Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-498/11 (P. T.)
Odluka donesena 15. 07. 2011.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Kvalitet zakona
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 129
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 129
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-498/11
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 498/11, rješavajući apelaciju Pere Tokalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sudija Zlatko Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Pere Tokalića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku preduzme odgovarajuće mjere u cilju izmjena odredaba člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine radi osiguranja poštivanja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Tokalića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 24.
januara 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Pero Tokalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 2. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 3. juna 2011. godine zatražio od Suda BiH na uvid spis broj KPV-01/09.
3. Tužilaštvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 16. februara 2011. godine, a Sud BiH 21. februara 2011. godine. Sud BiH je 6. juna 2011. godine dostavio na uvid traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljen je apelantu 25. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Dalje, navedenom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
7. Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelanta protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine kojom je uvažena žalba Tužilaštva BiH u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostepene presude, te u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, a apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosi na uračunavanje pritvora u izrečenu kaznu. Slijedom toga, prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH, pa mu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok mu je za produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Predmetnom presudom apelantu je, na osnovu člana 53. KZ BiH, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 23. do 24. novembra 2004. godine i od 11. do 20. januara 2005. godine.
8. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu je određen pritvor za koji je navedeno da po tom rješenju može trajati do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Presudom tog suda broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55. KZ FBiH, a da je oslobođen od optužbe da je počinio produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH. Međutim, Sud BiH je istakao da je drugostepenom Presudom tog suda broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostepene presude i u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, na način kako je navedeno u izreci presude, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) propisano da će sud, ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, odmah odrediti ili produžiti pritvor, te da se u tim slučajevima donosi posebno rješenje, s tim da žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani citiranom zakonskom odredbom za određivanje pritvora apelantu, te je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 138. stav 1. u vezi sa stavom 6. ZKP BiH.
9. U predmetnom rješenju u "pouci o pravnom lijeku" je navedeno da protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je izreka navedenog rješenja protivrječna sama sebi, kao i zakonskim odredbama kojima je propisana moguća dužina trajanja postupka, te da su mu zbog načina na koji mu je određen pritvor povrijeđena naprijed navedena prava. Apelant navodi da nije imao pravo žalbe protiv navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Budući da nije imao pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. U pogledu prava na pravično suđenje, apelant je samo naveo da mu je povrijeđeno "univerzalno pravo, pravo na pravni lijek u krivičnom postupku i druga prava u vezi s krivičnim postupkom", s tim da nije posebno obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava.
11. Nadalje, apelant navodi da mu u roku od 48 sati nakon pritvaranja nije data mogućnost da se javi porodici i branitelju, niti je u tom roku rješenje o određivanju pritvora dostavljeno njegovom branitelju, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, te prepisku. Takođe, apelant navodi da je u toku krivičnog postupka određeno jamstvo, koje se sastoji od upisa hipoteke na nekretninama koje su vlasništvo njegove supruge, odnosno koje su njegovo vlasništvo po osnovu bračne tekovine sa dijelom ½. U vezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, budući da je Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a da je propustio da ukine jamstvo i naloži brisanje upisane hipoteke. Konačno, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, budući da mu je određeno izvršenje mjere pritvora u ustanovi koja je van njegovog prebivališta.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o određivanju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, već nakon donošenja drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena presuda. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je odredbama člana 314. stav 2. ZKP-a BiH propisano "ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli uslovi da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138. st. 1. i 2. ovog zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome donijeti posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba". Pri tome, Sud BiH je naveo da je žalba protiv rješenja o određivanju pritvora dopuštena kada odluku o pritvoru donosi prvostepeno vijeće, nakon izricanja prvostepene presude, a što ovdje nije slučaj. U pogledu apelantovih navoda da mu 48 sati nije omogućeno da se javi porodici i branitelju, Sud BiH je naveo da je udovoljio svim apelantovim zahtjevima u vezi s telefonskim kontaktima i posjetama čim su takvi zahtjevi dostavljeni sudu u skladu s Pravilnikom o kućnom redu. Što se tiče apelantovih prigovora da mu je određeno izvršenje mjere pritvora u ustanovi koja je van njegovog prebivališta, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju mjere pritvora, a ne o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora kada postoji obaveza da se postupa u skladu s Pravilnikom o kriterijima za upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora, odnosno kada se vodi računa i o mjestu prebivališta osuđenog. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tačna apelantova tvrdnja da je obaveza suda da nakon određivanja pritvora donese rješenje o ukidanju jamstva. Međutim, Sud BiH je istakao da to ne znači da se rješenje o ukidanju jamstva mora donijeti istovremeno s rješenjem o određivanju pritvora, budući da to ne proizlazi iz odredaba člana 129. stav 2. ZKP-a BiH. Sud BiH je naveo da se pri tome moraju imati u vidu i odredbe člana 130. ZKP-a BiH kojima je propisana nadležnost za donošenje rješenja o ukidanju jamstva, kao i obaveza da se prije donošenja rješenja sasluša tužilac. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je apelant u međuvremenu upućen na izdržavanje kazne zatvora, te da je rješenjem Suda BiH od 18. februara 2011. godine jamstvo ukinuto.
13. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP-a BiH kojima je propisano obavezno određivanje pritvora u situaciji kada je optuženom izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna. Zatim, Tužilaštvo BiH je navelo da je odredbama člana 45. ZKP BiH propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branitelja dok pritvor traje, te da je prema tome apelantu omogućeno da se u prisustvu svog branitelja izjasni u pogledu činjenica koje su mu stavljene na teret. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu nedonošenja rješenja o ukidanju jamstva, budući da je odredbama člana 129. stav 3. ZKP BiH propisano da će jamstvo biti ukinuto kada osuđeni počne izdržavati kaznu zatvora.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 129. stav 3.
Prestanak jamstva (3) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida tek kad osuđeni počne izdržavati kaznu.
Član 130.
Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice – sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.
Član 134. stav 3.
Nadležnost za određivanje pritvora (3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
Član 138. st. 1. i 6.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će biti produžen ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, Sud će odmah odrediti ili produžiti pritvor. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
Član 144. st. 4. i 5.
Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniteljem (4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. […] (5) Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem.
Član 171. stav 4.
Sadržaj osobnog dostavljanja (4) Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostavit će se branitelju i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branitelju. […] Član 314. stav 2.
Preinačenje prvostepene presude (2) Ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli uvjeti da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138. st. 1. i 2. ovog zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome donijeti posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba.
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti
VII. Meritum
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije, kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[...]
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
23. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 573/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 29. aprila 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 75/09, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju podnesenu protiv rješenja redovnih sudova o pritvoru, te utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Naime, navedenim rješenjima apelantu je određen pritvor u skladu s odredbama člana 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da "kada sud izrekne presudu kojom se optuženi osuđuje na pet godina zatvora ili težu kaznu, vijeće će odrediti pritvor ako se optuženi već ne nalazi u pritvoru". U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je nesporno da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim zakonom. Međutim, Ustavni sud je ukazao da je Evropski sud za ljudska prava konzistentno ponavljao da je to nespojivo s Evropskom konvencijom, i da je svaki pritvor koji je zasnovan na takvoj odredbi nezakonit (vidi Evropski sud, Fox Campbell i Harley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine i 27. marta 1991. godine, serija A broj 182). S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da navedene odredbe domaćeg zakona koje propisuju "obligatoran pritvor" nisu u skladu s članom 5. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ako dovedemo apelantov slučaj u kontekst navedene prakse Ustavnog suda, evidentno je da je u konkretnom slučaju Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje "obligatorni pritvor" jer je, prema navedenoj odredbi (koja je u suštini identična sa odredbom na osnovu koje su redovni sudovi donijeli svoje odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci AP 573/07), jedini uslov za određivanje pritvora – postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna. Dakle, nadležni sud u apelantovom slučaju nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za pritvor zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora od pet godina. To u konačnici znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH uklonjena sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već naprijed navedeno, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nespojivo s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
25. S obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 573/07 od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
26. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utiče na pitanje ostvarivanja pojedinih prava iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 38/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni da primjenjuju prava garantovana u Evropskoj konvenciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim zakonom, odnosno na način kako je to propisano odredbama člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, ali da navedene zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi izmjene odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, za koje je Ustavni sud zaključio da nisu u skladu s garancijama iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, odnosno koje ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Zatim, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, te prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant povredu navedenih prava obrazlaže time da mu u roku od 48 sati nakon pritvaranja nije data mogućnost da se javi porodici i branitelju, kao i da rješenje o određivanju pritvora nije u tom roku dostavljeno njegovom branitelju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, nijednom odredbom ZKP-a BiH nije izričito propisano da se pritvorenom licu mora omogućiti kontakt s porodicom i braniteljem "u roku od 48 sati" nakon pritvaranja. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 144. st. 4. i 5. ZKP-a BiH propisano da pritvoreno lice ima pravo da, u skladu s kućnim redom, o svom trošku obavlja telefonske razgovore, te da ima pravo na slobodnu i neometanu vezu s braniteljem. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz spisa Suda BiH broj KPV-01/09, da je apelant 25. januara 2011. godine, putem KPZ Tuzla, uputio zahtjev Sudu BiH da mu dozvoli telefonski razgovor s braniteljem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH 26. januara 2011. godine, u skladu s članom 144. stav 1. ZKP-a BiH, odobrio apelantu da ga posjeti branitelj, te mu dao saglasnost da obavlja telefonske razgovore s braniteljem. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući po zahtjevu apelantovog branitelja istog dana kada je i podnesen zahtjev, tj. 26. januara 2011. godine, odobrio da apelanta stalno posjećuju članovi njegove porodice. Što se tiče apelantovih navoda da rješenje o određivanju pritvora nije dostavljeno njegovom branitelju u određenom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetno rješenje dostavljeno apelantovom branitelju 26. januara 2011. godine, te ponovo ukazuje da nijednom odredbom ZKP-a BiH nije izričito propisano da se to rješenje mora dostaviti branitelju "u roku od 48 sati", kako to apelant ističe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, te prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, neosnovani.
30. Također, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant povredu navedenog prava obrazlaže time da je Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a da je propustio da ukine jamstvo i naloži brisanje upisane hipoteke. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud zapaža da iz predmetnog spisa Suda BiH proizlazi da je taj sud donio Rješenje broj KPV-01/09 od 18. februara 2011. godine kojim je ukinuo jamstvo koje je bilo određeno apelantu (u fazi istrage rješenjem sudije za prethodni postupak od 24. novembra 2004. godine – dakle kao mjera kojom se obezbjeđuje apelantovo prisustvo u toku trajanja samog krivičnog postupka). Tim rješenjem Sud BiH (od 18. februara 2011. godine) je naložio brisanje hipoteke upisane u korist Bosne i Hercegovine na nekretninama koje su vlasništvo apelantove supruge s dijelom 6/7, budući da je apelant 18. februara 2011. godine stupio na izdržavanje kazne zatvora na osnovu naredbe tog suda od 14. februara 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH navedeno rješenje donio na osnovu odredbe člana 129. stav 3. ZKP BiH kojom je propisano da se, u slučaju kada je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo ukida tek kada osuđeni počne izdržavati kaznu. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je Sud BiH, pri donošenju rješenja o ukidanju jamstva, postupio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
31. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu, budući da je tim rješenjem odlučivano isključivo o određivanju pritvora apelantu. S druge strane, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP-a BiH, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, nije postojala obaveza Suda BiH da istovremeno s određivanjem pritvora apelantu osporenim rješenjem ukine jamstvo koje je doneseno u toku trajanja predmetnog krivičnog postupa u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se jamstvo određuje i ukida posebnim rješenjem shodno odredbama člana 130. ZKP BiH. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem o određivanju pritvora nije ni moglo odlučivati o ukidanju jamstva, te samim tim ni o bilo čijim imovinskim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, apelant je samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno "univerzalno pravo, pravo na pravni lijek u krivičnom postupku i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
33. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se predmetnim rješenjem ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članom. Naime, Ustavni sud zapaža da bi povreda ovog prava bila moguća u situaciji da je apelantu izrečena mjera kojom mu se zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta što je regulirano odredbom člana 126. ZKP BiH. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koji je lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da samim tim nije potrebno posebno razmatrati ni apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje "obligatoran pritvor", odnosno kada sud nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da predmetna zakonska odredba ne zadovoljava potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne ukazuju na povredu ovih prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnih navoda, ne ponudi bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati na kršenje tog prava.
37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Tudora Pantirua suprotno odluci.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE TUDORA PANTIRUA
Drugostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine je 15. oktobra 2010. godine osudilo apelanta Peru Tokalića na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Presuda je konačna i protiv nje nije dozvoljena žalba.
Rješenjem broj KPŽ-13/10 istog Suda od 24. januara 2011. godine, Pero Tokalić je pritvoren … do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
U žalbi pred Ustavnim sudom BiH apelant se žali da mu je rješenjem o pritvoru povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije „… zbog načina na koji je određen pritvor“. Apelant također navodi da nije imao pravo žalbe protiv navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Budući da nije imao pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
Ustavni sud se djelimično složio sa žalbom i utvrdio „povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ- 13/10 od 24. januara 2011. godine…“ Uzimajući u obzir utvrđenje koje se odnosi na povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nije smatrao neophodnim da ispita navode o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ustavni sud je također odlučio te … nalaže Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku preduzme odgovarajuće mjere u cilju izmjena odredaba člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Ne mogu se složiti s odlukom Ustavnog suda iz sljedećih razloga:
Ustavni sud je obrazložio povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije činjenicom da je … Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu sa odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje „obligatorni pritvor“ jer je prema navedenoj odredbi (koja je u suštini identična sa odredbom na osnovu koje su redovni sudovi donijeli svoje odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci AP 573/07) jedini uvjet za određivanje pritvora – postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna. Dakle, nadležni sud u apelantovom slučaju nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za pritvor zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora od pet godina. To u konačnici znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH uklonjena sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već naprijed navedeno, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda nespojivo sa garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
S obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 573/07 od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Očigledno je da je apelant bio pritvoren nakon što ga je Sud BiH osudio na kaznu lišavanja slobode u trajanju od pet godina. U rješenju o pritvoru izričito se navodi da je apelant pritvoren u vezi s konačnom presudom Suda BiH, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Član 5. stav 1.a. Konvencije dozvoljava zakonito lišavanje slobode po presudi nadležnog suda. Apelant nikad nije osporavao u svojoj žalbi zakonitost presude Suda BiH kojom je osuđen, niti je osporavao nadležnost tog suda. Nije precizirao u svojoj žalbi šta je bilo pogrešno u vezi s „načinom na koji je određen pritvor“. Njegova glavna pritužba se zapravo tiče nemogućnosti da se žali protiv rješenja o pritvoru u skladu s članom 5. stav 4. Konvencije.
U svojoj presudi Iribarne Perez protiv Francuske od 24. oktobra 1995. godine (tačka 30-1) Evropski sud za ljudska prava smatra da: „Preispitivanje koje zahtijeva član 5. stav 4. inkorporirano je u odluci kojom se osoba lišava slobode kada tu odluku donese sud po okončanju sudskog postupka; ovo je, na primjer, slučaj kada se kazna zatvora odredi po 'presudi nadležnog suda' u smislu člana 5. stav 1.a. Konvencije.“
Imajući u vidu navedeno, smatram neopravdanim zaključak Ustavnog suda da je član 5. stav 1. Konvencije bio povrijeđen zbog toga što je …Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koji propisuje „obligatorni pritvor“, jer je prema navedenoj odredbi jedini uvjet za određivanje pritvora – postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža kazna.
Član 5. stav 1. dozvoljava pritvor osobe po presudi nadležnog suda bez nametanja ograničenja koja se odnose na dužinu zatvorske kazne koju određuje sud u presudi. Stoga, član 138. stav 1. ZKP BiH, kojim se zahtijeva hapšenje samo onih osoba koje su osuđene na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i duže, nameće viši standard zaštite od onog koji je sadržan u članu 5. stav 1. Konvencije, i ne može dovesti do povrede ovog člana kao što je to zaključio Ustavni sud u svojoj odluci.