Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/08 (D. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3940/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3940/08, rješavajući apelaciju Dragice Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Babić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-08-

000808 od 17. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Gradiška broj 072-0-Pr-07-000918-2 od 25. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000808 od 17. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-07-000918-2 od 25. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-07-000918-2 od 25. juna 2008. godine apelantica je proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik RS» broj 25/02), koji je počinila na način i u vrijeme kako je opisano u dispozitivu istog rješenja, te joj je sud primjenom člana 6. istog zakona izrekao novčanu kaznu u iznosu od 400,00 KM. Naime, apelantica je proglašena odgovornom što je «u prostoriji Centra za socijalni rad narušila javni red i mir prijetnjom da će napasti Milu Macuru, okrivljena je ušla u prostoriju-kancelariju direktora Centra za socijalni rad Mile Macure i od istog tražila da joj obezbijedi kontakt sa unukom koji je dodijeljen majci. Nakon što je Mile Macura okrivljenoj rekao da je taj slučaj završen rješenjem Osnovnog suda Gradiška, okrivljena je Mili Macuri prijetila govoreći mu da ona zna da on ima djecu i da ih čuva, te da ide kući po pištolj, da će se vratiti i sve ih pobiti, nakon čega je napustila prostorije Centra za socijalni rad».

3. Apelantici je na osnovu člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima RS («Službeni glasnik RS» broj 34/06) i člana 96. stav 2. tačka e) Zakona o krivičnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) utvrđena obaveza plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. Na osnovu člana 54. stav 1. tačka k) Zakona o prekršajima RS, obustavljen je prekršajni postupak protiv apelantice za dio zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaj «da je okrivljena prijetila da će ponijeti bombu i da će istu baciti na zgradu Centra za socijalni rad Gradiška», jer nije dokazano da ga je apelantica počinila.

4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je MUP RS Centar javne bezbjednosti Policijska stanica Gradiška (u daljnjem tekstu: CJB Policijska stanica) aktom broj 10-

3/01-211-22/07 od 31. januara 2007. godine i dopunom zahtjeva broj 10-3/01-211-22-1/07 od 26. decembra 2007. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru. Dalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da je pred sudom proveden dokazni postupak apelantičinim saslušanjem u prisustvu njenog branitelja, predstavnika ovlaštenog organa CJB Policijske stanice i dva svjedoka (Mile Macura, direktor Centra za socijalni rad, i Jasmin Kahrimanović, službeno lice CJB Policijske stanice). Osnovni sud je istakao da je utvrdio obilježje prekršaja iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru koji je apelantici stavljen na teret, cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno u međusobnoj vezi, naglašavajući da je predmetni prekršaj počinjen u prostorijama organa Centra za socijalni rad Gradiška (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), koje se smatraju javnim mjestom, u smislu člana 27. stav 1. tačka 1. a u vezi sa članom 1. st. 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru.

5. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza ocijenio da nema sumnje da je apelantica kritičnog dana došla u Centar za socijalni rad, u službenu prostoriju direktora Centra za socijalni rad Mile Macure, te narušila javni red i mir prijetnjom da će napasti na navedeno lice, što je kod tog lica izazvalo osjećanje ugroženosti. Činjenično stanje sud je utvrdio na osnovu izjave i tvrdnje Mile Macure da je apelantičine prijetnje shvatio ozbiljno, da se osjećao ugroženim i bojao za svoju bezbjednost, te je to i bio razlog što je apelanticu prijavio nadležnoj Policijskoj stanici. Osnovni sud je predmetnu izjavu prihvatio, obrazlažući da se radi o direktoru Centra za socijalni rad, ozbiljnoj osobi koja rukovodi navedenom ustanovom, smatrajući da nije bilo niti jednog razloga da svjedok Mile Macura bez osnova optužuje i tereti apelanticu, posebno imajući u vidu i izjavu svjedoka Jasmina Kahrimanovića, službenog lica Policijske stanice, koji je u svojoj izjavi naveo «da je po dolasku u Centar za socijalni rad zatekao Milu Macuru koji je izgledao uznemiren». Osnovni sud je naveo da posebnu težinu prekršaja čini i to što je počinjen u službenim prostorijama Centra za socijalni rad, te je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da se prekršaj stavljen na teret apelantici smatra dokazanim. Osnovni sud nije prihvatio apelantičinu odbranu kao okrivljene da nije počinila prekršaj zbog toga što je, prema apelantičinoj izjavi, «radnicima policije rekla da mogu pretresti kuću i vidjeti da nema nikakvog oružja», ocjenjujući apelantičinu odbranu «nedovoljnom, neargumentiranom i sračunatom sa ciljem uspjeha u konkretnom postupku, te oslobađanja od odgovornosti». Dalje je navedeno da je sud prilikom odlučivanja o visini kazne, kao otežavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelantica počinila prekršaj u prostorijama Centra za socijalni rad, da je, po ocjeni suda, konkretna prijetnja bila ozbiljna, a od olakšavajućih okolnosti životnu dob apelantice i da konkretnim prekršajem nisu nastupile teže štetne posljedice, smatrajući da se kaznom koja je izrečena može postići svrha, posebno specijalna prevencija, da apelantica ubuduće ne čini iste prekršaje.

6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-08-000808 od 17. oktobra 2008. godine apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno Rješenje Osnovnog suda broj 072-0-Pr-07-000918-2 od 25. juna 2008. godine. Okružni sud je ocijenio da su bez osnova apelantičini žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede prekršajnog postupka, budući da je apelantica navela da sud njoj niti njenom branitelju nije dostavio sve dokaze koji su navedeni u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, te je na taj način onemogućio da se ona izjasni na njih. Okružni sud je istakao da «ovakvi navodi nisu osnovani iz razloga što je članom 43. stav 3. tačka a) Zakona o prekršajima jasno propisano da se pozivanje vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i čas održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 44, 45. i 46. ovog zakona, otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva. Tačkom b) istog člana propisano je da će se u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, navesti da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište». Okružni sud je naglasio da je jasno da se okrivljenom uz poziv za usmeni pretres dostavlja samo kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te je na osnovu uvida u spise predmeta zaključio da je apelantica imala mogućnost na usmenom pretresu da se izjasni na sve okolnosti i sve dokaze vezane za predmetni prekršaj, te da nije osnovan apelantičin navod da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, niti je u toku donošenja i pismene izrade osporenog rješenja prvostepeni sud počinio bitne povrede prekršajnog postupka koje su propisane članom 62. Zakona o prekršajima.

7. U odnosu na žalbene apelantičine navode da je prvostepeni sud počinio povredu materijalnog propisa o prekršajima, jer se ne može sa sigurnošću zaključiti da je predmetni prekršaj učinjen, budući da je sud svoju odluku temeljio na osnovu izjava svjedoka Mile Macure i ovlaštenog službenog lica, Okružni sud je naveo da je članom 6. Zakona o javnom redu i miru propisano «ko ugrožava bezbjednost ili ko izaziva osjećanje ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na njegov život ili tijelo-kazniće se novčanom kaznom od 100,00 KM do 1.500,00 KM ili kaznom zatvora do 60 dana». Imajući u vidu činjenicu da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica u prostoriji Centra za socijalni rad narušila javni red i mir prijetnjom da će napasti Milu Macuru, na način što je prijetila govoreći mu «da ona zna da on ima djecu i da ih čuva, a da ide kući po pištolj, da će se vratiti i sve ih pobiti», Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je u konkretnom slučaju radnje opisane u dispozitivu pobijanog rješenja pravno ocijenio kao prekršaj iz navedenog člana Zakona o javnom redu i miru.

8. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da «nije dokazano da je učinila prekršaj koji joj se stavlja na teret, odnosno da je prijetila Mili Macuri da će otići kući i uzeti pištolj, da će se vratiti i sve ih pobiti». Apelantica je ukazala da «sud svoju odluku temelji na iskazu svjedoka koji je zaposlen kod podnosioca prijave, a nije bio prisutan događaju, pa se može sa sigurnošću posumnjati u provedeni dokaz na kojem sud zasniva svoju odluku. Ako postoji i najmanja sumnja u vezi sa dokazom primjenom načela in dubio pro reo mora ići u prilog optuženog. Sud je morao, poštujući član 6. stav 2 (pretpostavka nevinosti) Evropske konvencije, okrivljenu ili osloboditi odgovornosti ili obustaviti prekršajni postupak». Apelantica je navela da nije upozorena da može neposredno ispitivati svjedoke, kao i oštećenog kao svjedoka, a po njenom mišljenju, postoji sumnja u iskaz svjedoka Jasmina Kahrimanovića, jer je zaposlen kod podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a «to znači da je svjedok zainteresiran da apelantica bude okrivljena i oglašena krivom». Apelantica smatra da je u predmetnom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da postoji sumnja u iskaz navedenog svjedoka, te da se na toj izjavi ne može temeljiti odluka suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Budući da apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22).

12. U konkretnom slučaju apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što joj nije data mogućnost da iznese svoju odbranu, odnosno da ispita svjedoke, te da izvrši uvid u dokumentaciju spisa.

13. U kontekstu navedenog, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud je utvrdio da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je u prvostepenom postupku proveden postupak tako da je sud saslušao apelanticu u svojstvu okrivljene, oštećenog u svojstvu svjedoka, kao i drugog svjedoka koji je službeno lice u nadležnoj Policijskoj stanici, te da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da su dokazi izvedeni na glavnom pretresu i da je apelantici, koja je imala branitelja, data mogućnost da prisustvuje izvođenju dokaza. Također, iz dokumentacije proizlazi da je apelantici data mogućnost da izvrši uvid u dokumentaciju spisa, tako što joj je predočena prekršajna prijava budući da je na zapisnik izjavila da je primila zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je razumjela šta joj se stavlja na teret. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, te u svojoj odluci opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u apelantičinim radnjama stekla obilježja bića prekršaja iz člana 6. Zakona o javnom redu i miru. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prvostepeni sud je naveo razloge zbog čega nije prihvatio apelantičinu odbranu, a ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Dalje, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, jer, po apelantičinom mišljenju, «postoji sumnja u iskaz svjedoka koji je zaposlen kod podnosioca prijave, odnosno u postupku nije dokazano da je učinila prekršaj koji joj se stavlja na teret». Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelantica, na način opisan u izreci rješenja, počinila predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantičini navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.

15. U odnosu na apelantičine navode o povredi člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je do povrede člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije došlo zbog toga što nije upozorena da može neposredno ispitivati svjedoke, kao i oštećenog kao svjedoka. Razmatrajući ove apelantičine navode, Ustavni sud na osnovu dokaza u spisima nalazi da je apelantica tokom cijelog postupka imala branitelja - advokata, koji ju je zastupao i na ročištu - usmenom pretresu održanom 17. juna 2008. godine, kada mu je dana prilika da ispituje prisutne svjedoke, što je apelantičin branilac i činio. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije iznosila u žalbi pred drugostepenim sudom, već ih je iznijela prvi put pred Ustavni sud. Samim tim, apelantica nije omogućila nadležnim Okružnom sudu da raspravlja o tom pitanju. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode, također, apelantičin zahtjev nije opravdan.

16. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na apelantičine navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije, na sadrži prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda apelacije, te Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio