Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2110/11 (S. N. i S. N.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2110/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2110/11, rješavajući zahtjev Seada Nalića i Sabine Nalić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Seada Nalića i Sabine Nalić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Nalić i Sabina Nalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijeli su 14. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio nadležnim organima da vrše promjenu knjižnog stanja do donošenja odluke o apelaciji, te naložio da se ponište svi upisi izvršeni u javnim knjigama i drugim javnim registrima koji su izvršeni do dana podnošenja apelacije na osnovu presude Vrhovnog suda".

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P- 06-000-241 od 20. novembra 2007. godine, donesenoj po tužbi apelanta, utvrđeno je da je ništavo sudsko poravnanje koje je zaključeno između Desanke Nalić i Seada Nalića pred Osnovnim sudom pod brojem R. 30/93 od 13. jula 1993. godine o sporazumnoj diobi imovine stečene u toku trajanja bračne zajednice. Obavezane su tužene Božana Ivanić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i mldb. E.N. (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu 8.156,25 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su Desanka Nalić i Sead Nalić zaključili brak 1984. godine, da je Sead Nalić preminuo 21. avgusta 1993. godine, a Desanka Nalić 31. avgusta 2005. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su apelanti djeca Seada Nalića iz njegovog prethodnog braka, da je prvotužena kćerka Desanke Nalić iz prethodnog braka, dok je drugotužena njihova kćerka iz zajedničkog braka. Osnovni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da su Sead Nalić i Desanka Nalić, putem punomoćnika (prvotužene i Marinka Ivanića) zaključili sudsko poravnanje pred Osnovnim sudom pod brojem R. 30/93 od 13. jula 1993. godine prema kojem je sva imovina u Doboju pripala Desanki Nalić. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li se radi o fiktivnom sudskom poravnanju, odnosno da li je stvarna volja Seada Nalića i Desanke Nalić bila ta da se sačuva imovina od uništenja usljed ratnih dejstava, budući da je Desanka Nalić srpske nacionalnosti, te da se imovina nalazi na području opštine Doboj koja je toku rata bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka Murveta Barjaktarevića, Ahmeta Čabrića i Ševkete Čabrić jasno proizlazi da su Sead Nalić i Desanka Nalić bili zabrinuti da će doći do oštećenja njihove imovine usljed ratnih dejstava, te da su stoga zaključili predmetno sudsko poravnanje. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz predmetnog sudskog poravnanja proizlazi da je Desanki Nalić pripala sva imovina u Doboju, čak i imovina koju je Sead Nalić stekao prije braka, dok je Seadu Naliću pripala imovina u Njemačkoj koja, pri tome, uopšte nije bila obuhvaćena punomoćjem koje je dao Sead Nalić za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom sudskom poravnanju, te je stoga i odlučio kao u dispozitivu presude.

3. Odlučujući o žalbama prvotužene i drugotužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 103 od 24. juna 2009. godine kojom je žalbu prvotužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem utvrđeno da je ništavo predmetno sudsko poravnanje, dok je žalbu drugotužene uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je obavezao samo prvotuženu da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da sudsko poravnanje sa stanovišta materijalnog prava predstavlja ugovor za čiju valjanost je potrebno postojanje stvarne volje da se poravnanje zaključi, te da ta volja treba biti slobodno izražena, bez prinude ili zablude. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo saglasnosti volja ugovornih strana u pogledu sadržaja zaključenog sudskog poravnanja. Naime, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je dio imovine koja je obuhvaćena predmetnim sudskim poravnanjem ustvari posebna imovina Seada Nalića (imovina koju je dobio ugovorom o poklonu od oca 1976. godine, kao i ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora od 7. januara 1978. godine). Po mišljenju Okružnog suda, zaključivanjem predmetnog sudskog poravnanja stvoren je samo privid da su ugovorne strane kao bračni drugovi podijelili zajedničku imovinu, iako se ustvari ne radi o zajedničkoj imovini. Takođe, Okružni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je stvarna volja Seada Nalića i Desanke Nalić bila da se zaštiti imovina od oštećenja usljed ratnih dejstava, budući da je Seadu Naliću kao licu bošnjačke nacionalnosti bile teže očuvati imovinu koja se nalazila na području opštine Doboj. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da predmetno sudsko poravnanje ima karakter fiktivnog ugovora koji u smislu odredaba člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ne proizvodi pravno dejstvo među strankama, te da se stoga smatra ništavim u smislu odredaba člana

103. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvotužene protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine kojom je reviziju usvojio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe prvotužene i drugotužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da prvotuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz teksta sudskog poravnanja proizlazi da se radi o sporazumu o diobi imovine stečene u toku trajanja bračne zajednice između Seada Nalića i Desanke Nalić, ali da to u krajnjem ne znači da takvo poravnanje (ugovor) ne može sadržati i elemente ugovora o poklonu ili razmjeni. Naime, Vrhovni sud je naveo da predmet ovog postupka nije bilo utvrđenje udjela u zajednički stečenoj imovini Seada Nalića i Desanke Nalić, niti su se tokom postupka izvodili dokazi u tom pravcu. Vrhovni sud je naveo da je stoga nejasno na osnovu čega su nižestepeni sudovi zaključili da predmetna imovina ne predstavlja zajedničku imovinu ugovornih strana. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su Sead Nalić i Desanka Nalić kao učesnici u zaključenju predmetnog sudskog poravnanja mogli slobodno raspolagati kako svojom zajedničkom imovinom, tako i posebnom imovinom bez ikakvih ograničenja.

5. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da je stvarna volja ugovornih strana bila usmjerena na zaštitu imovine od oštećenja usljed ratnih dejstava, budući da je Sead Nalić lice bošnjačke nacionalnosti, odnosno pripadnik manjinskog naroda na području na kojem se nalaze nekretnine koje su bile predmet diobe. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se mora imati u vidu činjenica da je u vrijeme zaključenja spornog poravnanja, prema kojem je imovina u Doboju pripala Desanki Nalić, ta imovina već bila fizički oštećenja u ratnim dejstvima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se opravdano postavlja pitanje, na koje nižestepeni sudovi nisu dali odgovor u obrazloženjima svojih odluka, kako se to zaključenjem predmetnog sudskog poravnanja i diobom zajedničke imovine mogla zaštiti imovina u Doboju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da u slučaju da se i prihvati da je namjera učesnika u zaključenju predmetnog sudskog poravnanja bila da se zaštiti imovina koja se nalazi u Republici Srpskoj, ni tada predmetno sudsko poravnanje ne bi bilo prividno. Naime, Vrhovni sud je istakao da ugovor (poravnanje) koje stranke možda ne bi zaključile po normalnom toku stvari, ali ga zaključe radi postizanja određenog dopuštenog cilja (kao što je zaštita imovine u ratom zahvaćenom području) ne može biti prividan. Naime, Vrhovni sud je naveo da zaštita imovine može predstavljati samo dopuštenu pobudu za zaključenje ugovora, a da pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost u smislu odredaba člana 53. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 66. stav 1. u vezi sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te je stoga i odlučio kao u izreci presude.

6. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je predmetno sudsko poravnanje zaključeno na osnovu punomoći koja nije ovjerena u sudu, već kod notara, iako u to vrijeme nije postojao međudržavni ugovor sa Njemačkom o priznavanju javnih i privatnih isprava. Zatim, apelanti smatraju da ugovorne strane iz poravnanja nisu mogle raspolagati svojom posebnom imovinom, odnosno da je prethodno trebalo utvrditi šta sve predstavlja zajedničku imovinu pa onda takvu imovinu dijeliti. Apelanti smatraju da su u momentu smrti Seada Nalića postali vlasnici imovine koja je predmet sudskog poravnanja, što znači da im nakon toga ta imovina nije mogla biti oduzeta. Apelanti nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi "zabranio nadležnim organima da vrše promjenu knjižnog stanja do donošenja odluke o apelaciji, te naložio da se ponište svi upisi izvršeni u javnim knjigama i drugim javnim registrima koji su izvršeni do dana podnošenja apelacije na osnovu presude Vrhovnog suda". U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelanti uopšte nisu obrazložili zbog čega traže usvajanje baš ovako postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije naloženo nadležnim organima da izvrše bilo kakvu uknjižbu u javnim knjigama, tako da ni jasno kakvi upisi u javnim knjigama su mogli biti izvršeni na osnovu predmetne presude. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere potpuno nejasan i bespredmetan te samim tim i neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2110/11 (S. N. i S. N.) | Sudska praksa | Aktio