Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4008/08 (D. P.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4008/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-4008/08, rješavajući apelaciju Drage Pinjuha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Pinjuha podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 774 08 Gž od 17. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Pinjuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 774 08 Gž od 17. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000 774 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezan je «Novogradnja-Zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 1.139,60 KM na ime naknade plaće za razdoblje od 6 mjeseci počev od 5. maja 2000. godine i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. septembra 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 561,60 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tuženog, kao poslodavca, 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine.
4. Općinski sud je naveo da uposlenik, koji se na dan stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest (6) mjeseci od dana stupanja na snagu zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav
4. ZOR-a prestaje radni odnos. Sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u toku šest mjeseci, te da mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. Dalje je navedeno da, kako je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima od 10 do 20 godina staža osiguranja, to mu se otpremnina utvrđuje na način da se prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u septembru 2000. godine (482,42 KM) pomnoži sa koeficijentom 3, pa se dobije iznos od 1.285,26 KM (član 143. stav 4. ZOR). Međutim, sud je ne sporeći pravo na otpremninu apelantu po tom osnovu dosudio iznos naveden u dispozitivu presude, navodeći da sud temeljem člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, a koji u konkretnom apelantovom slučaju iznosi 1.139,60 KM. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade plaća, Općinski sud je naveo da je članom 143. stav 3. ZOR propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali da nema dokaza da je u konkretnom slučaju tuženi svojom odlukom tu visinu naknadno odredio. Imajući u vidu da apelant potražuje naknadu plaće u visini „zagarantovane“ plaće, Općinski sud je odlučio da apelantu pripada naknada plaće u visini od 60% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što prema podacima Federalnog zavoda za statistiku ukupno iznosi 1.499,57 KM za period od maja do oktobra 2000. godine, ali da je sud i o tom dijelu tužbenog zahtjeva shodno članu 2. ZPP odlučio u granicama postavljenog zahtjeva i dosudio iznos naveden u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 000 774 08 Gž od 17. decembra 2008. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda Općinskog suda od 26. septembra 2008. godine preinačena na način da je tuženi dužan isplatiti apelantu na ime otpremnine iznos od 1.285,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 280,80 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu naknade plaća i dio otpremnine, apelanta je odbijen.
6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 64 0 P 000 787 08 Gž od 17. decembra 2008. godine, kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog u pogledu dosuđene otpremnine apelantu u iznosu od 1.487,73 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantu na ime otpremnine pripada iznos od 1.285,26 KM koji se dobije kada se iznos od 428,42 KM (prosječna mjesečna plaća u septembru 2000. godine) pomnoži sa koeficijentom 3,00. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog u tom dijelu osnovana, te je, stoga, preinačio prvostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. ZOR propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. ZOR propisano da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Kantonalni sud je naveo i da je odredbama člana 143. stav 4. istog zakona propisano da ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu. Sud je naveo da iz ovih odredbi proizlazi da zaposleniku na čekanju, koje može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu ZOR (od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine), pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant imao status zaposlenika na čekanju, u smislu člana 143. stav 2. ZOR, te da mu je radni odnos prestao 5. maja 2000 godine po sili zakona, shodno odredbama člana 143. stav 4. ZOR. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da žalba tuženog pravilno ukazuje na to da prvostepeni sud nije mogao apelantu dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počevši od 5. maja 2000. godine budući da je sud, shodno članu 2. stav 1. ZPP, dužan da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da apelant nije dokazao, niti je dokazivao, u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a, da li je i koju visinu plaće odredio poslodavac, te da se, sve i da je apelant u skladu sa ZOR-om i postavio zahtjev za isplatu plaća, njegovom zahtjevu ne bi moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP).
8. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno postupio kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu plaća. Naime, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu šest plaća, u skladu sa odredbama člana 143. ZOR, te da je sud morao apelantu dosuditi isplatu plata i da apelant nije trabao biti odbijen jer u tužbi stoji “od” ili “do”. Apelant je dostavio presudu istog suda navodeći da je u povodom istog pravnog zahtjeva isti sud donio drugačiju presudu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, da „su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja“. S tim u vezi Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
12. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je djelimično usvojio žalbu tuženog te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu 6 plaća počev od 5. maja 2000. godine, odnosno zašto je snizio visinu dosuđene otpremnine, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa (konkretno člana 143. ZOR i člana 2. ZPP). Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su ovi propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad i pravo na zaradu po osnovu rada Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom da se Obzirom da se navodi o kršenju ovih prava u suštini odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud ističe da su i navodi o kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović