Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3860/08 (I. D.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3860/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3860/08, rješavajući apelaciju Igora Dučića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Igora Dučića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 08-000 270 od 8. oktobra 2008. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Igor Dučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 270 od 8. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Dn-08-000 494 od 4. juna 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, KTK ALHOS a.d. Sokolac, zatraženo je 24. decembra 2008. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 30. januara 2009. godine, a učesnik u postupku, KTK ALHOS a.d. Sokolac, 12. januara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. maja 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže tužene KTK «Visoko» d.d. iz Visokog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Slavka Kalajdžića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu solidarno predaju u posjed nepokretnost (poslovni prostor) u Trebinju, ulica Beogradska broj 13, kao i da mu solidarno isplate mjesečnu najamninu od 1.200,00 KM sa kamatama od 1. jula 2004. godine pa sve dok mu predmetnu nepokretnost ne predaju u posjed.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-10/05 od 3. marta 2006. godine tuženi su obavezani da apelantu predaju u posjed predmetnu nepokretnost preciznije označenu u izreci presude i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Navedenom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi naknade mjesečnu najamninu sa kamatom, kako je precizirano izrekom presude. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant i drugotuženi.

8. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 209 od 8. marta 2007. godine žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena u dijelu kojim je bio usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetne nepokretnosti, te je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženog. Navedenom presudom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi plate mjesečnu najamninu za predmetnu nepokretnost. Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka.

9. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant kao kupac 10. juna 2004. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa prvotuženim, te da je predmet kupovine bio predmetni poslovni prostor. Apelant nije ušao u posjed poslovnog prostora jer se drugotuženi nalazio u posjedu spornog poslovnog prostora. Naime, drugotuženi je 26. decembra 2002. godine isti poslovni prostor kupio od preduzeća KTK ALHOS a.d. Sokolac, te se od tada nalazi u njegovom posjedu. Drugotuženi se nije uknjižio u zemljišnoj knjizi jer je u međuvremenu pokrenut sudski spor povodom tužbe KTK ALHOS a.d. Sokolac protiv prvotuženog radi priznanja prava svojine na spornom prostoru i postupak nije bio okončan. Apelant se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik jer je predmetni poslovni prostor, prije nego ga je apelant kupio, bio upisan na prvotuženog, s kojim je apelant 10. juna 2004. godine zaključio kupoprodajni ugovor.

10. Okružni sud je naveo da je KTK ALHOS a.d. Sokolac stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, te se pri tome pozvao na odluke Vlade Republike Srpske od 28. juna 1994. godine i 28. februara 1997. godine, na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i na Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon). Dalje je navedeno da su članom 21 ZOSPO-a propisani originalni načini sticanja svojine uz upotrebu formulacije «i u drugim slučajevima određenim zakonom», gdje u konkretnom slučaju «zakon» predstavlja Okvirni zakon. Okružni sud je utvrdio da je nesporno da je drugotuženi kupio sporni poslovni prostor od KTK ALHOS a.d. Sokolac 26. decembra 2002. godine, odnosno u vrijeme kada je KTK ALHOS a.d. Sokolac pravno i faktički postojao kao preduzeće i kada je već bio na snazi Okvirni zakon. Dakle, u momentu prodaje spornog poslovnog prostora, 10. juna 2004. godine, prvotuženi nije bio vlasnik spornog poslovnog prostora, pa ga nije ni mogao prodati apelantu i to bez obzira na činjenicu što je u tom momentu u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja bio upisan prvotuženi. Okružni sud je istakao da u parnici za zaštitu svojine, prema članu 37 ZOSPO-a, u kojoj nije bilo zahtjeva za utvrđenje prava svojine, a tuženi u prigovoru istakne da tužilac nema pravo svojine na nepokretnosti čiju predaju u svojinsku državinu traži, iako je pravo svojine upisano u zemljišne knjige u korist tužioca, te iznese relevantne činjenice i dokaze na kojima se prigovor zasniva, što je drugotuženi u konkretnoj parnici nesumnjivo iznio, pozivajući se prije svega na Okvirni zakon i na navedene odluke Vlade Republike Srpske, jasan je zaključak da apelant kao tužilac nije vlasnik sporne nepokretnosti. Kako je dalje naveo Okružni sud, upravo je obaveza vlasnika, prema odredbi člana 37 ZOSPO-a, da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, pored toga što mora dokazati da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Okružni sud je utvrdio da je nesporno da se predmetna nepokretnost nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog, a da apelant nije vlasnik sporne nepokretnosti bez obzira na to što se upisao kao vlasnik u zemljišne knjige. Naime, apelant je spornu nepokretnost kupio od nevlasnika, a ugovorom sa nevlasnikom ne može se steći pravo svojine na nepokretnosti. Okružni sud je zaključio da je drugotuženi znatno prije kupio spornu nepokretnost (raniji sticalac) nego apelant, zatim da mu je nepokretnost odmah po zaključenju ugovora predata u posjed i da je od tada neprekidno u njenom posjedu. Dalje je zaključio da je drugotuženi jači u pravu bez obzira na to što je apelant ishodio upis u zemljišnu knjigu i da apelant nije stekao posjed, te da je kupio spornu nepokretnost od nevlasnika.

11. Na osnovu navedene pravosnažne presude Okružnog suda, KTK ALHOS a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: predlagač) je od Osnovnog suda zatražio brisanje upisa prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru sa apelanta i upis svojine na predlagača.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Dn-08-000 494 od 4. juna 2008. godine, na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 209 od 8. marta 2007. godine, a povodom predlagačevog zahtjeva, dozvoljeno je brisanje apelantovog prava svojine u upisima B lista zemljišnoknjižnog uloška broj 1030 k.o. Trebinje i upis prava svojine na poslovnom prostoru preciznije označenom u izreci rješenja u predlagačevu korist.

13. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su se u konkretnom slučaju stekli zakonski uslovi za brisanje apelanta kao dosadašnjeg vlasnika i uknjižbu novog vlasnika, te je odlučio u skladu sa članom 43 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama.

14. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Osnovnog suda. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-08-000 270 od 8. oktobra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

15. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osnov za upis prava svojine bila izvršna isprava iz člana 3 stav 1 tačka 3 Zakona o zemljišnim knjigama, to jeste sudska odluka Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 209 od 8. marta 2007. godine. Stoga se, prema mišljenju Okružnog suda, nisu mogli prihvatiti apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud osporenim rješenjem povrijedio materijalno pravo i odredbe Zakona o parničnom postupku. Takođe, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog da se u konkretnom postupku ispita zakonitost odluke Okružnog suda, koja je bila osnov za uknjižbu, kao i da se postupak prekine do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Srpske, budući da je apelant protiv presude Okružnog suda od 8. marta 2007. godine izjavio reviziju kao vanredni pravni lijek. Okružni sud je obrazložio da niti jednom odredbom Zakona o zemljišnim knjigama nije propisana procesna mogućnost prekida i obustavljanja postupka zbog izjavljivanja vanrednog pravnog lijeka protiv izvršne pravosnažne odluke koja je bila osnov za prenos prava svojine. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da presuda Okružnog suda od 8. marta 2007. godine ne može biti isprava na osnovu koje se može izvršiti uknjižba svojine na predmetnoj nepokretnosti, jer to pravo nije sadržano niti utvrđeno u navedenoj presudi kao stečeno pravo svojine i ne postoji nalog iz presude da se apelant isknjiži kao vlasnik sa predmetne nepokretnosti, kao ni ovlašćenje da predlagač traži uknjižbu svojine. Prema apelantovom mišljenju, nema niti jedne pretpostavke koja se traži za upis prava svojine, predviđene članom 2 stav 2 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, što, kako je dalje naveo, ukazuje na to da je sud proizvoljno primijenio pravo. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji izvršni naslov niti zakonski osnov za brisanje njegovog prava svojine i uknjižbu u predlagačevu korist. Dalje je naveo da predlagač nije stekao svojinu u skladu sa odredbama ZOSPO-a, prema kom se pravo svojine stiče po zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. U konkretnom slučaju, kako apelant smatra, ne postoji niti jedan od predviđenih načina na osnovu kojih bi predlagač stekao svojinu. Zbog toga, apelant zaključuje da je drugostepeni sud proizvoljno tumačio i primijenio Zakon o zemljišnim knjigama. Takođe je naveo da je Okružni sud proizvoljno primijenio član 3 stav 1 tačke 1, 2 i 3 navedenog zakona, kojima su propisani osnovi za upis prava svojine. Apelant je istakao da je on zakonito stekao svojinu i da je uknjižen kao vlasnik na osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora. Smatra da se brisanje uknjižbe prava svojine ne može izvršiti bez utvrđivanja ništavosti navedenog ugovora ili utvrđivanja da je predlagač stekao svojinu po nekom drugom zakonskom osnovu. Takođe je istakao da nije imao mogućnost da učešćem u vanparničnom postupku pred prvostepenim sudom ukaže na neosnovanost zahtjeva za uknjižbu koji je podnio predlagač. Stoga je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporena rješenja i naloži uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja ili da naloži Okružnom sudu da donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku koji je okončan osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru naveo da smatra da u predmetnom postupku nije bilo povrede apelantovih osnovnih ustavnih prava, jer je prvostepeno rješenje zasnovano na pravilnoj primjeni Zakona o zemljišnim knjigama, kako je to prihvatio i Okružni sud.

19. KTK ALHOS a.d. Sokolac je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom slučaju jasna pravna situacija u kojoj je Zemljišnoknjižni ured Osnovnog suda postupio po pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 8. marta 2007. godine, a kojom je Okružni sud utvrdio ništavost ugovora koji su zaključili apelant i KTK «Visoko». Dalje je istakao da se kod sticanja prava svojine na osnovu zakona, a u konkretnom slučaju se radi o Okvirnom zakonu, pravo svojine stiče momentom nastupanja zakonskih uslova, a kod sticanja prava svojine na osnovu pravnog posla, tek uknjižbom. Dakle, kako je dalje naveo, uknjižba kod sticanja svojine na osnovu zakona nema konstitutivno dejstvo, već samo kod sticanja pravnim poslom. U momentu zaključenja ugovora između apelanta i KTK «Visoko», tj. 12. juna 2004. godine, KTK «Visoko» nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa ga nije mogao ni prodati, budući da je vlasnik poslovnog prostora bio KTK ALHOS a.d. Sokolac, koji je na osnovu Okvirnog zakona postao vlasnik. Budući da je navedenom presudom utvrđeno da je ništav ugovor koji su zaključili apelant i KTK «Visoko», te da je KTK ALHOS a.d. Sokolac stekao pravo svojine na osnovu zakona, stekli su se zakonski uslovi da se takva presuda uknjiži i apelant briše kao nosilac prava svojine. V.Relevantni propisi

20. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige Republike Srpske. Član 2. stav 5.

(5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuslovno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Član 3. st. 1. i 2. tačke 1, 2. i 3.

(1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.

(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev zasniva.

To mogu biti:

1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;

2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo;

3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;

(…) Član 5.

Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.

Član 31.

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 191.

(3) Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 270 od 8. oktobra 2008. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 18. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava navedene odluke smatrajući da su mu njima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…)

28. U odnosu na primjenu člana 6 Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava svojine, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 iskazao: «(…) obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tačke 19-23). S obzirom na to da se u konkretnom predmetu pokreće pitanje upisa, odnosno brisanja prava svojine iz zemljišne knjige, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje očituje se u tome što je navedenim odlukama pogrešno i proizvoljno protumačeno i primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

30. U konkretnom slučaju, premda su predmet osporavanja apelacijom odluke redovnih sudova donesene u postupku upisa u zemljišne knjige, Ustavni sud će se, s obzirom na to da je taj upis zasnovan na sudskoj odluci donesenoj u parničnom postupku, kratko osvrnuti na postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 209 od 8. marta 2007. godine.

31. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo protiv tuženih radi predaje u posjed poslovnog prostora i radi isplate najamnine za predmetni prostor. Pravosnažnom presudom Okružnog suda od 8. marta 2007. godine, koja je Osnovnom sudu predstavljala osnov za upis u zemljišnu knjigu, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu drugotuženi vrati u posjed poslovni prostor, te potvrđen dio prvostepene presude kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu najamnine. Dakle, predmet parničnog postupka u kom je donesena odluka koju je, u smislu člana 3 stav 2 tačka 3 Zakona o zemljišnim knjigama, Osnovni sud tretirao kao osnov za upis, bili su vraćanje u posjed predmetne nepokretnosti i naknada najamnine, a odluka o tome je sadržana u izreci presude Okružnog suda od 8. marta 2007. godine. Dalje, Ustavni sud ističe da je Okružni sud takvu odluku donio odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

32. Ustavni sud, dalje, ističe da redovni sud u izreci presude odlučuje meritorno o osnovanosti svih zahtjeva koji su postavljeni u toku postupka, a tiču se glavne stvari ili sporednih traženja koja proističu iz glavne stvari. Zadatak obrazloženja presude je da obavijesti o subjektivnim i objektivnim elementima spora i da objasni razloge zbog kojih je sud donio odluku sadržanu u izreci presude. U obrazloženju presude sud navodi razloge zbog kojih je smatrao da na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti određene pravne propise, te pokazati zbog kojih je razloga apstraktno pravno pravilo protumačio i primijenio na način koji je doveo do izreke presude određenog sadržaja. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude od 8. marta 2007. godine dao detaljno obrazloženje o tome zašto apelant nije mogao steći pravo svojine nad spornim poslovnim prostorom, pozivajući se pri tome na Okvirni zakona i ZOSPO, a zbog čega je donio odluku da se odbija apelantov zahtjev za povraćaj u posjed poslovnog prostora. Međutim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije meritorno odlučivao o svojini nad poslovnim prostorom, nije utvrdio nalog Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši ispis apelantovog prava svojine, niti ovlašćenje predlagaču da traži upis svog prava svojine.

33. Na osnovu presude Okružnog suda od 8. marta 2007. godine kao izvršnog naslova, Osnovni sud je dozvolio brisanje apelantovog prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru i upis prava svojine na predmetnoj nepokretnosti u predlagačevu korist. Iako je Osnovni sud dozvolio brisanje apelantovog prava svojine iz zemljišne knjige i upis svojine u predlagačevu korist, Ustavni sud zapaža da izreka presude Okružnog suda od 8. marta 2007. godine, što je obavezujući dio presude, ne sadrži utvrđenje o svojini na predmetnoj nepokretnosti, ne sadrži nalog Zemljišnoknjižnom uredu da se apelant isknjiži iz zemljišne knjige, niti je utvrđeno ovlašćenje predlagaču da traži uknjižbu svojine na svoje ime, što su obavezni elementi da bi se na osnovu nje kao izvršnog naslova dozvolio upis u zemljišnu knjigu, kakav je u konkretnom slučaju Osnovni sud dozvolio. Naprotiv, kako zapaža Ustavni sud, izreka presude Okružnog suda sadrži odlučenje da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed poslovnog prostora i isplatu najamnine, a u obrazloženju presude su dati razlozi za takvu odluku suda. Sem toga, Ustavni sud zapaža da predlagač nije bio niti parnična stranka u predmetnom parničnom postupku. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju presuda Okružnog suda nije predstavljala izvršni naslov na osnovu kog se mogao izvršiti upis u zemljišnu knjigu, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju.

34. Ustavni sud na osnovu navedenog zaključuje da predmetna presuda Okružnog suda ne može biti zakonski osnov za dozvolu brisanja apelantovog prava, odnosno upis predlagačevog prava svojine u zemljišnu knjigu, budući da tom presudom nije odlučivano o pravu svojine na predmetnom poslovnom prostoru, niti o ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora na osnovu kog je apelant upisan u zemljišne knjige kao vlasnik tog prostora. Stoga, Ustavni sud smatra da su Okružni i Osnovni sud donoseći osporena rješenja proizvoljno primijenili član 3 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske jer su ocijenili da je presuda Okružnog suda od 8. marta 2007. godine osnov za upis iz člana 3 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, na osnovu kog su dozvolili ispis apelantovog prava svojine i upis predlagačevog prava, iako o tome presuda Okružnog suda ne sadrži meritorno odlučenje.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i to na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske dozvolivši upis u zemljišnu knjigu iako izrekom pravosnažne presude, na koju su se pozvali kao zakonski osnov za upis, nisu bila utvrđena prava svojine niti prava u vezi sa upisom u zemljišnu knjigu.

38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3860/08 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio