Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/08 (H. Ć.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3951/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3951/08, rješavajući apelaciju Hasana Ćehajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Ćehajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001539 od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-07-002474 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Ćehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001539 od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002474 od 27. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002474 od 27. juna 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu vodu isplati iznos od 97,50 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. aprila 2003. godine pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 2. aprila 2003. godine na osnovu vjerodostojne isprave podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta, radi naplate duga u iznosu od 609,00 KM. Dalje, konstatovao je da je sud, postupajući povodom tog prijedloga, donio Rješenje o izvršenju broj I-4752/03 od 4. aprila 2003. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje, ali da je apelant blagovremeno podnio prigovor protiv predmetnog rješenja, pa je izvršenje određeno tim rješenjem odloženo Zaključkom Općinskog suda broj I-4752/03 od 22. maja 2007. godine i predmet je dostavljen na redovan parnični postupak. Zatim je istaknuto da je tužitelj, postupajući prema Rješenju tog suda broj 032-0-Mal-07-002474 od 5. jula 2007. godine, prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje uredio kao tužbu, u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), svojim podneskom od 17. jula 2007. godine. U uređenoj tužbi tužitelj je naveo da njegov tužbeni zahtjev čini potraživanje na ime glavnog duga koje ima prema apelantu za isporučenu vodu zaključno sa 31. januarom 2003. godine, prema ispostavljenim računima u iznosu od 609,00 KM, pa je, shodno tome, predložio da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu za isporučenu vodu plati iznos od 609,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na glavni dug počevši od 2. aprila 2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Takođe, Općinski sud je konstatovao da je tužitelj na pripremnom ročištu umanjio i precizirao postavljeni tužbeni zahtjev tražeći da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 97,40 KM na ime glavnog duga, za period od 12. juna 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, te zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od dana podnošenja prijedloga za izvršenje pa do isplate, kao i troškove postupka koje obuhvataju taksa na tužbu i taksa na presudu.

4. Općinski sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom u specifikaciju naplaćenih računa na apelantovo ime od 6. maja 2008. godine, kartice komitenta za 2002, 2003, 2004, 2005, 2006, 2007. i 2008. godinu, račune br. 194947 od 12. juna 2002. godine, br. 227975 od 29. jula 2002. godine, br. 270311 od 30. septembra 2002. godine, br. 325749 od 30. novembra 2002. godine i br. 354443 od 31. decembra 2002. godine, te sporazum o vansudskom poravnanju između apelanta i tužitelja od 6. juna 2003. godine. Na osnovu provedenih dokaza, te uz ocjenu navoda tužitelja i apelanta, Općinski sud je, shodno odredbama čl. 7. i 8. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je našao da je neosporno da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuirane isporuke vode. Uvidom u dokaze koje je priložio tužitelj, Općinski sud je utvrdio da se tužiteljeva potraživanja za isporučenu vodu odnose na period od 12. juna 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, po računima br. 194947 od 12. juna 2002. godine, br. 227975 od 29. jula 2002. godine, br. 270311 od 30. septembra 2002. godine, br. 325749 od 30. novembra 2002. godine i br. 354443 od 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu od 97,40 KM, te je konstatovao da su potraživanja za te račune osnovana, dok je ostale apelantove navode smatrao paušalnim, ničim dokazanim i pravno neutemeljenim, shodno odredbama čl. 7, 102. i 123. ZPP. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant, u smislu odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, dužan tužitelju na ime duga za isporučenu vodu isplatiti iznos od 97,40 KM za period od 12. juna 2002. do 31. decembra 2002. godine. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu odredbi čl. 383. stav 1, 386. stav 1. i 396. stav 1. ZPP, pa je tužitelju dosudio troškove u iznosu od 10,00 KM, koji se odnose na sudsku taksu na presudu u iznosu od 10,00 KM, a nije mu dosudio troškove sudske takse na tužbu s obzirom na to da ih tužitelj nije predujmio, pa je zaključio da tužitelj nije ni imao te troškove.

5. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-07-002474 od 27. juna 2008. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 003-0-Gž-08-001539 od 28. novembra 2008. godine i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da kao takva nije podobna proizvesti materijalnopravne niti procesnopravne posljedice presuđene stvari, zbog toga što u njoj nije navedena struktura duga, pa se ne može znati o kakvom se uopće dugu radi, na koga se odnosi i za koji period se taj dug odnosi, te iz kojih pojedinačnih računa se sastoji. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je u izreci prvostepene presude, kao i njenom uvodu, tačno naznačeno na koga se odnosi dug, a da je u obrazloženju presude navedeno za koji period se dug odnosi (od 12. juna 2002. godine do 31. decembra 2002. godine), te za koje usluge (isporučena voda) i u kolikom iznosu (97,40 KM) je apelant u obavezi da tužitelju isplati glavni dug sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Shodno tome, ocijenio je da je izreka osporene presude u svemu razumljiva i da je osporena presuda podobna za izvršenje. Dalje, istaknuto je da to što tužitelj nije u tužbi naveo strukturu duga po mjesecima ne čini tužbu neurednom, zbog čega su irelevantni i apelantovi žalbeni navodi o karakteru potraživanja za isporučenu vodu i usluge kanalizacije, kao i o tužiteljevoj obavezi da mjesečno dostavlja račune sa tačnom naznakom količine utrošene vode i „njenog vremenskog perioda“. Zatim, sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi, koju je kao takvu trebalo odbaciti. U vezi s tim, istakao je da je tužitelj, u nastavljenom parničnom postupku, 17. jula 2007. godine dostavio uređenu tužbu koja je sadržavala sve elemente iz člana 53. stav 2. ZPP, a nakon toga i specifikaciju neplaćenih računa i obračuna za isporučenu vodu za sporni period od 12. juna 2002. godine do 31. decembra 2002. godine. Ocijenio je da je apelantovom žalbom neosnovano istaknuto da tužitelj nije mogao urediti i smanjiti tužbeni zahtjev na iznos od 97,40 KM na pripremnom ročištu održanom 7. maja 2008. godine s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o preciziranom i smanjenom tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je primijetio da je osnov tužiteljevog potraživanja, kao i njegovu visinu, Općinski sud utvrdio na osnovu priložene specifikacije neplaćenih računa, kartice komitenta i ispostavljenih računa apelantu za utrošenu vodu i korištenje kanalizacije u spornom periodu, te je, shodno tome, zaključio da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva i da se visina spornih potraživanja mogla utvrditi jedino vještačenjem vještaka ekonomske struke, koje tokom prvostepenog postupka stranke nisu ni predlagale. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 277. stav l. u vezi sa odredbom člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. I najzad, zaključivši da je Općinski sud donio pravilnu odluku o glavnoj stvari, Kantonalni sud je konstatovao da je, suprotno navodima žalbe, pravilna i njegova odluka o troškovima parničnog postupka, te da je u svemu u skladu sa odredbama čl. 383. stav 1, 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP.

7. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom navedenih prava, apelant se žali da su predmetne presude nerazumljive i da kao takve nisu podobne da proizvedu materijalnopravne i procesnopravne posljedice presuđene stvari, jer takve pravne posljedice proizvodi i pravno obavezuje samo izreka, a ne i razlozi presude. U vezi s tim, žali se da u izreci prvostepene presude nisu navedeni period na koji se odnosi navodni dug, niti račun koji je izdat za taj dug. Dalje, smatra da je Općinski sud nakon prijema podneska kojim je uređena tužba od 17. jula 2007. godine bio dužan tu tužbu odmah odbaciti u smislu odredbi člana 336. stav 3. ZPP, bez daljnjeg vođenja postupka, zbog toga što tužitelj, prema apelantovom mišljenju, nije postupio po nalogu suda i uredio tužbu u pogledu određivanja preciznog i određenog tužbenog zahtjeva navođenjem perioda na koji se odnosi dug. Takođe, smatra da Općinski sud nije mogao dopustiti tužitelju da precizira svoj tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu. Žali se da je u toku prvostepenog postupka uporno prigovarao da tužitelj podneskom od 17. jula 2007. godine nije izvršio uređenje tužbe u smislu člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP i da Općinski sud nije imao zakonske pretpostavke za raspravljanje o toj tužbi, ali da Općinski sud nije odlučio o ovom njegovom prigovoru prema odredbama čl. 79. stav 2. i 98. stav 1. ZPP. Dalje, ističe da se na to žalio i u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je Kantonalni sud propust Općinskog suda da odluči o predmetnom prigovoru obrazložio konfuzno i nedosljedno. Shodno navedenom, apelant smatra da su sudovi propuštanjem da odbace tužiteljevu tužbu povrijedili odredbu člana 53. stav 2. tačka 2. i odredbu člana 2. stav 1. ZPP. Osim toga, apelant smatra da je sud do dosuđenog iznosa mogao doći samo na osnovu vještačenja vještaka ekonomske struke. I najzad, apelant se žali da redovni sudovi nisu odlučili o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. U vezi s tim, navodi da tužiteljev uspjeh u predmetnom postupku treba ocijeniti u odnosu na vrijednost predmeta spora, a koji iznosi 609,00 KM, te da mu, s obzirom na to da nije uspio u sporu sa 100 %, ne pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 10,00 KM. Apelant tvrdi da je tužitelj u predmetnom sporu uspio sa 16 %, a apelant 84 %, te da je, shodno tome, tužitelj dužan da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 401,60 KM, prema odredbama člana 387. st. 1. i 2. ZPP.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/08 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio