Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3905/08 (V. R.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3905/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3905/08 rješavajući apelaciju Velinke Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velinke Radulović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

08-001 121 od 20. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1131/04 od 18. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velinka Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnijela je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 121 od 20. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1131/04 od 18. aprila 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1131/04 od 18. aprila 2008. godine obavezan je „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 3.750,00KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. februara 2008. godine, pa do isplate kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.535,00 KM Sa viškom tužbenog zahtjeva za kamatu i troškove postupka, preko dosuđenog iznosa, apelantica je odbijena.

3. U obrazloženju presude Osnovi sud je naveo da je predmet parnice tužbeni zahtjev apelantice za isplatu zbog invalidnosti zadobijene usljed tjelesnih povreda u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila dana 8. januara 2001. godine u Banjaluci, u kojoj su učestvovali vozilo kojim je upravljao Mladenko Radulović, a s druge strane vozilo kojim je upravljao vozač Fikret Dračić. Tom prilikom je apelantica kao saputnik povrijeđena, u momentu kada je, zbog kvara na vozilu u kojem je bila saputnik, izašla iz vozila kako bi pomogla da bude sklonjeno sa kolovoza na trotoar. Navedeno je da apelantica traži isplatu od tuženog po osnovu kolektivnog osiguranja koje je zaključeno između Vojne ustanove "Krajina" Banjaluka, u kojoj je apelantica bila zaposlena, sa tuženim, za slučaj od posljedica trajnog invaliditeta, odnosno nesrećnog slučaja.

4. U toku postupka nesporno je utvrđeno da je tuženi u vansudskom poravnanju na ime „akontacije” apelantici isplatio iznos od 1.500,00 KM. Sud je naveo da se kao sporno u toku postupka javilo pitanje da li apelantici pripada naknada osigurane sume u većem iznosu od iznosa koji joj je isplatio tuženi.

5. U toku dokaznog postupka sud je proveo dokaze - uvid u zapisnik o uviđaju, uvid u polisu i medicinsku dokumentaciju za apelanticu, vještačenje i saslušanje apelantice kao parnične stranke.

6. Sud je na osnovu nalaza vještaka, kojem je u potpunosti poklonio veru, zaključio da je apelantica u kritičnom događaju zadobila teške tjelesne povrede i da je kod apelantice utvrđen trajni invaliditet od 35%. Nadalje, zbog primjedbi tuženog na nalaz vještak je napravio dopunu nalaza i mišljenja, te je utvrđeno da je invalidnost relativno trajno stanje gubitka ili umanjenja sposobnosti za rad koje je nastalo kao posljedica bolesti, povreda ili profesionalnog oboljenja. Navedeno je da tom stanju prethodi duže ili kraće razdoblje privremene nesposobnosti za rad za koje vrijeme se vrši liječenje te da, u smislu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, invalidnost kod osiguranika postoji kada se utvrdi da je kod njega zbog trajnih promjena prouzrokovanih povredom na radu, van rada ili bolešću nastao gubitak ili smanjenje radne sposobnosti za obavljanje poslova koje je do tada obavljao.

7. Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, ali i da je bio nepotreban, jer iz ostale dokumentacije proizilazi da je tuženi isplatio apelantici samo dio osigurane sume jer se u vrijeme isplate ista još nalazila na liječenju i tuženi je naveo u svojoj dokumentacije da isplaćuje samo dio osigurane sume.

8. Osnovni sud se pozvao na član 942. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je navedeno da se visina osigurane sume, koju je osiguravač dužan isplatiti kada nastupi osigurani slučaj utvrđuje u polisi osiguranja prema sporazumu ugovornih strana. Osigurana svota je bitan element ugovora o osiguranju lica jer je ona isključivo mjerilo obaveze osiguravača. S obzirom da je Vojna ustanova "Krajina" kao osiguranik zaključila sa tuženim kao osiguravačem ugovor o kolektivnom osiguranju svojih radnika od posljedica nesrećnog slučaja, tuženi je dužan da isplati punu osiguranu svotu ili njen dio kada se osigurani slučaj dogodi.

9. Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelantice postavljen u skladu sa ugovorenom osiguranom sumom, a koja prema po1isi od 18. februara 2000.godine iznosi 15.000,00 KM. Prema članu 5. Posebnih uslova za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) uz osiguranje života kada nastane nesretni slučaj osiguravač isplaćuje iznose predviđene u ugovoru o osiguranju i to postotak od osigurane sume za slučaj invaliditeta ako je usljed nesrećnog slučaja nastupio djelimični invaliditet osiguranika. Osnovni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka sudsko-medicinske struke, utvrdio da je kod apelantice došlo do trajne invalidnosti od 35% i utvrđena je da obaveza tuženog u iznosu od 5.250,00 KM a ne 1.500,00 KM. S obzirom na navedeno sud je zaključio da konačno uređenom tužbenom zahtjevu apelantice u pogledu glavnog duga treba u cijelosti udovoljiti.

10. O kamatama Osnovni sud je odlučio na osnovu odredbe člana 292. ZOO. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na član 919. ZOO kojim je propisano da je osiguravač dužan da izvrši isplatu naknade, odnosno ugovorenu svotu najkasnije 14. dana od dana kada je obaviješten o nastanku osiguranog slučaja. Navedeno je da je u članu 919. stav 2. ZOO propisano da, ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje obaveze i njen iznos. Postojanje obaveze tuženog i njen iznos prema mišljenju Onovnog suda u konkretnom slučaju je utvrđen 29. februara 2008. godine, kada je sudski vještak jasno naveo da je kod apelantice ce utvrđena invalidnost u procentu od 35%, pa je od tog dana tuženi pao u docnju.

11. Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja presude imao u vidu i ostale istaknute činjenice i izvedene dokaze od strane parničnih stranaka, ali ih nije posebno obrazlagao jer su bez uticaja na drugačiju odluku suda.

12. Nnavedeno je da je odluka o troškovima postupka donesena shodno odredbi člana 386. stav 2. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je precizirao troškove nastale u toku postupka i pozvao se na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), pa je utvrdio da je apelantica u postupku uspjela sa 62%. Osnovni sud je naveo da apelantici nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu 18. marta 2008. godine, jer je isto zakazano po njenom prijedlogu nakon što je tražila odgodu ročišta 29. februara 2008. godine. Takođe, apelantici nije priznat trošak za izlazak na ročište 25. oktobra 2007, godine, jer je to ročište odgođeno prema obavijesti suda. Sa viškom tužbenog za naknadu troškova postupka izvan dosuđenog apelantica je odbijena.

13. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu.

14. Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Gž-08-001 121 od 20. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu apelabntice odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

15. Okružni sud je naveo da prvostepenu presudu žalba pobija u dijelu koji se odnosi na dosuđenu kamatu, kao i zbog odluke o troškovima postupka.

16. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 942. ZOO regulisano da se visina osigurane svote koju je osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj utvrđuje u polisi prema sporazumu ugovornih strana. Prema mišljenju Okružnog suda to znači, da se obim obaveza osiguravača cijeni prema visini osigurane svote. Okružni sud je naveo da je članom 919. ZOO propisano da kada se dogodi osigurani slučaj osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku, koji ne može biti duži od 14 dana računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio. Ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos, te ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana (14 dana), osiguravač je dužan na zahtjev ovlaštenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.

17. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno je da je tuženi postupio po navedenoj zakonskoj odredbi i isplatio nesporni iznos obaveze od 1.500,00 KM prije podnošenja tužbe, 25. maja 2001.godine, a što proizlazi iz likvidacionog lista sačinjenog od strane tužene. Kako je iznos preostale obaveze tuženog utvrđen u sudskom postupku, na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka 29. februara 2008. godine, to je po ocjeni Okružnog suda pravilna odluka o zakonskoj zateznoj kamati na iznos glavnog duga od dana utvrđivanja postojanja obaveze tuženog i njenog iznosa, jer je tuženi sa tim danom upoznat sa visinom novčanog iznosa koji apelantica potražuje i sa tim danom je pao u docnju, zbog čega je dužan od tada da plati zakonsku zateznu kamatu.

18. Prema mišljenju Okružnog suda i odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud je za istu dao jasne i valjane razloge, koje prihvata i ovaj sud, pa su bez osnova žalbeni navodi da je tuženi uplatu nespornog dijela od 1.500,00 KM izvršio 29. maja 2001.godine, nakon podnošenja predmetne tužbe, te da je stoga uspjeh tužiteljice u sporu 87 %, a ne 62 %. Iz stanja spisa, iz podataka navedenih u likvidacionom listu koje je sačinio tuženi, proizlazi da je nesporni iznos obaveze isplaćen dana 25. maja 2001.godine, a ne poslije podnošenja tužbe, 29. maja 2001.godine. Kako apelantica svoje tvrdnje da je uplata izvršena poslije podnošenja tužbe nije dokazala, Okružni sud je žalbene navode ocijenio paušalnim i neargumentovanim.

19. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obračunao nužne troškove koje je apelantica imala u toku postupka, pa su i ti žalbeni navodi bez osnova. U tom kontekstu, Okružni sud je detaljno naveo troškove i pozvao se na Tarifu i zaključio da je apelantici isplaćeno više nego je trebalo, ali kako je samo ona izjavila žalbu presuda ostaje neizmijenjena u smislu odredbe člana 230 Zakona o parničnom postupku.

20. Okružni sud je istako da su bez osnova i ostali navodi koji se odnose na naknadu troškova parničnog postupka, za sastav podnesaka, jer je sud ovlašten da po slobodnoj ocjeni cijeni koji su troškovi nužni za vođenje parnice, tako da je i Okružni sud ocijenio da sastav podnesaka apelantice kojim je uredila tužbu, urgirala nastavak postupka i obavijestila sud da smanjuje tužbeni zahtjev, nisu bili nužni za vođenje ove parnice, zbog čega je taj dio zahtjeva pravilno odbijen. Prema stavu Okružnog suda nije osnovan ni zahtjev za naknadu troškova za zastupanje apelantice zbog pristupa na ročište od 25.oktobra 2007.godine, jer je isto odgođeno zbog bolesti sudije, i za zastupanje na ročištu 4. septembra 2007.godine, jer je sud pismenim putem obavijestio parnične stranke o odgađanju zakazane rasprave, pa i po ocjeni Okružnog suda tuženi nije dužan da snosi navedene parnične troškove apelantice. Zbog navedenog Okružni sud je odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP.

21. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.K) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava-u odnosu na dosudu kamate, odnosno pogrešnog tumačenja termina iz člana 919. stav 2. ZOO „izvjesno vrijeme“ od strane suda. Apelantica navodi da je ovo izvjesno vrijeme kod nje trajalo skoro 7 godina i da nije pokrenula sudski spor tuženi nikad ne bi ni pao u docnju. U odnosu na odluku o troškovima postupka koju takođe osporava, apelantica je navela da ostaje kod svega onoga navedenog u žalbi na prvostepnu odluku - bez daljih preciziranja ili dostave žalbe uz apelaciju.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

25. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su se sudovi pozvali na relevantne propise jasno navodeći da je premet i suština spora upravo utvrđivanje da li postoji obaveza tuženog da po osnovu osiguranja isplati apelanticu još novca ili je obavezu izvršio isplatom 1.500,00 KM. Ostatak obaveze, prema mišljenju redovnih sudova, utvrđen je u toku postupka kad je po utvrđenju sudova sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 29. februara 2008. godine, jasno naveo da je kod apelantice utvrđena invalidnost u procentu od 35%, pa je od tog dana tuženi, pao u docnju, jer je tada u smislu članu 919. stav 2. ZOO utvrđen iznos tuženikove obaveze prema apelantici, pa od tada i teče kamata. U odnosu na dosuđene troškove postupka sudovi su, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i Tarife, dali jasna obrazloženja navodeći zašto nisu priznali određene troškove apelantici nastale u toku postupka, dok apelantica nije iznijela niti jedan prihvatljiv argument ili razlog zbog kojeg bi trebalo zaključiti drugačije od odluka sudova. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka i to u dijelu koji se odnosi na dosuđenu kamatu i troškove postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3905/08 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio