Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4007/08 (M. Ć.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4007/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-4007/08, rješavajući apelaciju Marka Ćavara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Ćavara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64-0-P-000780-08-Gž od 16. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64-0-P-000780-08-Gž od 16. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64-0-P-000780-07-P od 26. septembra 2008. godine obavezan je tuženi «Novogradnja-zanatstvo d.d.» Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine isplati iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine isplati iznos od 1.487,73 KM sa zateznom kamatom koja teče počevši od 19. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da se apelant zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da se 4. februara 2000. godine pismeno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da je tuženi rješenjem od 5. decembra 2007. godine uspostavio radno-pravni status apelantu od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona, te da staž osiguranja apelanta iznosi preko 22 godine. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama sporno pravo apelanta na naknadu plaće i visina otpremnine. Općinski sud je zatim citirao sadržaj odredbe člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te istakao da zaposlenik koji se na dan 31. decembar 1991. godine zatekao u radnom odnosu ne ostvaruje prava iz člana 143. ZOR ex lege, nego ta prava, uključujući pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja, ostvaruje tek nakon što pravomoćnom odlukom poslodavca odnosno nadležne komisije odluči o pravu uposlenika za uspostavu radno pravnog statusa. Istaknuto je da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status uposlenika na čekanju, ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR niti nastaju prava za osobu koja takav status traži. Dalje je navedeno da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja (član 106. ZOR), da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 361. Zakona o obligacionim odnosima), zatim da zastara ne može početi teći prije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a pogotovo ne može teći prije nastanka samog prava. Zbog toga je Općinski sud odbio kao neutemeljen prigovor zastare potraživanja kojeg je istakao tuženi.
4. Općinski sud je dalje naveo da je apelant tražio da mu tuženi na ime naknade plaće za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine isplati iznos od 1.139,60 KM, to jeste iznos od šest zajamčenih plaća, a na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM. Općinski sud je pozivajući se na član 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku, apelantu dosudio tražene iznose na ime naknade plaća i na ime otpremnine.
5. Tuženi se žalio Kantonalnom sudu protiv navedene presude Općinskog suda.
Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio presudu broj 64-0-P-000780-08-Gž od 16. decembra 2008. godine, kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na taj način što je tuženog obavezao da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zateznom kamatom počev od 19. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, dok je višak tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine i na dio otpremnine odbio kao neosnovan. Istom presudom tuženi je obavezan apelantu platiti troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da kada zaposleniku zbog toga što nije pozvan na rad, kao što je u konkretnom slučaju apelanta, prestane radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, a koju je apelant neosnovano potraživao u svom tužbenom zahtjevu. Zbog toga je po mišljenju Kantonalnog suda tuženi osnovano u žalbi ukazao da se apelantu nisu mogle dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počev od 5. maja 2000. godine, jer je sud dužan kretati se u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP). Kantonalni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno dosudio apelantu na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM umjesto iznosa od 1.285,26 KM. Kantonalni sud je utvrdio da se iznos od 1.285,26 KM dobije kad se prosjek plaća u Federaciji BiH u septembru 2000. godine (428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom 3. Zbog toga je kako je zaključio Kantonalni sud višak tužbenog zahtjeva apelanta u vezi isplate otpremnine valjalo odbiti.
7. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i «pravo na rad i zaradu po osnovu rada», zagarantiranih čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Apelant smatra da mu temeljem člana 143. ZOR pripada pravo i na naknadu 6 plaća nakon prestanka radnog odnosa. Posebno je istakao činjenicu da je Kantonalni sud ranije u gotovo identičnom predmetu zauzeo stajalište da u slučajevima kakav je slučaj apelanta, radnicima pripada pravo na otpremninu i 6 plaća nakon prestanka radnog odnosa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Iz navoda apelacija proizilazi da apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta usmjerenog na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine smatrajući da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj odluci AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) te je zaključio «da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».
12. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je i u slučaju apelanta Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu 6 plaća počev od 5. maja 2000. godine, odnosno zašto je snizio visinu dosuđene otpremnine, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa (konkretno člana 143. ZOR i člana 2. ZPP). Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su ovi propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja predmetnog postupaka. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Navode apelanta o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo navode apelanta u odnosu na konkretan postupak. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. S druge strane, vezano za navode apelacije o povredi prava na rad i zaradu po osnovu rada Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović