Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3944/08 (R. T.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3944/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-3944/08, rješavajući apelaciju Rade Tanasković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Tanasković podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 672 od 11. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rada Tanasković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudog, koju zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnijela je 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjm tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 672 od 11. novembra 2008. godine.
2. Osnovni sud Višegrad (u daljnjem tesktu: Osnovni sud) donio je presudu broj 091-0-P-06-
000123 od 26. oktobra 2007. godine, kojom je naložio Mlađenu Bukviću (u daljnjem testu: tuženi) da apelantici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, fizički bol, duševni bol i umanjenje opšte životne sposobnosti isplati ukupan iznos od 3.200,00KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. oktobra 2007. godine pa do isplate i da joj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu don 4344,26 KM. Osnovni sud je odbio apelanticu u odnosu na zahtjev da joj tuženi isplati 500,00 KM na ime umanjenja estetskog izgleda - naruženosti kao i sa zahtjevom za naknadu duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti od dosuđenog do traženog, zatim sa zahtjevom za troškove postupka izvan dosuđenog iznosa, kao i zahtjevom da joj se kamate na dosuđeni iznos računaju od dana podnošenja tužbe.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog saobraćajne nesreće u kojoj je zadobila teške tjelesne povrede. Osnovni sud je naveo da je apelantica precizirala tužbeni zahtjev 10. jula 2007. godine. U toku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju-medicinsku dokumentaciju apelantice i saslušao vještaka medicinske struke. Nadalje je navedeno da je u toku dokaznog postupka Osnovni sud izvršio uvid u krivični spis K-122/97 od 12. februara 1998. godine, u kojem je tuženi oglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS.
4. Osnovni sud je naveo da je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za presudu krivičnog suda kojom je tuženi oglašen krivim. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca vozila primjenjuju pravila odgovornosti po osnovu krivice. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da je tuženi odgovoran po osnovu krivice za nestalu nematerijalnu štetu apelantici.
5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je medicinskim nalazima i nalazom i mišljenjem vještaka (kojem je su u cijelosti poklonio vjeru) utvrđeno da je apelantica zadobila teške tjelesne povrede i to prelom duge velike kosti sa 7% umanjenja opšte životne sposobnosti, kao i povrede glave, te da je trpila bolove jakog intenziteta. 7 dana kao i strah srednjeg intenziteta zbog uticaja povrede na porod i stanje djeteta. Vještak je naveo da je realno da apelantica osjeća bolove na mjestu povrede prilikom promjene vremena i pri jakim fizičkim naporima, dok strah od voženje ne postoji i nije realan.
6. Osnovni sud se pozvao na odredbu član 200. ZOO i član 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je apelantici dosudio naknadu po osnovu fizičkih bolova koje je trpila, duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti i na ime pretrpljenog straha. Osnovni sud je odbio zahtjev apelantice kojim je potraživala naknadu po osnovu naruženosti jer nije u toku postupka dokazala da kod nje postoji estetski deficit. Zakonsku zateznu kamatu sud je dosudio primjenom čl. 189. i 277. ZOO, a troškove postupka primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP, odnosno prema uspjehu u sporu.
7. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu broj14-0-Gž-
07-000 672 od 11. novembra 208. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je obavezan tuženi da apelantici na ime nematerijalne štete po svim vidovima plati ukupan iznos od 3.200,00KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.344,26 KM tako što je apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka kao neosnovanim u cjelini.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba osnovana. Okružni sud je istakao da iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je presudom u predmetu K-112/97 tuženi oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja i da je tom prilikom apelantica bila u vozilu kojim je upravljao Srećko Žilić, a u koje vozilo je udario tuženi. Obzirom da je apelantica u nesreći zadobila teške tjelesne povrede prvostepeni sud je našao da je tuženi odgovoran u smislu odredbe člana 178. stav 1. ZOO.
9. Prema mišljenju drugostepenog sud ovakav zaključak je donijet na osnovu pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naveo da je u krivičnom postupku u predmetu K-112/97 zaključeno da je pored tuženog za nesreću oglašen krivim i Srećko Žilić. Nadalje, u krivičnom spisu postoji vansudsko poravnanje zaključeno između apelantice i „BOBAR“ osiguranja, kod kojeg je bio osiguran Srećko Žilić, po osnovu kojeg je apelantici na ime umanjene životne sposobnosti, troškova popravke zuba, fizičkog i duševnog bola te straha isplaćeno 3,030,00 KM. Zaključenim poravnanjem apelantica se, kako je naveo sud, obavezala da će se odreći tužbenog zahtjeva i povući tužbu u predmetu P-94/00 u odnosu na „Bobar“ osiguranje. Okružni sud je naveo da je u tački 3. vansudskog poravnanja navedeno da je isplatom iznosa apelantica namirena za svu imovinsku i neimovinsku štetu koja je proistekla ili može proisteći iz štetnog događaja i da je apelantica izjavila da po osnovu naknade štete iz navedenog štetnog događaja nije primila niti očekuje da primi bilo kakvu naknadu štete ni od jednog društveno - pravnog ili fizičkog lica.
10. Navedeno je da je, prema mišljenju Okružnog suda, žalba osnovano ukazala da je visina ukupne štete iz štetnog događaja utvrđena krivičnom presudom 3.030,00 KM, pa nema osnova da drugi učesnik u štetnom događaju-tuženi plati ukupnu visinu štete u iznosu od 3.200,00 KM koju je prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka. Okružni sud se pozvao na odredbe o naknadi štete i šteti iz člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO. Okružni sud je zaključio da kako su oba učesnika skrivila štetu apelantici to su bili dužni solidarno da joj je plate u ukupnom iznosu. Kako je po osnovu nalaza ljekara medicinske struke utvrđen osnov po svim vidovima prvostepeni sud je utvrdio ukupnu štetu u iznosu od 3.200,00 KM. Međutim, kako iz vansudskog poravnanja proizilazi da je apelantica namirena u cijelosti iznosom od 3.030,00KM i da ne očekuje bilo kakvu naknadu štete od drugog fizičkog ili pravnog lica, onda se prema mišljenju drugostepenog suda tužbeni osnov ukazuje neosnovanim. S obzirom na navedeno Okružni sud je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio.
11. Apelantica se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava zaključak da joj je vansudskim poravnanjem namirena šteta. Apelantica ističe da je to samo dio štete u odnosu na „Bobar“ osiguranje i Srećka Žilića, te je u tom dijelu i kasnije opredijelila tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da je ovakvim postupanjem suda „drastično oštećena“ i da je tuženi koji je skrivio nesreću na ovaj način „oslobođen bilo kakve naknade“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na navode apelantice o povredama parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u osporenoj odluci, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, na vansudsko poravnanje koje je apelantica zaključila i na sadržaj tog poravnanja koji ni apelantica ne osporava, te takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović