Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3579/08 (R. V.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3579/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3579/08, rješavajući apelaciju Radoslava Vujičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Vujičića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-06-002611 od 24. juna 2008 godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Međović, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002611 od 24. juna 2008 godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000 859 od 28. jula 2006 godine utvrđeno je, da je apelant stekao svojstvo nositelja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, na dvosobnom stanu u Hrasnici - Sarajevo u ulici Reisa ef. Hadžiomerovića broj 3/3, stan broj 21 ukupne površine 62 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je „Famos“ Holding dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu predati u posjed predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, čiji sadržaj je prezentiran u obrazloženju presude, utvrđeno da je prednik tuženog RO „Fabrika specijalnih vozila“ OOUR „Proizvodnja vozila“, Odlukom broj 225 od 13 decembra 1989. godine dodijelio apelantu kao svom uposleniku dvosoban stan površine 60 m2 na području Hrasnice. Također je utvrđeno da je dopunom navedene odluke od 16. maja 1990. godine, te rješenjem tuženog od 7. januara 1992. godine, apelantu dodijeljen predmetni stan na korištenje. Općinski sud je nadalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelant nikada nije uselio u predmetni stan budući da izgradnja zgrada u kojoj se nalazio stan nije bila potpuno dovršena prije izbijanja ratnih dejstava, odnosno nije bio izvršen tehnički prijem zgrade. Općinski sud je također utvrdio da su stanovi u predmetnoj zgradi bili useljeni u toku rata, te da pojedine stanove koriste stanari po osnovu rješenja tuženog koje ima i apelant. Budući da je tuženi rješenjem od 7. januara 1992. godine apelantu dodijelio predmetni stan na korištenje, Općinski sud je zaključio da apelant posjeduje valjan pravni akt o dodjeli predmetnog stana koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje apelanta u stan. Naime, Općinski sud je naveo da smatra da apelant nije uselio u predmetni stan iz razloga što je po mišljenju suda tuženi kao davalac stana na korištenje, propustio da po osnovu navedenog rješenja uvede apelanta u posjed stana. Stoga, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan primjenom odredbe člana 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZSO) kojom je propisano da „građanin koji useli u stan na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan ima pravo na taj stan, pod uslovima koji su propisani zakonom, da ga trajno i nesmetano koristi (stanarsko pravo)“.
3. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-002611 od 24. juna 2008 godine žalbu tuženog uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je primjenom odredbe člana 2. ZSO usvojio apelantov tužbeni zahtjev te mu priznao da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelant nije nikad uselio u predmetni stan u smislu odredbe člana 11. stav 1. ZSO kojom je propisano da se „stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan“, dok je stavom 2. navedenog člana propisano da se „zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji pretpostavlja punovažan osnov za useljenje u stan“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je među strankama nesporno da apelant nije nikada uselio u predmetni stan, te je s tim u vezi zaključio da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava, u smislu člana 11. ZOSO. Naime, Kantonalni sud smatra da bi se apelantu priznalo svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, on je morao useliti u predmetni stan, koristiti ga, te sa tuženim zaključiti ugovor o korištenju stana shodno navedenom članu 11. ZSO. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se apelantu prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11. ZSO, te je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, žalbu tuženog uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenom presudom te ističe da je Kantonalni sud uz pogrešnu primjenu materijalnog prava pogrešno zaključio da on nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je naveo da je Kantonalni sud zanemario činjenicu „da je apelantu predmetni stan dodijeljen punovažnim aktom vlasnika, odnosno davaoca stana, te da apelant, bez svoje krivnje, nije uspio zaključiti ugovor o korišćenju stana iako taj stan poprima svojim domom“. Apelant je nadalje naveo da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan tehnički primljena nakon rata, a da u stanovima te zgrade žive osobe sa privremenim rješenjima i bespravni korisnici. Također je naveo da se u posjedu predmetnog stana nalazi bespravni korisnik, te da tuženi nije nikada stavio van snage svoje odluke kojima je apelantu dodijeljen predmetni stan. Stoga, apelant smatra da je osporena presuda nezakonita, te predlaže da se usvoji apelacija i utvrdi povreda njegovih navedenih prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj odluci AP 286/08 od 15. juna 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da zapaža „da apelantica nikada nije stekla stanarsko pravo u skladu sa zakonom niti se uselila u predmetni stan, već je u predmetnom postupku istakla tužbeni zahtjev kojim je tek žaljela konstituisati svoja prava na spornom stanu. Osim toga, predmet spora pred redovnim sudovima je bila mogućnost sticanja stanarskog prava, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nema ni „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije ni „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu navoda o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.“ (ibid., tačka 13).
7. Budući da ova ova apelacija pokreće gotovo identična pravna pitanja razlozi dati u citiranoj odluci AP 286/08 od 15. juna 2010. godine se u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u pogledu navoda o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović