Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2175/10 (B. V.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2175/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godineu predmetu broj AP 2175/10, rješavajući apelaciju Boška Vukobrata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Vukobrata podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 037107 10 Rev od 9. marta 2010. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 037107 09 Gz od 26. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 037107 05 P od 13. oktobra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Vukobrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Smoljana kod Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Bogdan Toljaga, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 71 0 P 037107 10 Rev od 9. marta 2010. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 P 037107 09 Gz od 26. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 71 0 P 037107 05 P od 13. oktobra 2009. godine. Apelant je 24. maja 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 24. oktobra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženo) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbenom zahtjevu apelant je naveo da je bio zaposlen u CJB Petrovac na poziciji inspektora do dana 16. aprila 1993. godine kada je lišen slobode zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i krivično djelo primanja mita, te da je nakon puštanja iz pritvora krivični postupak obustavljen, te slijedom navedenog od suda je zatraži da obaveže tuženo da ga vrati na posao i naknadi mu plaće i druga primanja iz radnog odnosa počev od 26. aprila 1993. godine, pa do ponovnog vraćanja na posao.
3. Rješenjem Osnovnog suda, broj 71 0 P 037107 05 P od 13. oktobra 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj broj 71 0 P 037107 09 Gz od 26. novembra 2009. godine apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je blagovremenost tužbe jedna od dvije procesne pretpostavke za ostvarivanje sudske zaštite u radnim sporovima na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti. Blagovremenost tužbe, kako je navedeno u obrazloženju, odnosi se na podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, što znači da radnik, ukoliko ne podnese tužbu u zakonom propisanom roku, gubi pravo da pred sudom traži zaštitu svog povrijeđenog prava, odnosno gubi pravo na tužbu. Iz činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu Osnovni sud je nesporno utvrdio da apelant od 26. aprila 1993. godine ne ide na posao i da ne ostvaruje zaradu, te da je apelant, najkasnije 1. jula 1993. godine mogao saznati da mu je radni odnos prestao, cijeneći činjenicu da je tada apelant mogao otići kod poslodavca i interesovati se o svom radno-pravnom statusu. Kako je opće poznato da su u navedenom periodu postojala ratna dešavanja, te da je neposredna ratna opasnost ukinuta odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine, za Osnovni sud bi bilo opravdano shvatiti da apelant do tog datuma nije mogao ostvariti nesmetan pristup sudu, odnosno sudsku zaštitu, međutim nakon tog datuma više nije bilo nikakve prepreke za pristup sudu. U obrazloženju Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske, br. 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, te da je pravo podnošenja tužbe uslovljeno predhodnim obraćanjem radnika poslodavcu, dok je stavom 2. istog člana precizirano da se tužba može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Prema ocjeni Osnovnog suda kod nespornih činjenica da apelant od 26. aprila 1993. godine ne ide na posao, o čemu je apelant najkasnije mogao imati saznanje 1. jula 1993. godine, a da je tužba podnesena tek 24. oktobra 2005. godine, to je očigledno da je tužba podnesena neblagovremeno, slijedom čega je taj sud odlučio kao u izreci rješenja.
4. Protiv rješenja Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem, broj 71 0 P 037107 10 Rev od 9. marta 2010. godine reviziju odbio, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pravilno postupili odbacujući tužbu apelanta kao neblagovremenu. Vrhovni sud se u obrazloženju, između ostalog, pozvao na odredbu člana 165. ZOR-a kojom je propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Kako je novi ZOR stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, a tužba Osnovnom sudu podnesena u oktobru 2005. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, mjerodovano pravo u predmetnom slučaju su odredbe tog ZOR-a. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode da apelant nikada nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da protiv njega nije vođen disciplinski postupak jer se rok za podnošenje tužbe u radnom sporu računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana učinjene povrede.
5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima postupajućih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U predmetnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova koja su donesena u postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem, koje je u postupcima po žalbi, odnosno reviziji potvrđeno, apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu iz razloga navedenih u tačci 3. ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelant je morao blagovremeno pokrenuti postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa koja su mu povrijeđena još tokom 1993. godine na način kako su to pravilno obrazložili postupajući sudovi. Propuštanjem apelanta da blagovremeno pokrene parnični postupka, apelant je propustio priliku da sudovi suštinski razmotre njegov tužbeni zahtjev. Ovako Osnovni, a kasnije i Okružni i Vrhovni sud u postupku po žalbi, odnosno reviziji su se isključivo bavili procesnim pitanjem blagovremenosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović