Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3969/08 (AD «Rudnik i termoelektrana» Gacko)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3969/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3969/08, rješavajući apelaciju AD «Rudnik i termoelektrana» Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Rudnik i termoelektrana» Gacko podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 071 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju, broj P. 1/02 od 3. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Rudnik i termoelektrana» Gacko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 071 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 1/02 od 3. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P. 1/02 od 3. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 071 od 12. novembra 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev M.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da na ime naknade štete po osnovu umanjenja prinosa sijena za 1999, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu, na tužiteljevim nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu presude, isplati tužitelju novčani iznos od 1.249,00 KM. Istom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa i obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 493,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud u toku postupka izvršio uvid u zemljišnoknjižne izvatke za predmetne nekretnine, izvršio uviđaj na licu mjesta na predmetnim nekretninama uz prisustvo vještaka geodetske struke, vještaka poljoprivredne struke i vještaka građevinske struke, izvršio uvid u nalaz i mišljenje navedenih vještaka, izvještaje o procjeni nastale štete za 1999, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu, kao i dokaze o apelantovoj uplati određenih iznosa tužitelju na ime nastale štete prema izvještajima i procjeni nastale štete. Na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj posjednik predmetnih nekretnina, te da je apelant nesporno isplatio tužitelju određeni iznos naknade štete koju je tužitelj trpio zbog umanjenja prinosa sijena na predmetnim nekretninama i to za svaku godinu pojedinačno. Dalje je navedeno da se vještak poljoprivredne struke u svom nalazu i mišljenju izjasnio da je tužitelj pretrpio štetu u vidu umanjenja prinosa sijena na predmetnim nekretninama koje su «imale kulturu prirodnog travnjaka u momentu uviđaja». Vještak je izračunao umanjenje prinosa po godinama za svaku parcelu i to na bazi razlike prinosa između očekivanog prinosa u normalnim proizvodnim uslovima, imajući u vidu uobičajene imisije, i umanjenog prinosa koji je rezultat štetnog dejstva izazvanog radom rudnika i termoelektrane (naslage prašine od deponije jalovine i pepela, potkopavanje zemljišta usljed čega dolazi do njegovog isušivanja, tj. pada nivoa podzemnih voda).
4. Osnovni sud, polazeći od navedenog činjeničnog stanja, zaključio je da je apelant odgovoran po osnovu objektivne odgovornosti na temelju odredbe člana 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je od iznosa štete koju je tužitelj trpio, prema nalazu vještaka poljoprivredne struke, odbio iznos naknade za pretrpljenu štetu koju je apelant dobrovoljno isplatio tužitelju. Osnovni sud se u obrazloženju presude pozvao na pravno shvatanje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) izneseno u Presudi broj Rev-518/05 od 16. oktobra 2007. godine, a koja je donesena u sličnom parničnom predmetu.
5. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je Osnovni sud, pri nespornoj činjenici da apelant obavlja opštekorisnu djelatnost za koju je dobio dozvolu nadležnog organa (proizvodnja uglja i električne energije), pravilno zaključio da postoji apelantova objektivna odgovornost za naknadu štete nastale tužitelju smanjenjem prinosa sijena na njegovim parcelama, a što je prouzrokovano proizvodnim procesom rudnika i termoelektrane. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da se suština apelantovog žalbenog navoda svodi na tvrdnju da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da šteta prelazi normalne granice, kao i da nije utvrđen osnov odgovornosti, jer nije dokazano postojanje uzročno-posljedične veze između apelantove djelatnosti i nastale štete. U žalbi je, također, istaknuto da je vještak poljoprivredne struke samo utvrdio iznos štete, dok je Osnovni sud posve proizvoljno i bez ikakvog provedenog vještačenja izrazio stanovište da tužitelj trpi štetu koja prelazi normalne granice i da je stoga dužan da tu štetu nadoknadi. Okružni sud je istakao da se Osnovni sud pri dosuđivanju štete u konkretnoj parnici pravilno pozvao na odredbu člana 156. stav 3. ZOO-a kojom je propisano da ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Iz ove odredbe proizlazi da apelant, koji nesporno obavlja opštekorisnu djelatnost, i za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, odgovara bez obzira na krivicu i protivpravnost njegovih radnji, polazeći od načela da onaj koji izvlači korist od određenih djelatnosti treba da nadoknadi gubitak koji od takve djelatnosti podnosi okolina. Stoga je Okružni sud u potpunosti prihvatio pravni stav Vrhovnog suda iznesen u Presudi broj 515/05 od 16. oktobra 2007. godine, a kojim nije dovedena u pitanje pravilnost primjene odredbe člana 156. stav 3. ZOO-a, iako se u žalbi tvrdi suprotno. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, odluka Osnovnog suda koji se poziva upravo na navedeno pravno shvatanje nije donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Konačno, Okružni sud je istakao da se mora imati u vidu i da je apelant tužitelju isplaćivao godišnju naknadu koju je on trpio zbog umanjenja prinosa na svojim parcelama, pa je time praktično priznao postojanje uzročno-posljedične veze između njegove opštekorisne djelatnosti i nastanka štete tužitelju, te se, uzimajući u obzir i ovu činjenicu, žalbeni navodi pogotovo pokazuju neosnovanim.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje se, kako navodi, ogleda u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa. U apelaciji, kao i u žalbi protiv presude Osnovnog suda, ističe da u toku postupka tužitelj nije dokazao osnov apelantove odgovornosti, odnosno nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između apelantove redovne djelatnosti i štete koja se na tužiteljevim nekretninama manifestovala u vidu umanjenja prinosa sijena. Navodi da je sud proizvoljno, bez ikakvog posebnog vještačenja, iskazao stanovište da je tužitelj pretrpio štetu koja prelazi normalne granice i da ju je dužan nadoknaditi i to u iznosima do kojih je došao na osnovu provedenog vještačenja samo na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a ne i njegovog osnova. Konačno, ističe da sudovi nisu obrazložili svoje presude već su se umjesto toga pozvali na stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-518/05 od 16. oktobra 2007. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3164/07 od 11. februara 2010. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelacijom bila osporena i Presuda Vrhovnog suda broj 518/05 od 16. oktobra 2007. godine, na koju su se sudovi pozivali u postupku u kojem su donesene odluke koje apelant osporava ovom apelacijom, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, smatrao da obrazloženja osporenih odluka, pa i Presude Vrhovnog suda broj 518/05 od 16. oktobra 2007. godine, ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je apelant obavezan da na ime naknade štete isplati tužitelju dosuđeni novčani iznos i troškove postupka.
10. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3164/07 od 11. februara 2010. godine u cijelosti odnose i na ovaj predmet, Ustavni sud, zbog istih razloga, zaključuje da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Uzimajući u obzir navedeno, te imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović