Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2507/08 (V. D., B. D., S. D., Z. D., Ž. D. i M. D.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obustava postupka - apelant umro
  • Invalid
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2507/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2507/08, rješavajući apelaciju Vlade Damjanovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineje 2 i 4, člana 61 st. 1 i 2 i člana 65 stav 1 tačka 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vlade Damjanovića, Biljane Damjanović, Suzane Damjanović i Zorice Damjanović.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 85 0 P 002291 08P.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku okonča postupak povodom revizije izjavljene protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 P 002291 09 GŽ od 12. januara 2010. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom u odnosu na apelante Milku Damjanović i Žarka Damjanovića zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Doboju pod poslovnim brojem P-155/99 i u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske pod brojem Un-657/06, zato što su apelanti umrli.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Damjanović, Biljana Damjanović, Suzana Damjanović, Zorica Damjanović, Žarko Damjanović i Milka Damjanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Slobodanka Stajić, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 15. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njihove tužbe podnesene 13. aprila 1999. godine (u apelaciji je greškom navedeno da je tužba podnesena 13. decembra 1999. godine), u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-155/99 i u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) koji se vodio pod brojem Un-657/06.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Pravobranilaštva je 6. oktobra 2008. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 29. aprila 2011. godine zatražio da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. oktobra 2008. godine, a Pravobranilaštvo 2. februara 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. maja 2011. godine.

4. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 14. aprila 2011. godine obavijestio Ustavni sud da ne može dostaviti spis jer je spis u Vrhovnom sudu radi rješavanja o reviziji. Vrhovni sud je dostavio spis 18. maja 2011. godine, ali samo u dijelu koji se odnosi na postupak pred Osnovnim sudom od 20. oktobra 2008. godine (kada je predmet od Pravobranilaštva ponovo vraćen Osnovnom sudu), u predmetu koji je dobio novi broj 85 0 P 002291 08 P.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 17. decembra 2007. godine apelantima dostavio odgovore na apelaciju (odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva), a 13. juna 2011. godine odgovor Vrhovnog suda.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelanti su 13. aprila 1999. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Republike Srpske – Ministarstva odbrane Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog teškog invaliditeta i zbog invaliditeta bliskog srodnika.

8. Osnovni sud je, prema navodima apelanata, zakazao rasprave 17. maja 2000. godine, 7. jula 2000. godine i 31. avgusta 2001. godine, ali je sva ročišta odložio.

9. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-155/99 od 13. decembra 2005. godine. Navedenim rješenjem sud se proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Pravobranilaštvu na nadležni postupak, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

10. U obrazloženju rješenja sud se pozvao na odredbe čl. 2, 3, 4, 5, 9 i 10 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi ratne štete), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, te je, u skladu sa navedenim zakonom, predmet broj P-155/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu.

11. Pravobranilaštvo je zakazalo raspravu za 17. jul 2007. godine, na koju se odazvao apelant Vlado Damjanović.

12. Pravobranilaštvo je donijelo Zaključak broj Un-657/06 od 17. jula 2007. godine kojim je obustavljen postupak vansudskog poravnanja, a povodom zahtjeva Vlade Damjanovića za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo je navelo da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava kojoj je pristupio Vlado Damjanović koji je, nakon što je upoznat sa odredbama Zakona o naknadi ratne štete, odredbama Zakona o izvršenju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, kao i uslovima zaključenja poravnanja (visinom naknade i načinom i rokom isplate), naveo da ne želi da zaključi vansudsko poravnanje. Pravobranilaštvo je u zaključku navelo da je odredbom člana 10 Zakona o naknadi ratne štete propisano da će se postupak obustaviti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv zaključka dozvoljen prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske.

13. Pravobranilaštvo je 20. oktobra 2008. godine predmet broj P-155/99 vratilo Osnovnom sudu na daljnje postupanje u skladu sa zakonom.

14. Osnovni sud je u predmetu koji je dobio novi broj 85 0 P 002291 08P donio Rješenje broj 85 0 P 002291 08P od 1. decembra 2008. godine kojim se tužba vraća apelantima na ispravku.

15. Osnovni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 002291 08P od 26. januara 2009. godine kojim je zakazao pripremno ročište povodom tužbe apelanata za 17. februar 2009. godine, na koje se apelanti nisu odazvali, a opravdali su svoj nedolazak činjenicom da u isto vrijeme imaju zakazano drugo ročište.

16. Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 10. marta 2009. godine. Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 23. april 2009. godine, ali ono nije održano (zbog imenovanja sudije na novu funkciju), pa je novo zakazano za 4. jun 2009. godine, međutim, ni to ročište nije održano jer nije pristupio vještak, pa je novo ročište zakazano i održano 9. jula 2009. godine. Na ročištu od 9. jula 2009. godine punomoćnik apelanata je izjavio da povlači podnesenu tužbu u odnosu na apelante Žarka Damjanovića i Milku Damjanović kao tužioce jer su oni u toku postupka umrli, a u odnosu na ostale apelante ostaje pri tužbi i preinačenom tužbenom zahtjevu od 19. decembra 2008. godine.

17. Osnovni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 002291 08P od 9. jula 2009. godine o povlačenju tužbe u odnosu na apelante Žarka Damjanovića i Milku Damjanović kao tužioce. Novo ročište povodom tužbe ostalih apelanata sud je zakazao za 3. septembar 2009. godine, kada je glavna rasprava zaključena.

18. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 002291 08P od 5. oktobra 2009. godine (dakle nakon podnošenja apelacije) kojom je tuženi obavezan da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati: apelantu Vladi Damjanoviću za pretrpljeni strah iznos od 3.500,00 KM, za fizičke bolove iznos od 5.000,00 KM, za naruženost iznos od 8.000,00 KM i za umanjenje opšte životne i radne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM, što ukupno iznosi 26.500,00 KM; apelantkinji Biljani Damjanović, supruzi Vlade Damjanovića, iznos od 3.000,00 KM; apelantkinjama Suzani Damjanović i Zorici Damjanović, kćerkama, iznos od po 2.000,00 KM na ime duševnog bola zbog teškog invaliditeta supruga i oca, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 4.504,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana 5. oktobra 2009. godine pa do isplate. Ostali dio tužbenog zahtjeva apelanata, preko dosuđenog iznosa za nematerijalnu štetu i troškove spora sa pripadajućim kamatama na glavni dug kao i na troškove postupka, odbijen je jer je neosnovan i previsoko postavljen.

19. Protiv prvostepene presude apelanti i tuženi su izjavili žalbu.

20. Osnovni sud je 26. novembra 2009. godine Okružnom sudu dostavio žalbu na odlučivanje.

21. Okružni sud u Banjoj Luci donio je Presudu broj 85 0 P 002191 09 Gž od 9. decembra 2009. godine kojom su žalbe apelanata i tuženog djelimično uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu Vladi Damjanoviću na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne i radne aktivnosti umjesto iznosa od 10.000,00 KM isplati iznos od 16.000,00 KM, apelantkinji Biljani Damjanović, supruzi, na ime duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta Vlade Damjanovića umjesto iznosa od 3.000,00 KM isplati iznos od 4.000,00 KM, a apelantkinjama Zorici Damjanović i Suzani Damjanović, kćerkama, na ime duševnog bola umjesto iznosa od 2.000,00 KM isplati iznos od po 3.000,00 KM, te u dijelu odluke o troškovima na način što je tuženi obavezan da apelantima isplati iznos od 5.554,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 4.504,46 KM. U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je osnovana žalba apelanata u dijelu u kom su ukazivali na to da nije pravilno utvrđena visina nematerijalne štete, te da je tuženi pravilno ukazao na to da troškovi postupka nisu pravilno utvrđeni prvostepenom presudom.

22. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju (iz sudskog spisa nije moguće tačno vidjeti kada je revizija izjavljena, ali je izjavljena do 8. februara 2010. godine, jer je tada revizija dostavljena apelantima na odgovor). Postupak je u toku pred Vrhovnim sudom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti u apelaciji ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka (u momentu podnošenja apelacije više od devet godina) u postupku pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom, čime im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je sud postupio suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i proslijedio predmet Pravobranilaštvu, te da zbog trajanja postupka od skoro devet godina trpe štetu. Apelanti su zbog toga tražili od Ustavnog suda da ocijeni ustavnost postupanja Osnovnog suda u Doboju i Pravobranilaštva RS u smislu odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku, kao i u skladu sa odredbama čl. 10, 70 i 74 ZPP. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu navedenog prava i naložiti Vladi Republike Srpske da im isplati naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog ličnog invaliditeta i invaliditeta muža, oca i sina, kao i naknadu od 2.000,00 KM na ime troškova izrade predmetne tužbe i izlaska na ročište.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije učestvovao u postupku donošenja nižestepenih odluka i da su nižestepeni sudovi nadležni da se izjasne povodom dužine trajanja postupka.

25. Osnovni sud je naveo da nema povreda na koje se apelanti pozivaju u apelaciji. Takođe je naveo da je tužba podnesena 13. aprila 1999. godine, a da je nakon donošenja Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine doneseno rješenje kojim se sud proglasio stvarno nenadležnim. Protiv ovog rješenja apelanti nisu izjavili žalbu i rješenje je postalo pravosnažno. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju (od 2. februara 2008. godine) navelo da je u predmetu apelanata zakazao raspravu, ali kako je apelant Vlado Damjanović odbio da potpiše vansudsko poravnanje, postupak je, u skladu sa zakonom, obustavljen i spis broj P- 155/09 vraćen je Osnovnom sudu.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 70.

(1) Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najdocnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.

(2) Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.

Član 75.

(1) Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.

(2) Ako tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, a tužilac u tužbi nije tražio donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati pripremno ročište po isteku roka za podnošenje odgovora na tužbu.

(3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, po pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

(4) Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

29. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete […] u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 9.

Ukoliko nadležni organ iz člana 4. ovog zakona ocijeni da je zahtjev lica osnovan, ponudiće mu poravnanje.

Podnosilac zahtjeva dužan je da se izjasni o poravnanju u roku od 5 dana. Član 10.

Nadležni organ iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.

VI.Dopustivost

30. Ustavni sud podsjeća na to da su apelaciju podnijeli apelanti Vlado Damjanović, Biljana Damjanović, Suzana Damjanović, Zorica Damjanović, Žarko Damjanovića i Milka Damjanović. Međutim, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u toku postupka pred redovnim sudovima kao i pred Ustavnim sudom apelanti Milka Damjanović i Žarko Damjanovića su umrli.

31. Ustavni sud je utvrdio da se nisu stekli uslovi iz člana 65 stav 2 Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka jer je u odnosu na ova lica pred redovnim sudom tužba povučena, a u postupku pred Ustavnim sudom nasljednici se nisu izjasnili da ostaju pri navodima iz apelacije u odnosu na ova lica.

32. Imajući u vidu odredbu člana 65 stav 1 tačka 3 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je u odnosu na Milku Damjanović i Žarka Damjanovića odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

36. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nalazi u Vrhovnom sudu radi odlučivanja o reviziji tuženog. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

37. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

41. Ustavni sud konstatuje da su apelanti, u skladu sa odredbama ZPP, podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, te da se žale na nedonošenje odluke u razumnom roku, a što predstavlja jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05; i AP 203/02 od 30. juna 2004. godine, stav 19, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/04).

43. Imajući u vidu da apelanti u predmetnom parničnom postupku traže naknadu štete, nesporno je da predmetni parnični postupak uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati navode apelanata vezane za donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje.

a) Relevantni principi

44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Sem toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Predmetni postupak pokrenut je 13. aprila 1999. godine, a do danas nije okončan i trenutno se nalazi u Vrhovnom sudu. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbenog zahtjeva traje 12 godina i tri mjeseca i još nije donesena meritorna odluka povodom tužbe apelanata.

47. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 32 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj Ustavni sud prilikom odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, a budući da su apelanti podnijeli apelaciju zbog dužine postupka pred Osnovnim sudom i da nakon toga nisu dopunjavali apelaciju, niti ukazivali na eventualnu povredu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, Ustavni sud će, dakle, razmotriti period od podnošenja tužbe (13. april 1999. godine), pa do donošenja Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 002291 08P od 5. oktobra 2009. godine, a to je period od 10 godina i pet mjeseci.

c) Analiza postupka

48. Razmatrajući činjenice konkretnog postupka u kontekstu kriterijuma uspostavljenih sudskom praksom Evropskog suda, Ustavni sud primjećuje da su apelanti podnijeli tužbu radi naknade štete zbog invaliditeta Vlade Damjanovića lično, kao i invaliditeta supruga i oca. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, nezavisno od činjenice da je u toku postupka bilo neophodno sprovesti vještačenje, te nezavisno od činjenice da je više lica bilo u ulozi tužioca, ne može se smatrati naročito složenim.

49. Vezano za ponašanje apelanata, Ustavni sud primjećuje da su apelanti preduzeli sve potrebne radnje da bi se postupalo po njihovoj tužbi, odnosno Ustavni sud iz predočene dokumentacije i dostavljenih odgovora na apelaciju ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli dužini predmetnog postupka, odnosno da se zbog nekog propusta apelanata ne može donijeti konačna odluka o njihovom zahtjevu u periodu od 11 godina i sedam mjeseci.

50. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud od podnošenja tužbe (13. april 1999. godine) do donošenja rješenja kojim se proglasio nenadležnim (13. decembar 2005. godine) zakazao tri rasprave i svaki put odložio rasprave. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije dao nikakvo obrazloženje za ovakvo postupanje, a Ustavni sud ni pored traženja nije dobio sudski spis koji se odnosi na ovaj dio postupka. Osnovni sud se nakon šest godina i osam mjeseci od dana podnošenja tužbe proglasio stvarno nenadležnim i uputio predmet Pravobranilaštvu.

51. Dalje, evidentno je da je Pravobranilaštvo u konkretnoj pravnoj stvari u postupku vansudskog poravnanja, koji se sprovodi prema odredbama Zakona o naknadi ratne štete, zakazalo ročište godinu dana i sedam mjeseci nakon što mu je Osnovni sud dostavio predmet. Pravobranilaštvu je trebalo godinu dana i tri mjeseca da Zaključak broj Un- 657/06, kojim se obustavlja postupak vansudskog poravnanja, vrati Osnovnom sudu. Dakle, postupak je pred Pravobranilaštvom trajao skoro tri godine, a Pravobranilaštvo je u tom periodu održalo samo jednu raspravu i donijelo rješenje o obustavljanju postupka.

52. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Osnovni sud, nakon što mu je Pravobranilaštvo dostavilo spis na daljnji postupak, procesne radnje preduzimao u primjerenim rokovima, te je odluku o tužbenom zahtjevu apelanata donio u roku nešto kraćem od godinu dana.

53. S druge strane, premda apelanti nisu ukazali na dužinu postupka pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, Ustavni suda zapaža da je postupak povodom žalbe pred Okružnim sudom trajao dva mjeseca, a da je predmet trenutno pred Vrhovnim sudom i postupak odlučivanja o reviziji traje jednu godinu i sedam mjeseci.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Osnovnim sudom ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

55. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru naveo da ne postoji njegova odgovornost za dužinu trajanja postupka. Međutim, iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se povodom revizije trenutno vodi pred tim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim da, podržavajući svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42), naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu, posebno imajući u vidu da je u jednoj fazi postupka već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne bi donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

56. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese odluku kojom će narediti isplatu materijalne i nematerijalne štete (kao što je traženo tužbenim zahtjevom) i troškove sastava predmetne tužbe. Takođe, apelanti su se izjasnili da trpe štetu zbog dužine trajanja postupka, ali nisu zatražili od Ustavnog suda naknadu štete zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da takav zahtjev u apelaciji nije postavljen.

57. S druge strane, u pogledu zahtjeva apelanata da im se nadoknade troškovi za sastav predmetne tužbe, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove iz redovnog postupka pred Ustavnim sudom.

VIII.Zaključak

58. Nedonošenje odluke redovnog suda u periodu od šest godina i sedam mjeseci povodom podnesene tužbe u parničnom postupku radi naknade štete, a zatim skoro tri godine postupka pred Pravobranilaštvom, te ponovno vraćanje predmeta redovnom sudu koji je prvostepenu presudu donio u daljnjem roku od godinu dana, pri čemu predmetni postupak još uvijek nije okončan i nalazi se na rješavanju pred Vrhovnim sudom, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

59. Na osnovu člana 59 stav 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2507/08 (V. D., B. D., S. D., Z. D., Ž. D. i… | Sudska praksa | Aktio