Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3904/08 (Košarkaški klub SL IAT Leotar)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3904/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3904/08, rješavajući apelaciju Košarkaškog kluba SL IAT Leotar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Košarkaškog kluba SL IAT Leotar podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 085 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000 132 od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Košarkaški klub SL IAT Leotar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Srećko Dučić, direktor kluba, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 085 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000 132 od 31. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 132 od 31. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 085 od 9. oktobra 2008. godine, obavezan je apelant da Zoranu Negovanoviću (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos od 3.000,00 € u protivvrijednosti konvertibilne marke prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. maja 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.552,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da su 16. augusta 2003. godine zaključili ugovor kojim su regulisali međusobna prava i obaveze u vezi sa profesionalnim angažmanom tužioca kao igrača kod apelanta. Prema članu 7. Ugovora, apelant se obavezao da će tužiocu kao igraču isplatiti za takmičarsku sezonu 2003/2004. iznos od 15.000,00 €, koji će se isplatiti tako što će se iznos od 6.000,00 € isplatiti prilikom potpisivanja ugovora, a ostatak iznosa u devet jednakih mjesečnih rata i to po 1.000,00 € od prvog do petog u mjesecu počevši od septembra 2003. godine zaključno sa majem 2004. godine. Iz provedenih dokaza, kako je dalje naveo sud, proizlazi da se takmičarska sezona 2003/2004. završavala krajem marta 2004. godine, a da su nakon toga igrali samo oni klubovi koji su se plasirali u tzv. «super ligu», odnosno kako se i apelant plasirao u «super ligu» koja se trebala igrati tokom aprila i maja 2004. godine. Kako je, dakle, tužilac kao igrač igrao u takmičarskoj sezoni 2003/2004. koja se redovno završila krajem marta 2004. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelant, u skladu sa zaključenim Ugovorom od 16. augusta 2003. godine, bio u obavezi da tužiocu isplati ugovoreni iznos jer je tužilac u toj takmičarskoj sezoni igrao svaku utakmicu. Prema nalazu vještaka finansijske struke, apelant tužiocu nije isplatio platu od po 1.000,00 € za novembar 2003. godine, februar i mart 2004. godine, pa ga je sud i obavezao da navedene iznose isplati, u smislu člana 395. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu ZOO). Osnovni sud je pojasnio da tužilac ne potražuje plate za april i maj 2004. godine, jer nije ni nastupao u aprilu i maju 2004. godine u tzv. «super ligi», a u koju se apelant plasirao jer je zauzeo jedno od prva četiri mjesta.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da je za svoju odluku prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge. Pozivanjem na odredbu člana 395. ZOO-a kojom je propisano da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, prvostepeni sud je smatrao da je riječ o ispunjenju apelantove novčane obaveze prema tužiocu, pa je dovoljno pozivanje na ovu odredbu jer je obaveza iz ugovora glasila u eurima kao stranoj valuti. Okružni sud je naveo da je među strankama nesporno da je tužilac odigrao sve utakmice tokom takmičenja u sezoni 2003/2004, a prema Ugovoru nije proizlazila tužiočeva obaveza da nastupi za apelanta i na utakmicama koje bi apelant eventualno igrao u tzv. «super ligi» (nesporno je da se apelant plasirao i u takmičenje u «super ligi»). Osim toga, kako je dalje naveo Okružni sud, iz izjave apelantovog direktora koja je data na zapisnik pred prvostepenim sudom proizlazi da je tužilac odmah nakon marta 2004. godine prestao nastupati za apelanta u «super ligi» i to uz apelantovu saglasnost. Tužilac je tokom postupka istakao da i ne traži naknadu za april i maj 2004. godine nego samo neisplaćene mjesečne iznose od po 1.000,00 € i to za one mjesece koje je utvrdio vještak finansijske struke koji se u svom nalazu izjasnio da apelant nije tužiocu izvršio isplatu za novembar 2003. godine, te februar i mart 2004. godine. Na kraju je Okružni sud izjavio da su neprihvatljivi žalbeni razlozi da je tužba neblagovremena jer je podnesena po isteku roka iz člana 105. Zakona o radu, budući da su parnične stranke zaključile Ugovor, kako navode, «profesionalnog angažovanja igrača od strane kluba», a ne ugovor o radu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima ističući da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da su, prema odredbama ZOO-a, strane u dvostranom ugovoru dužne da ispune svoje obaveze koje su tim ugovorom utvrđene, a u konkretnom slučaju tužilac kao ugovorna strana nije ispunio svoju obavezu iz čl. 2. i 3. Ugovora po kojoj je predviđeno da je dužan nastupati na svakoj utakmici za klub do posljednje utakmice u takmičarskoj sezoni 2003/2004, a koja je završena tek po odigravanju svih utakmica u ligi za prvaka Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović