Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3554/08 (I. Š.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otpremnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3554/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3554/08, rješavajući apelaciju Ibrišima Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ibrišima Šabića.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Zaključkom Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-730-40/ 08 od 15. septembra 2008. godine.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Republike Srpske da Ibrišimu Šabiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrišim Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 7. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Ministarstvom rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), pokrenutom po njegovom zahtjevu radi ostvarivanja prava iz člana 182. (ranije član 152) Zakona o radu Republike Srpske (prečišćeni tekst «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR RS).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva je zatraženo 21. januara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Ministarstvo je 5. februara 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. marta 2009. godine III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 6. februara 2001. godine podnio Komisiji za implementaciju člana 152. zahtjev radi ostvarivanja prava na otpremninu i isplate otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa prema članu 152. ZOR RS-a.

7. Apelant je 16. novembra 2007. godine podnio žalbu Ministarstvu zbog toga što Komisija nije donijela rješenje. S obzirom da Ministarstvo nije odlučilo o njegovoj žalbi, apelant je 6. marta 2008. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

8. Presudom Okružnog sud broj 011-0-U-08-000 229 od 8. jula 2008. godine apelantova tužba je uvažena i naloženo Ministarstvu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje o apelantovoj žalbi izjavljenoj zbog nedonošenja rješenja o njegovom zahtjevu za isplatu otpremnine po članu 182. (152) ZOR RS-a.

9. Rješenjem Ministarstva broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine, apelantu je priznato pravo na otpremninu u visini od 2,00 prosječne plaće u Republici Srpskoj, u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kojem se radniku priznaje pravo na otpremninu, odnosno mjeseca u kojem se vrši isplata, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Istim rješenjem odlučeno ja da će se isplata otpremnine izvršiti kad se osiguraju sredstva za te namjene.

10. Apelant je 25. augusta 2008. godine podnio tužbu Okružnom sudu protiv Rješenja Ministarstva broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine, s obzirom na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu dužine trajanja radnog staža (12 godina 1 mjesec i 17 dana), odnosno priznato pravo na otpremninu u visini 2,00 prosječne plaće umjesto u visini od 2,66 prosječne plaće u Republici Srpskoj.

11. Zaključkom Ministarstva broj 16-730-40/ 08 od 15. septembra 2008. godine ispravljeno je Rješenje broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine, tako da je utvrđeno da ima 12 godina 8 mjeseci i 3 dana, te mu je priznato pravo na otpremninu u visini od 2,66 prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kojem se vrši isplata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku.

12. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-U-08-000 811 od 1. oktobra 2008. godine na apelantov zahtjev obustavio postupak pokrenut protiv Rješenja Ministarstva broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine, te apelanta oslobodio plaćanja sudske takse.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant se žali da mu je zbog dužine trajanja postupka koji je vođen pred Ministarstvom radi ostvarivanja prava na otpremninu povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se dugotrajnost postupka ogleda i u postupku donošenja rješenja i u postupku izvršenja rješenja. Traži da mu Ustavni sud dosudi odgovarajući iznos, te utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu, te utvrdi rok u kojem Republika Srpska mora isplatiti iznos otpremnine.

14. Apelant je podneskom od 9. decembra 2008. godine obavijestio Ustavni sud da mu je izvršena isplata otpremnine, ali da istovremeno ostaje kod odštetnog zahtjeva zbog dugotrajnosti upravnog postupka donošenja rješenja koji je trajao punih sedam godina.

b) Odgovor na apelaciju

15. Ministarstvo je navelo da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva. Osim toga, apelant je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva kojim mu je priznato pravo na otpremninu u visini 2,00 prosječne plate u Republici Srpskoj, umjesto da se obratio direktno organu koji je donio rješenje i tražio da mu se u skladu s članom 207. Zakona o opštem upravnom postupku izvrši ispravka (umjesto 2,66 napisano je 2,00), tako da su to sve okolnosti koje su uticale na dužinu postupka. S tim u vezi, Ministarstvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. Uostalom, apelant nije koristio sve pravne lijekove, tako da apelacija nije dopuštena.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen. Član 231.

Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje (član 206. stav 2) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku iz opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti dulji od mjesec dana. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.

Član 232.

Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

17. U Zakonu upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavku 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.

Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostupanjskom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak donošenja rješenja pred Ministarstvom, odnosno izvršenja rješenja, predugo traje. Međutim u toku postupka apelant je obavijestio Ustavni sud da mu je otpremnina isplaćena, ali da ostaje kod zahtjeva da Ustavni sud ispita da li je postupak pred Ministarstvom okončan u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje svojih prava (pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i imovina iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju) vidi isključivo zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u postupku radi ostvarivanja prava na osnovu člana 152. ZOR-a RS-a (sada član 182. ZOR-a RS-a). S tim u vezi, a s obzirom da se radi o upravnom postupku, Ustavni sud naglašava da je apelant koristio raspoloživ pravni lijek, tzv. „šutnju administracije“, nakon čega je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je svojom odlukom naložio nadležnom upravnom organu da riješi apelantov zahtjev. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nije upitno da li je apelanta iscrpio pravne lijekove, kao što nije upitna ni nadležnost Ustavnog suda s obzirom da se dio predmetnog postupka vodio pred sudom koji je donio relevantnu odluku (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda AP 1872/09 od 22. veljače 2011. godine i AP 1295/08 od 11. siječnja 2011. godine (dostupno na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je apelant u roku od 60 dana podnio apelaciju protiv konačne odluke, kako to predviđa član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

23. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Ministarstvo donijelo rješenje broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine kojim je odlučilo o apelantovom zahtjevu za isplatu otpremnine. Međutim, Ministarstvo je 15. septembra 2008. godine donijelo Zaključak broj 16-730- 40/08 kojim je ispravljeno Rješenje Ministarstva broj 16-3764/08/ĆN od 15. jula 2008. godine. Ustavni sud zapaža da je, iako se radi o zaključku o ispravci rješenja, ovim aktom meritorno odlučeno o apelantovom pravu, jer su činjenice u pogledu dužine trajanja radnog staža drugačije utvrđene i priznato mu je pravo na otpremninu s drugačijim koeficijentom. Stoga, u konkretnom slučaju, konačna odluka je Zaključak broj 16-730-40/ 08 od 15. septembra 2008. godine. S obzirom da je apelacija podnesena 7. novembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena u roku koji je propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, tj. u roku od 60 dana. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovom zahtjevu više od sedam godina povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probsmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud uočava da je apelant 6. februara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a da je Ministarstvo donijelo zaključak 15. augusta 2008. godine, odnosno da je apelant 9. decembra 2008. godine obavijestio Ustavni sud da mu je isplaćena otpremnina. Dakle, postupak je trajao sedam godina i šest mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

31. Ustavni sud nalazi da predmetni postupak nije bio složen, budući da je Ministarstvo u postupku donošenja rješenja vršilo samo uvid u relevantnu dokumentaciju.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što je 6. februara 2001. godine podnio zahtjev prvostepenom upravnom organu, 16. novembra 2007. godine podnio žalbu zbog nedonošenja odluke organa uprave u zakonskom roku, odnosno zbog «šutnje administracije». Dakle, apelant je navedenu žalbu podnio nakon šest godina i devet mjeseci. Prema članu 206. Zakona o opštem upravnom postupku ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 16. novembra 2007. godine zbog «šutnje administracije», apelant je pred nadležnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor 6. marta 2008. godine, koji je presudom od 8. jula 2008. godine naložio Ministarstvu da donese odluku o apelantiovom zahtjevu u roku od trideset dana. Postupajući prema nalogu suda Ministarstvo je donijelo predmetno rješenje 15. jula 2008. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant mogao ranije koristiti raspoloživi pravni lijek u upravnom postupku žalbu zbog šutnje administracije i time ubrzati donošenje odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, prema navedenim propisima, apelant mogao a ne morao koristiti navedeno pravno sredstvo da bi njegov zahtjev bio riješen, budući da njegovo nekorištenje mogućnosti koje mu je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njegovom zahtjevu. (vidi Ustavni sud, Odluka AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka.

33. U pogledu postupanja upravnih organa i Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije riješio apelantov zahtjev u roku koji je propisan članom 206. Zakona o opštem upravnom postupku. I, ne samo da ga nije riješio u zakonom propisanom roku, već ga nije riješio sve dok mu to presudom Okružnog suda nije naloženo, dakle nakon više od sedam godina od podnošenja zahtjeva. Također, niti drugostepeni i upravni organ nije u roku iz odredbe člana 232. Zakona o opštem upravnom postupku riješio o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije. Štaviše, ni taj organ nije odlučio o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije, zbog čega je apelant bio prinuđena da vodi i upravni spor. Ustavni sud nalazi da je povodom apelantovog zahtjeva podnesenog 6. februara 2001. godine meritorno riješeno tek 15. augusta 2008. godine, dakle nakon sedam godina i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u odgovoru na apelaciju istaklo da je primilo oko 60.000 zahtjeva, te da je predmetni postupak trajao duže i zato što je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva kojim mu je priznato pravo na otpremninu u visini 2,00 prosječne plate u Republici Srpskoj, umjesto da se obratio direktno organu koji je donio rješenje i da mu se u skladu s članom 207. Zakona o opštem upravnom postupku izvrši ispravka (umjesto 2,66 napisano je 2,00). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Ministarstvo nije odgovorilo na pitanje koje se nameće, tj. kako je na dužinu predmetnog postupka, koji je trajao sedam godina i šest mjeseci, uticala činjenica da je apelant 25. augusta 2008. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 15. jula 2008. godine, s obzirom da je Okružni sud 1. oktobra 2008. godine, mjesec i pet dana od podnošenja tužbe, na apelantov zahtjev, obustavio postupak. Ustavni sud također zapaža da je apelant 6. februara 2001. godine podnio prvostepenom organu predmetni zahtjev, a da je 8. marta 2008. godine pokrenuo upravni spor zbog „šutnje administracije“, te da je Okružni sud 8. jula 2008. godine donio presudu kojom je uvažio apelantovu tužbu zbog šutnje administracije. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud postupao u relativno kratkom roku, odnosno da je nakon podnošenja tužbe Okružni sud donio odluku nakon četiri mjeseca, a da je Ministarstvo, postupajući po nalogu Okružnog suda, odluku donijelo nakon sedam dana.

34. Ustavni sud smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ, jer se ne može očekivati da građanin, u konkretnom slučaju apelant, snosi odgovornost što nije ranije koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju samo kao mogućnost (tzv. „šutnja administracije“), a ne organi uprave kojima je, prema zakonu, bila obaveza da postupaju u zakonom propisanim rokovima. U prilog navedenom, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku koje propisuju kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok, te odredbe člana 232. istog zakona koje propisuju Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Dakle, nesumnjivo je da navedene odredbe propisuju precizne rokove u kojim organi uprave moraju postupati. Nesumnjivo je, također, i da navedeni zakon propisuje i mogućnost ulaganja pravnih lijekova kada organi uprave ne postupaju u roku, što je apelant koristio, istina kasnije nego što je imao mogućnost. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je značajniji, ili čak u istoj ravni, apelantov doprinos kao što je doprinos organa uprave, posebno ako se ima u vidu činjenica da nije bila riječ o radnjama koje su bile uslov koji je bilo potrebno ispuniti da bi organi uprave mogli da postupaju. Štaviše, radnje koje je apelant poduzimao s ciljem da ubrza donošenje odluke o njegovom zahtjevu (koliko god pravodobne bile) za apelanta su u zakonu propisane kao mogućnost, dok su upravni organi prema zakonu bili dužni da djeluju. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu daje i odgovor Ministarstva koji opravdanje za predmetnu dužinu nalazi, između ostalog, i u činjenici da je Ministarstvo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih principa nije valjano opravdanje za prekomjerno trajanje postupka.

35. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi o povredi prava na imovinu identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

38. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).

39. U konkretnom slučaju, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantičinom pravu na otpremninu i isplati otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, dakle sporu iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, a kako je postupak trajao sedam godina i šest mjeseci, apelantu se određuje ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, meritorno odlučeno nakon sedam godina i šest mjeseci od podnošenja zahtjeva, u postupku koji nije složen i kada organi uprave nisu dali razumno i objektivno opravdanje za svoje postupanje, koje se ogleda u činjenici da prvostepeni organ uopšte nije donio odluku o apelantovom zahtjevu; da drugostepeni organ nije uopće donio odluku o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije, bez obzira na činjenicu da je apelant imao mogućnost da ranije izjavi žalbu, jer je navedeno pravno sredstvo apelantu zakonom propisano samo kao mogućnost od koje ne zavisi postupanje upravnih organa po njegovom zahtjevu, dok je upravnim organima zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3554/08 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio