Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2662/08 (I. F.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2662/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2662/08, rješavajući apelaciju Ismeta Falana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Falana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001623 od 15. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000903 od 20. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-1766 od 6. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Falan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica podnio je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001623 od 15. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000903 od 20. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1766 od 6. juna 2006. godine. Apelant je 22. septembra 2008. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1766 od 6. juna 2006. godine, u sporu koji je apelant pokrenuo radi isplate duga, a GP «Izgradnja» d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) postavio protutužbeni zahtjev radi isplate duga, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi zapisnik koji su 2. marta 2004. godine zaključili apelant i tuženi, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati dug u iznosu od 44.991,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. aprila 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom u cijelosti je usvojen protutužbeni zahtjev tuženog-protutužitelja, pa je apelant obavezan da tuženom-protutužitelju isplati novčani iznos od 2.989,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je apelant samostalni obrtnik, vlasnik SZR «Zidarsko-fasaderska» Jablanica, i da je 5. augusta 2002. godine sa tuženim zaključio Ugovor broj 647/02 kojim se kao izvođač radova obavezao tuženom kao investitoru izvesti fasaderske radove na stambenom naselju u Konjicu za cijenu od 25.544,75 KM. Konačan obračun cijene proizašle iz ugovora izvršio bi se na osnovu stvarno okončanih radova.
4. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da među parničnim strankama nije sporno da su bili u poslovnom odnosu, koji prema dokumentaciji datira od 2002. godine. Također, nesporno je utvrđeno da su 4. februara 2002. godine zaključili ugovor o izgradnji na temelju udruživanja sredstava. Prema navedenom ugovoru, apelant kao izvođač radova iz udruženih sredstava izgrađuje objekt, stan broj 1/1, površine 70,50 m², za ukupnu cijenu od 42.300,00 KM. Nesporno je utvrđeno i da apelant navedenu cijenu stana nije plaćao gotovinom, već da je vršeno prebijanje-kompenzacija sa cijenom radova koje je ugovorio i obavio za potrebe tuženog kao investitora. Iz provedenih materijalnih dokaza – računa, ugovora, otpremnica i narudžbenica, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao izvođač radova obavljao fasaderske radove na objektu nadogradnje Kolonija «K3C», objektima «Mikron», «Pleha», «Bolnica», te malterisanje stubišta na gradilištu «Tušćica» i fasaderske radove na nadogradnji objekta u ulici 4. muslimanske brigade. Iz apelantovog iskaza i iskaza direktora tuženog proizlazi nespornim da se, mimo kompenzacije za stan, apelantu isplaćivao mjesečni iznos od po 2.000 KM na ime izvršenih fasaderskih radova.
5. Konstatovano je da je među strankama sporan sadržaj zapisnika sačinjenog 2. marta 2004. godine u kojem se apelant saglasio da mu se 3. marta 2004. godine uplati iznos od 1.000,00 KM i da neće potraživati daljnju naplatu, te iznos potraživanja koje ističe u tužbenom zahtjevu.
6. Apelant je tokom postupka tvrdio da je iznos njegovih potraživanja 95.831,44 KM. Nakon kompenzacije sa potraživanjem tuženog, koje apelant priznaje u iznosu od 50.839,80 KM, apelantovo potraživanje iznosi 44.991,84 KM. Dakle, apelant potpisivanjem zapisnika od 2. marta 2004. godine nije pristao da mu se na ime njegovih potraživanja isplati iznos od 1.000,00 KM. Apelant je naveo da je njegova stvarna volja da mu se od ugovorene mjesečne sume isplati samo 1.000,00 KM pa tvrdi da je zapisnik od 2. marta 2004. godine potpisao u zabludi.
7. Općinski sud je apelantov zahtjev za poništenje zapisnika od 2. marta 2004. godine odbio jer je utvrdio da su parnične stranke u svom poslovnom odnosu ugovorile isplatu pojedinačnih iznosa od po 2.000,00 KM na ime cijene zidarsko-fasaderskih radova koje je apelant izveo za potrebe investitora-tuženog. Potpisivanjem zapisnika od 2. marta 2004. godine apelant se izjasnio u pogledu isplate ovog iznosa i naveo da na ime svojih potraživanja neće zahtijevati daljnju naplatu. Općinski sud je ukazao na to da apelant tokom postupka nije pružio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje navode da je sačinjavanjem osporenog zapisnika doveden u zabludu. Konačan obračun svih dugovanja i potraživanja je izvršen na osnovu dokumentacije.
8. Apelantov tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja od 44.991,84 KM Općinski sud je ocijenio neosnovanim s obzirom na to da je iz nespornih navoda parničnih stranaka i priložene dokumentacije, koju stranke nisu osporile, utvrdio da je apelant u poslovnom odnosu sa tuženim udruživao sredstva radi izgradnje stana za cijenu od 42.300,00 KM, te da će se navedena cijena platiti kompenzacijom za cijenu radova koje apelant izvodi za potrebe tuženog kao investitora. Nesporno je da su apelantu isplaćivani mjesečni iznosi od po 2.000,00 KM, kako su stranke ugovorile kao cijenu zidarsko-fasaderskih radova.
9. Na osnovu nalaza vještačenja, koje je provedeno kao dokaz tokom postupka, utvrđeno je da je apelant od tuženog preuzimao materijal koji mu je tuženi fakturisao i bilježio kao trošak na ime reprezentacije. Tu činjenicu vještak je utvrdio na temelju računa koje je ispostavljao tuženi, a koje apelant nije osporio. Apelant nije osporio ni ostatak vještakovog nalaza pa je Općinski sud stava da je sasvim osnovan i prigovor kompenzacije tuženog prema apelantu za iznos potraživanja koja su mu fakturisana. Iznos navedenog duga vještak je utvrdio iz cjelokupne dokumentacije koju su mu dostavili apelant i tuženi, pa je nakon obračuna dugovanja i potraživanja parničnih stranaka utvrdio da je ukupno potraživanje apelanta od tuženog iznos od 91.565,24 KM, a da je tuženi apelantu za stan, korištenje materijala i reprezentaciju ispostavio račune na ukupan iznos od 51.425,10 KM.
10. Parnične stranke su međusobno kompenzirale iznos od 8.047,26 KM (iznos koji se odnosi na međusobna dugovanja i potraživanja plaćena cesijama i kompenzacijom i to 1.628,50 KM, 1.280,00 KM, 677,26 KM, 2.461,50 KM i 2.000,00 KM). Vještak je naveo da se za navedeni iznos umanjuje potraživanje tuženog, tj. smanjuje apelantov dug. Vještak je u svom nalazu potraživanje tuženog od 51.247,26 KM, nakon sabiranja sa potraživanjima po osnovu ispostavljenih računa za stan, materijal i reprezentaciju od 51.425,10 KM, obračunao zajedno sa uplaćenim dugovanjima tuženom od 51.247,26 KM, pa je utvrdio da je ukupno potraživanje tuženog prema apelantu iznos od 102.672,36 KM. Utvrđeni iznos je umanjen za međusobne kompenzacije i cesije od 8.047,16 KM, nakon čega je dobijen konačan iznos potraživanja tuženog prema apelantu od 91.656,24 KM. Kada se apelantovo ukupno potraživanje fakturisano u ukupnom iznosu od 91.656,24 KM umanji za potraživanje tuženog, obračunato u iznosu od 94.625,10 KM, ostaje dug apelanta prema tuženom od 2.986,86 KM.
11. Ovakav vještakov nalaz sud je posebno ocijenio u kontekstu apelantovog prigovora koji je osporavao pojedinačne iznose računa. Nije osporena vještakova tvrdnja da je nalaz urađen na temelju dokumentacije koju su predočile obje strane, a koju je vještak jasno i detaljno precizirao u svom nalazu. Vještak se prilikom izrade nalaza nije upuštao u ocjenu valjanosti zapisnika, te potvrda preduzeća koje, stav je Općinskog suda, nisu relevantan dokaz u konkretnom predmetu s obzirom na to da je moguće napraviti različite obračune u zavisnosti od sektora koji vrši taj obračun. Ocjenjivani su računi koji prate narudžbenice i otpremnice, te dokazi o uplati, pa bez obzira na apelantove primjedbe vezano za visoke razlike potraživanja u odnosu na datum sačinjavanja opomene i izvršenog vještačenja, Općinski sud je nalaz financijskog vještaka u cijelosti prihvatio kao jasan, detaljan i stručan.
12. Općinski sud je napomenuo i da je apelant u svojoj izjavi istakao primjedbe na iznos cijene stana na kojem nisu izvršeni ugovoreni radovi, a kompenzira se cjelokupna cijena radova, te da je tuženi pojedine iznose računa ispostavljenih od apelanta skinuo, tj. smanjio. Sud je ukazao na to da apelant nije dostavio niti jedan dokaz na okolnosti izvršenih radova koje bi vještak procijenio prilikom obračuna ovih cijena, pa u tom smislu i nije moglo biti obavljeno vještačenje, pa se vještak u svom nalazu nije mogao izjasniti na okolnosti razloga za smanjenje cijena ugovorenih radova. Sud je ustvrdio da ocjenu visine cijene radova koji su ugovoreni i izvršeni može vršiti vještak građevinske struke, a takvo vještačenje parnične stranke nisu predložile, pa apelantove primjedbe vezano za ugovorene i izvršene radove i njihovu cijenu sud nije ocijenio.
13. Nakon ocjene navedenih dokaza, izveden je zaključak da tuženi prema apelantu nema dugovanja koja proizlaze iz njihove poslovne saradnje, izgradnje stana na osnovu udruživanja sredstava, te na osnovu ugovora o izgradnji po kojima je tuženi kao investitor prema apelantu kao izvođaču financirao izvođenje fasaderskih radova na pojedinim objektima, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Dalje, utvrđeno je da je osnovano potraživanje tuženog prema apelantu, koje, prema vještakovom nalazu, iznosi 2.989,86 KM. Ovaj iznos apelant duguje tuženom nakon izvršenih kompenzacija, cesija i plaćanja duga apelantu za ugovorene radove, a koji se sastoje od cijena materijala i izvršene reprezentacije.
14. Budući da apelant niti jednim valjanim dokazom nije osporio iznos duga koji je obračunao vještak, Općinski sud je protutužbeni zahtjev usvojio i obavezao apelanta na isplatu iznosa od 2.989,86 KM.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000903 od 21. decembra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Općinskog suda broj P-1766/05 od 6. juna 2006. godine i prvostepena presuda je potvrđena.
16. U odgovoru na apelantov žalbeni prigovor da sud nije mogao svoju presudu utemeljiti na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke jer je taj nalaz nepotpun, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant navedeno sam doveo u proturječje tvrdnjom da su međusobna potraživanja parničnih stranaka nesporna, a da su sporni samo datumi posljednjih uplata, što je potpuno irelevantno.
17. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da apelant tužbom traži poništenje zapisnika kao pismeno sastavljene isprave u kojoj je sadržan sporazum ugovornih strana. U ovom slučaju pismena isprava nije uvjet pravne valjanosti postignutog sporazuma, već očito da su to stranke učinile samo da osiguraju dokaz svog ugovora, u smislu člana 69. st. 3. ZOO-a. Iz navedenog proizlazi da apelant tužbom ne osporava pravnu valjanost postignutog sporazuma sadržanog u pismenoj ispravi, što je pravno moguće, već samu pismenu ispravu, za što nema pravne osnove, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev. Također, Kantonalni sud je utvrdio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na obračun zatezne kamate i odluke o troškovima postupka, pa njegovim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001623 od 15. jula 2008. godine odbijena je revizija koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000903 od 20. decembra 2006. godine.
19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija u pogledu protutužbenog zahtjeva i osporenog dijela presude nedozvoljena jer je odredbom člana 237. stav 2. ZPP izričito propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Međutim, kako je protutužbeni zahtjev vezan za apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je primjenom člana 237. stav 3. ZPP dopustio reviziju ocijenivši da bi odluka povodom revizije bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima revizije, nije bilo razloga da se u potpunosti ne prihvati objektivnim i stručnim nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji se nakon pismenog nalaza i mišljenja i apelantovih primjedbi očitovao na raspravnom zapisniku ističući jasno i detaljno da je svoj nalaz uradio na osnovu predate dokumentacije, dokumentacije koju su mu predale obje stranke, da je ocijenio račune koji prate narudžbenice i otpremnice, te dokaze o uplati. Ocjenu visine cijene radova koji su ugovoreni mogao je vještačiti vještak građevinske struke, ali stranke nisu predložile taj dokaz, zbog čega nisu prihvatljivi apelantovi navodi revizije da je predlagao taj dokaz – vještačenje vještaka građevinske struke. Naprotiv, nakon završenih izlaganja i provođenja dokaza čitanjem pismene dokumentacije, i izričitog očitovanja punomoćnika stranaka da ne prigovaraju izvedenim dokazima, te nakon odustajanja punomoćnika tuženog od prijedloga za saslušanje svjedoka J.B., stranke su izričito navele da nemaju novih prijedloga za izvođenje dokaza.
21. Vrhovni sud je ocijenio da su ostali navodi revizije, vezani za plaćanje poreza i navodno postupanje suprotno dogovoru (ovjera računa i plaćanja radi utvrđenja visine obaveze plaćanja poreza na materijal i usluge), paušalna tvrdnja koja se odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a to su razlozi zbog kojih se revizija ne može izjaviti, pa je utvrdio da su nižestepeni sudovi donijeli pravilne odluke.
22. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije. Apelant je naveo da tokom postupaka pred redovnim sudovima nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su kao posljedica toga donesene pogrešne odluke.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i na njega primijenili materijalno pravo odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu, odnosno žalbenim i revizijskim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović