Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/08 (Z. O.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3991/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3991/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
08-001 454 od 30. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-I-06-003658 od 13. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 454 od 30. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-003658 od 13. juna 2008. godine.
2. Prema stanju spisa, Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje o izvršenju broj 071-
0-I-07-011646 od 25. marta 2008. godine kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja protiv «Merkura» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik) i to zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika do namirenja izvršne tražbine sa troškovima izvršenika.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003658 od 13. juna 2008. godine usvojen je prigovor izvršenika, obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju tog suda broj 071-0-I-07-
011646 od 25. marta 2008. godine, te ukinute sve provedene izvršne radnje. Stavom 2. izreke citiranog rješenja apelant je obavezan da izvršeniku isplati iznos od 468,00 KM na ime troškova izvršnog postupka dok je zahtjev izvršenika za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. U obrazloženju je navedeno da među strankama nije bilo sporno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj Mal 26/92 od 15. jula 1994. godine utvrđena obaveza izvršenika da apelantu naknadi parnične troškove u iznosu od 3.117,50 novih dinara. Međutim, ono što je, prema ocjeni Osnovnog suda, bilo sporno jeste da li je apelantovo potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom tog suda zastarjelo, te da li je izvršenik izmirio svoju obavezu prema apelantu po toj presudi. Ocjenjujući prigovor izvršenika u pogledu zastare potraživanja, Osnovni sud je istakao da je prigovor neosnovan. U vezi sa ovim prigovorom Osnovni sud je istakao da je tačno da je odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Navedeno je da je sud uvidom u spis Mal 26/92 utvrdio da je presuda na temelju koje je predloženo izvršenje postala pravosnažna 12. decembra 1994. godine, da je apelant presudu Okružnog suda po žalbi primio 26. januara 1995. godine, a da je prijedlog za izvršenje u predmetnoj izvršnoj stvari apelant podnio 14. jula 2005. godine, dakle, po proteku roka od 10 godina. Međutim, bez obzira na navedeno, Osnovni sud je mišljenja da je apelant podnošenjem prijedloga za izvršenje 18. februara 2002. godine u predmetu broj I-467/02, koji je kasnije dobio broj I-12/03, prekinuo zastaru, shodno odredbi člana 388. ZOO, pa je, prema ocjeni tog suda, prigovor zastare potraživanja istaknut od izvršenika neosnovan.
4. U vezi sa prigovorom izvršenika da je u cijelosti izmirio svoje obaveze prema apelantu, Osnovni sud je izvršio uvid u priloženo vansudsko poravnanje koje je sklopljeno 11. jula 1995. godine između apelanta i izvršenika. Uvidom u taj dokument Osnovni sud je utvrdio da su apelant i izvršenik u pogledu svih sporova koji se vode između njih kod Osnovnog suda u Banjaluci od 1986. godine radi isplate dugovanja sklopili vansudsko poravnanje 11. jula 1995. godine kojim je precizirano da apelant prihvata ponudu izvršenika u iznosu od 10.000 novih dinara na koji način izvršenik u cijelosti izmiruje sva potraživanja kako glavna, tako i sporedna prema apelantu i Ljerki Kurtović u svim predmetima koje su apelant i Ljerka Kurtović, kao advokati, podnijeli 1986. godine Osnovnom sudu u Banjaluci radi isplate duga. Osnovni sud je uvidom u vansudsko poravnanje utvrdio i to da se izvršenik obavezao da iznos od 10.000 novih dinara isplati do 20. jula 1995. godine pod uvjetom da apelant povuče sve podnesene tužbe, odrekne se tužbenih zahtjeva, a povlačenje tužbi i odricanje tužbenih zahtjeva odnosi se na sve predmete koji se nalaze kod Osnovnog suda u Banjaluci, i to kako na one koji se nalaze u postupku, tako i na one predmete u kojim nisu zakazane rasprave, kao i one u kojima su donesene prvostepene presude, ili na njih uložena žalba ili vanredni pravni lijek. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je prigovor izvršenika osnovan, jer postoje razlozi koji sprečavaju nastavak predmetnog izvršenje, u skladu sa odredbom člana 49. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZIP).
5. Odlučujući o aplantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-001 454 od 30. septembra 2008. godine kojim je žalbu odbio i osporeno rješenje Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenog rješenja ocijenio da postojanje vansudskog poravnanja od 11. jula 1995. godine sprečava provođenje izvršenja. Naime, navedenim poravnanjem stranke su se dogovorile da će apelant, kao advokat, povući sve podnesene tužbe kod Osnovnog suda u Banjaluci, te da će se odreći svih tužbenih zahtjeva kako onih koji su u postupku, tako i onih koji su okončani donošenjem prvostepene presude protiv koje je uložena žalba ili revizija. Zauzvrat izvršenik se obavezao da apelantu na ime dugovanja isplati iznos od 10.000 novih dinara na koji način su izmirena sva potraživanja kako glavna, tako i sporedna prema apelantu i Ljerki Kurtović. U svom obrazloženju Okružni sud se pozvao na odredbu člana 47. ZIP-a u kojoj su navedeni razlozi za prigovor, ali, prema ocjeni tog suda, prigovori nisu svedeni samo na razloge iz te zakonske odredbe jer se prigovor može podnijeti iz svih onih razloga koji ukazuju na nepravilnost izvršenja pri čemu se misli na postojanje procesnih i materijalnopravnih pretpostavki koje dovode u pitanje zakonitost rješenja o izvršenju. Prema ocjeni Okružnog suda, nije bitna činjenica postojanja vansudskog poravnanja, nego je bitno da li je izvršenik izvršio svoju obavezu, odnosno isplatio novčani iznos na koji se obavezao samim vasudskim poravnanjem i na taj način se oslobodio obaveze. Okružni sud je istakao da je izvršenik uz prigovor priložio i uplatnice iz kojih je vidljivo da je po vansudskom poravnanju izvršenik u više navrata vršio uplate koje datiraju iz jula 1995. godine na apelantov račun kod Banjalučke banke - Banjaluka u ukupnom iznosu od 10.000 novih dinara. Okružni sud je istakao i to da apelant uopšte ne spori da je na njegov račun uplaćen iznos od 10.000 novih dinara, ali da smatra da se radi o naturalnoj obligaciji, te da izvršenik snosi sam rizik te uplate. U obrazloženju je još navedeno da sud, suprotno navodima žalbe, nije ovlašten da utvrđuje pravnu valjanost vansudskog poravnanja, niti da o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju. Prema ocjeni Okružnog suda, pitanje pravne valjanosti vansudskog poravnanja nije prethodno pitanje u ovom izvršnom postupku koje ima u vidu odredba člana 12. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je izvršenik izvršio isplatu novčanog iznosa po vansudskom poravnanju, te ocjenjujući sadržaj tog poravnanja kao ugovora između stranaka, u smislu odredbe člana 1089. ZOO, to je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 49. stav 3. ZIP-a donio osporeno rješenje. Okružni sud je na kraju zaključio da vansudsko poravnanje i uplata navedenog iznosa od izvršenika po tom poravnjanju jesu razlozi za sprečavanje predmetnog izvršenja.
6. Apelant navodi da je osporenim rješenjima donesenim u izvršnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova i ističe da Snježana Kudrić, koja je u apelantovo ime zaključila vansudsko poravnanje, nije imala ovlaštenje da ga zaključi. Stoga je, prema apelantovoj ocjeni, takvo sudsko poravnanje pravno ništavo. Apelant još ističe da je Presuda broj Mal-26/92 od 15. jula 1994. godine postala pravosnažna prije nego što je zaključeno predmetno vansudsko poravnanje, tako da se to poravnanje ne odnosi na taj predmet. Međutim, sudovi su, zbog očigledno proizvoljne primjene materijalnog prava, pogrešno zaključili da se vansudsko poravnanje odnosi i na taj predmet, te da je izvršenik isplatom iznosa od 10.000 novih dinara ispunio obavezu i iz predmeta Mal-26/92. Prema apelantovoj ocjeni, pravosnažna presuda se ne može povući, niti se od nje može odustati, može se samo odustati od izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se žali da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer smatra da su mu sudovi osporili pravo da naplati potraživanje od izvršenika proizvoljno primjenjujući materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović