Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/11 (M. P., H. K. i I. S.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-518/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 518/11, rješavajući apelaciju Mirsade Pelo, Hatidže Karić i Ismeta Seferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Pelo, Hatidže Karić i Ismeta Seferovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001204 od 9.

novembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004- 0-Gž-08-000 734 od 16. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001 121 od 25. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Pelo, Hatidža Karić i Ismet Seferović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnijeli su 2. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001204 od 9. novembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- Gž-08-000 734 od 16. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001 121 od 25. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001 121 od 25. februara 2008. godine, stavom prvim izreke presude, obavezana je JU Tehnička škola Zenica (u daljnjem tekstu: prvotužena) da na ime razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 25. septembra 2003. godine do 1. juna 2007. godine i naknade regresa za 2003, 2004, 2005. i 2006. godinu isplati apelanticama Mirsadi Pelo i Hatidži Karić iznos od po 1.576,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže navedeno u izreci prvostepene presude. Stavom drugim izreke je obavezana JU Stručna industrijska škola Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena) da na ime razlike neisplaćenih iznosa naknada za ishranu u periodu od 25. septembra 2003. godine do 1. juna 2007. godine i regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu do visine predviđene Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH isplati apelantu Ismetu Seferoviću iznos od 1.124,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. septembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Stavom trećim izreke presude obavezani su tuženici da apelantima naknade troškove postupka, dok je stavom četvrtim, preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata, u iznosu od 73.623,19 KM, odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu ovom sudu 25. septembra 2006. godine protiv prvotužene i drugotužene radi isplate plaća i naknada po Kolektivnom ugovoru, v.s. 77.901,79 KM. U tužbi su naveli da su apelantice Mirsada Pelo i Hatidža Karić zaposlenice prvotužene, a Ismet Seferović zaposlenik drugotužene. Apelanti su naveli da tuženi od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) ne poštuju odredbe tog ugovora u pogledu isplate plaća, te da su im u periodu od septembra 2003. godine do septembra 2006. godine obračunavali i isplaćivali plaće, kao i regres i naknade za ishranu, po umanjenoj osnovici u odnosu na osnovicu plaće po kojoj su bili dužni obračunavati i isplatiti po navedenom Kolektivnom ugovoru. Na pripremnom ročištu od 14. juna 2007. godine na strani prvotužene i drugotužene u svojstvu umješača je stupio Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: umješač).

4. Općinski sud je ukazao na to da je odredbom člana 68. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano da se plaće zaposlenicima utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Članom 69. ZOR-a je regulisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Stavom 2. istog člana je regulisano da poslodavac kojeg obavezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Dalje, Općinski sud je citirao i odredbu člana 28. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da je osnovica za obračun plaća najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 27. Kolektivnog ugovora zbog toga što nisu ispunjene pretpostavke određene stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je istaknuo da se odredbama Kolektivnog ugovora apelantima garantuje samo isplata najniže plaće a ne i plaće koja se izračunava po osnovici za obračun plaće prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, kako su to apelanti tražili u svom tužbenom zahtjevu, pa je zbog toga odbio višak tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, u utuženom periodu koeficijent složenosti poslova za zaposlene u srednjem obrazovanju, pa i za apelante, nije utvrđivan na način kako je predviđeno naprijed citiranim odredbama Kolektivnog ugovora. Općinski sud je stajališta da se zbog tog razloga u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine plaće apelantima u utuženom periodu ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, jer njima nisu utvrđeni svi neophodni parametri za izračunavanje visine plaće, konkretno nisu utvrđeni koeficijenti složenosti poslova. S obzirom na navedeno, Općinski sud nije prihvatio ni dopunu nalaza vještaka u pogledu iskazanog potraživanja apelanata po osnovu plaće u utuženom periodu, jer je vještak sam utvrđivao koeficijente složenosti poslova, za što nije nadležan, kao što ne može biti nadležan ni sud, nego samo vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra finansija i ministra obrazovanja i sindikata.

5. Dalje, usvajajući dio tužbenog zahtjeva apelanata po osnovu istaknutog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje odmora – regresa i naknade za ishranu u toku rada, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 40. i 43. Kolektivnog ugovora. Naime, odredbom člana 40. spomenutog Kolektivnog ugovora utvrđeno je da zaposleniku u srednjoj školi pripada pravo na regres u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, dok je odredbom člana 43. istog Kolektivnog ugovora utvrđeno da zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, usvajajući osnovni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, za sporni period, primjenom citiranih odredbi Kolektivnog ugovora, dosudio apelantima razliku naknade za ishranu u toku rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora u iznosima koji predstavljaju razliku između naknade obračunate sa odredbama granskog kolektivnog ugovora i visine naknade stvarno isplaćene apelantima, kao u izreci presude. Općinski sud je odbio kao neosnovan i prigovor umješača o neblagovremenosti tužbe, u smislu odredbe člana 103. ZOR-a, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju tužba odnosi na novčana potraživanja koja, u skladu sa odredbama člana 106. ZOR-a, zastarijevaju za tri godine. Dalje, sud je odluku o kamatama zasnovao na odredbi člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 277. ZOO-a.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000 734 od 16. aprila 2009. godine odbio žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da u potpunosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda, te je naveo da je neprimjenjiv Kolektivni ugovor u pogledu ostvarivanja prava na osnovnu plaću, propisanog odredbom člana 27. Kolektivnog ugovora, zbog čega u tom dijelu nije ni prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da parametri (najniža plaća i koeficijent) za obračun osnovne plaće, koje je vještak koristio, nisu primjenjivi. Naime, u predmetnom slučaju ne može se primijeniti odredba člana 27. Kolektivnog ugovora jer nisu ispunjene pretpostavke određene stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Bez utvrđenih parametara za obračun osnovne plaće nije bilo moguće utvrditi osnovnu plaću na način kako je propisano čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je zaključio da je svaki drugi način obračuna plaće, proizvoljnom kombinacijom parametara za obračun, suprotan navedenim odredbama Kolektivnog ugovora, zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada u tom dijelu nije prihvatio nalaz vještaka. Dakle, propisano pravo na osnovnu plaću nije sporno, ali u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pitanje je mogućnosti primjene odredbi Kolektivnog ugovora kojima je određen način utvrđivanja visine osnovne plaće kada kategorije koje se množe i koje treba da daju proizvod osnovne plaće nisu određene. Kantonalni sud je zaključio da u situaciji kada Kolektivnim ugovorom nisu određeni parametri za obračun osnovne plaće, na sporni odnos se ne mogu primijeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer ni te odredbe, kao «okvirne», ne sadrže navedene parametre.

7. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001204 od 9. novembra 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor da je drugostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelanti razliku plaće koja im je isplaćivana i plaće prema Kolektivnom ugovoru mogu osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko dokažu da je plaća koja im je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave, iste stručne spreme i složenosti poslova (član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora). Vrhovni sud je istaknuo da propust strana ugovornica ili odsustvo njihove volje da, na način propisan članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, utvrđuju svaka tri mjeseca visinu osnovice i koeficijenata složenosti poslova, ne može pasti u dužnost tuženih škola. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva pa je reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredbe člana

248. ZPP.

8. Apelanti se žale da su im osporenim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je neosnovan i neodrživ zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kada navode da je Kolektivni ugovor neprimjenjiv jer njime nisu pripisani koeficijenti sa kojima bi se množila osnovica za plaću. Ističu da su, u situaciji kada su utvrdili da je Kolektivni ugovor neprimjenjiv, sudovi morali kao materijalni propis primijeniti Opći kolektivni ugovor, budući da je njime pripisano da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima u radu, kao i ugovorima o radu za pitanja koja su regulisana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenike od nivoa utvrđenog ovim ugovorom. U suštini, apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na povredi odredaba parničnog postupka, te na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo utjecaja na donošenje zakonite i ispravne odluke, čime su im i povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da su apelanti profesori srednjih škola iz Zenice, da su pokrenuli parnične postupke protiv prvotužene i drugotužene, svojih poslodavaca, srednjih škola, zato što im plaće nisu isplaćivane u skladu sa Kolektivnim ugovorom, zatim da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje vlada nadležnog kantona, s tim da, prema stavu 1. člana 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH.

12. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 780/08 (odluka Ustavnog suda od 21. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: «[…] da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostepeni sud mogao postupati na drugačiji način od onog kako je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz odluka AP 1646/06 i AP 2587/05.» S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se navodi apelanata o nezakonitosti odluke u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine u pogledu navedene povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na ovaj slučaj, te da nije potrebno davati posebna obrazloženja u tom smislu.

13. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/11 (M. P., H. K. i I. S.) | Sudska praksa | Aktio