao sa tim stvarima – da ih je dao na čuvanje ili korištenje trećem licu ili negdje ostavio). U odnosu na žalbene navode apelanta da prvostepeni sud nije pravilno cijenio iskaze svjedoka Đ.Đ, M. M. i Dž. A, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju odlučno da iz iskaza tužioca kao parnične stranke i saslušanih svjedoka Đ.Đ. i M.M. proizilazi da je za vrijeme rata 1992. godine apelant nezakonito prisvojio predmetni traktor i prikolicu kao stvari tužioca, da je te stvari apelant nezakonito držao u dvorištu svoje kuće, da tih stvari nema, te da nema dokaza da je Policijska stanica u Loparama oduzela te stvari apelantu i da je apelant te stvari vratio tužiocu kao vlasniku.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer su pogrešno cijenili iskaze saslušanih svjedoka. Zatim je naveo da tužilac tokom postupka nije odredio pravni osnov svoje tužbe, te da se neosnovano bogaćenje po prvi put pojavljuje u presudi. Takvim pravnim stavom, po mišljenju apelanta prvostepeni sud je obesmislio odredbe ZOO koje regulišu zastaru. Dalje je naveo da ako se prihvati izraženi pravni stav, svi rokovi zastarjelosti osim desetoodišnjeg su suvišni jer sud, pošto nije vezan pravnim osnovom navedenim u tužbi (član 53. Zakona o parničnom postupku) uvijek može ako je protekao rok zastare zahtjeva za naknadu štete, primijeniti odredbe koje regulišu neosnovano bogaćenje. Takav stav, kako smatra apelant, uvodi pravnu nesigurnost, tuženu stranu dovodi u situaciju da ne zna šta da odgovori jer joj je nepoznato koji će pravni osnov sud naći. Na izloženi način, kako je apelant zaključio, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović