Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3570/08 (J. B.)
Odluka donesena 15. 07. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Upravni postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3570/08
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3570/08, rješavajući apelaciju Jasmine Bajramović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Jasmine Bajramović.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126- 30/08/BH od 3. septembra 2008. godine.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Republike Srpske da Jasmini Bajramović, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasmina Bajramović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela 7. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka donošenja i izvršenja Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-30/08/BH od 3. septembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva je 23. januara 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Ministarstvo je 5. februara 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju proslijeđen je apelantici 28. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantici je kod poslodavca DP Trgovina kože i obuće „PIKOM“ Prnjavor, prestao radni odnos 22. maja 1991. godine, zaključivanjem radne knjižice, a da nije doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa.
7. Apelantica je 8. februara 2001. godine podnijela zahtjev radi ostvarivanja prava na otpremninu i isplate otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa Ministarstvu - Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu.
8. Apelantica je 19. maja 2006. godine izjavila žalba Ministarstvu zbog nerješavanja njenoga zahtjeva, o kojem Ministarstvo nije odlučilo, te je 13. decembra 2007. godine pokrenula upravni spor zbog „šutnje administracije“.
9. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-07-001088 od 7. aprila 2008. godine naloženo je Ministarstvu da u roku od 30 dana donese rješenje o apelantičinoj žalbi zbog nedonošenja rješenja o njenom zahtjevu za priznavanje prava na otpremninu.
10. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-30/08/BH od 3. septembra 2008. godine apelantici je priznato pravo na otpremninu u visini 1,33 prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca u kome se apelantici priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Tim rješenjem ja odlučeno da će se isplata otpremnine izvršiti kad se osiguraju sredstva za te namjene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe kako je postupak donošenja rješenja trajao predugo, kao i da nije izvršeno to rješenje, odnosno da se dugotrajnost postupka ogleda i u postupku donošenja rješenja i u postupku izvršenja rješenja. Apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi odgovarajući iznos, te utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu, te utvrdi rok u kojem Republika Srpska mora isplatiti iznos otpremnine.
12. Dopisom od 5. decembra 2008. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da joj je izvršena isplata otpremnine po Rješenju broj 16-126-30/08/BH od 5. septembra 2008. godine, ali da ostaje kod postavljenog odštetnog zahtjeva zbog toga što je postupak donošenja rješenja trajao punih sedam godina.
b) Odgovor na apelaciju
13. Ministarstvo je navelo da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, da je apelantica podnijela nepotpun zahtjev, odnosno da nije prijavila promjenu adrese, te da je dopis kojim je traženo da kompletira zahtjev vraćen, budući da nije stanovala na adresi koju je navela. Osim toga vođen je upravni spor, tako da su to sve okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka. S tim u vezi Ministarstvo je istaknulo da nisu osnovani apelantičini navodi i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. Uostalom, apelantica nije koristila sve pravne lijekove, tako da apelacija nije dopuštena.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Podnesak mora biti razumljiv i da bi se po njemu moglo postupati treba da sadrži: označenje organa kome se upućuje, predmet na koji se odnosi, zahtev, odnosno predlog, ko je zastupnik, punomoćnik ili predstavnik ako ga ima, kao i ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište (adresa) ili firmu i sedište podnosioca, zastupnika, punomoćnika ili predstavnika.
Podnosilac je dužan da svojeručno potpiše podnesak. Izuzetno, podnesak može umesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat koji je po ovlašćenju stranke sastavio podnesak. Lice koje je potpisalo podnesak dužno je da na podnesku potpiše svoje ime i stavi svoju adresu.
Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, potpisaće ga drugo pismeno lice, koje će potpisati i svoje ime i navesti svoju adresu.
Član 56.
Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili ako je nerazumljiv ili nepotpun, organ koji je primio takav podnesak učiniće sve što treba da se nedostaci otklone i odrediće podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. To se može saopštiti podnosiocu telefonom ili usmeno ako se podnosilac zatekne kod organa koji saopštava da podnesak sadrži nedostatke. O učinjenom saopštenju organ će staviti zabelešku na spisu.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.
Član 232.
Rešenje po žalbi mora se doneti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva meseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
15. U Zakonu upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenom zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu.
Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
16. U Zakonu o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:
Član 152.
Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (osobno ili preporučenom poštom).
VI. Dopustivost
17. U skladu s članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
19. Apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da je postupak donošenja rješenja pred Ministarstvom predugo trajao, odnosno da izvršenje rješenja predugo traje. Međutim, u toku postupka apelantica je obavijestila Ustavni sud da je rješenje izvršeno, ali da ostaje kod zahtjeva da Ustavni sud ispita je li postupak donošenja predmetnog rješenja okončan u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje svojih prava (pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju) vidi isključivo u nedonošenju odluke u razumnom roku, u postupku radi ostvarivanja prava po osnovu člana 152. ZOR-a RS-a, koji je okončan Rješenjem Ministarstva broj 16-126-30/08/BH od 3. septembra 2008. godine. S tim u vezi, s obzirom da se radi o upravnom postupku, Ustavni sud naglašava da je apelantica koristila raspoloživ pravni lijek, tzv. „šutnju administracije“, nakon čega je pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom, koji je svojom odlukom naložio nadležnom upravnom organu da riješi apelantičin zahtjev. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nije upitno apelantičino iscrpljivanje pravnih lijekova, kao što nije upitna ni nadležnost Ustavnog suda s obzirom da se dio predmetnog postupka vodio pred sudom koji je donio relevantnu odluku (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda AP 1872/09 od 22. februara 2011. godine i AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine (dostupno na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Apelantica se žali na dužinu postupka prilikom donošenja Rješenja Ministarstva broj 16-126-30/08/BH od 3. septembra 2008. godine, koje je apelantica primila 10. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Apelantica se žali da joj je, zbog nedonošenja odluke po njenom zahtjevu, više od sedam godina povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantna načela
24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).
25. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
26. Ustavni sud uočava da je apelantica 8. februara 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a da je Ministarstvo donijelo rješenje 3. septembra 2008. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i šest mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
27. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složen, budući da je Ministarstvo u postupku donošenja rješenja vršilo samo uvid u relevantnu dokumentaciju.
28. U odnosu na apelantičino učešće u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelantica, nakon što je podnijela zahtjev 8. februara 2001. godine i nakon što nadležni organ ni nakon pet godina i tri mjeseca odlučio o njenom zahtjevu, 19. maja 2006. godine izjavila žalba Ministarstvu zbog «šutnje administracije“ jer njen zahtjev nije riješen u zakonskom roku. Istina je da je apelantica to mogla učiniti ranije, jer prema članu 206. ZUP-a, ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 19. maja 2006. godine zbog «šutnje administracije», apelantica je tužbom pokrenula upravni spor 13. decembra 2007. godine, dakle, nakon jedne godine i šest mjeseci, iako je opet imala mogućnost da u smislu Zakona o upravnim sporovima tužbu podnese, također, puno ranije (član 17. ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantica mogla ranije koristiti raspoložive pravne lijekove i time ubrzati donošenje odluke. Međutim, isto tako Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je, prema navedenim propisima, apelantica mogla a ne morala koristiti navedena pravna sredstva da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini predmetnog postupka.
29. U pogledu postupanja upravnih organa i Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije riješio apelantičin zahtjev u roku koji je propisan članom 206. Zakona o opštem upravnom postupku. I, ne samo da ga nije riješio u zakonom propisanom roku, već ga nije riješio sve dok mu to presudom Okružnog suda nije naloženo, dakle nakon više od sedam godina od podnošenja zahtjeva. Također, niti drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 232. Zakona o opštem upravnom postupku riješio o apelantičinoj žalbi zbog šutnje administracije. Staviše, ni taj organ uopće nije odlučio o apelantičinome žalbi zbog šutnje administracije, uslijed čega je apelantica bila prinuđena voditi i upravni spor. Ustavni sud nalazi da je povodom apelantičinog zahtjeva podnesenog 8. februara 2001. godine meritorno riješeno tek 3. septembra 2008. godine, dakle nakon sedam godina i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u odgovoru na apelaciju istaknulo da je primilo oko 60.000 zahtjeva, da je apelantičin zahtjev bio nepotpun, odnosno da nije prijavila promjenu adrese, te da je i zato što je vođen upravni spor predmetni postupak trajao duže. Međutim, Ustavni sud ne vidi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni organ preduzimao bilo kakve procesne radnje kojim bi potvrdio navode da je apelantica podnijela nepotpun zahtjev, niti da je postupao po obavezi iz člana
56. ZUP-a, prema kojem je u takvoj situaciji taj organ bio dužan učiniti sve što treba da se nedostaci otklone i odrediti podnosiocu rok u kome je dužan da to učini... O učinjenom saopštenju organ će staviti zabilješku na spisu. Pored navedenog, Ministarstvo nije odgovorilo na pitanje kako je predmetni postupak trajao duže „zato što je vođen upravni spor“. Naime, ako se ima u vidu činjenica da je apelantica 8. februara 2001. godine podnijela prvostepenom organu predmetni zahtjev, a da je 13. decembra 2007. godine pokrenula upravni spor zbog „šutnje administracije“, nije jasno kako je apelantica podnoseći tužbu šest godina i deset mjeseci nakon podnošenja zahtjeva dovela do produženja donošenja odluke o njenom zahtjevu. Postavlja se pitanje, znači li to da bi apelantičin zahtjev bio riješen ranije da ona nije gotovo sedam godina od podnošenja zahtjeva pokrenula upravni spor. Činjenica je, međutim, da je apelantica upravo zato što prvostepeni organ, odnosno drugostepeni organ, nisu rješavali njen zahtjev pokrenula upravni spor. Ustavni sud smatra da je Okružni sud postupao u relativno kratkom roku, odnosno da je nakon podnošenja tužbe Okružni sud donio odluku nakon četiri mjeseca, a da je Ministarstvo, postupajući po nalogu Okružnog suda, odluku donijelo nakon pet mjeseci.
30. Dakle, prethodna analiza ukazuje da je apelantica na rješavanje zahtjeva za utvrđivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine morala čekati sedam godina i šest mjeseci, tj. da se o njenom zahtjevu meritorno riješilo nakon sedam godina i šest mjeseci, ali i na to da je apelantica mogla ranije koristiti raspoložive pravne lijekove koji su joj zakonom propisani samo kao mogućnost, ali ne i obaveza. Ustavni sud smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantičinog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ, jer se ne može očekivati da građanin, u konkretnom slučaju apelantica, snosi odgovornost što nije ranije koristila pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju samo kao mogućnost, a ne organi uprave kojima je, prema zakonu, bila obaveza postupati u zakonom propisanim rokovima. U prilog navedenom, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku koja propisuju kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok, te odredbe člana 232. istog zakona koje propisuju Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Dakle, nesumnjivo je da navedene odredbe propisuju precizne rokove u kojim organi uprave moraju postupati. Nesumnjivo je, također, i da navedeni zakon propisuje i mogućnost ulaganja pravnih lijekova kada organi uprave ne postupaju u roku, što je apelantica koristila u dva navrata, istina kasnije nego što je imala mogućnost. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je značajniji ili čak u istoj ravni apelantičin doprinos kao što je doprinos organa uprave, posebno ako se ima u vidu činjenica da nije bila riječ o radnjama koje su bile uvjet koji je bilo potrebno ispuniti da bi organi uprave mogli postupati. Štaviše, radnje koje je apelantica preduzimala s ciljem ubrzanja donošenja odluke o njenom zahtjevu (koliko god pravodobne bile jer je za Ministarstvo i upravni spor koji je apelantica pokrenula bio prepreka za odlučivanje u zakonom propisanom roku, odnosno neodlučivanje sve do presude Okružnog suda) za apelanticu su u zakonu propisane kao mogućnost, dok su upravni organi prema zakonu bili dužni djelovati. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu daje i odgovor Ministarstva koji opravdanje za predmetnu dužinu nalazi, između ostalog, i u činjenici da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih principa nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
31. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
33. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
34. U konkretnom slučaju, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantičinom pravu na otpremninu i isplati otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, dakle sporu iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, a kako je postupak trajao sedam godina i šest mjeseci, apelantici se određuje ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi
35. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi o povredi prava na imovinu identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati je li došlo do kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, meritorno odlučeno nakon sedam godina i šest mjeseci od podnošenja zahtjeva, u postupku koji nije složen i kada organi uprave nisu dali razumno i objektivno opravdanje za svoje postupanje, koje se ogleda u činjenici da prvostepeni organ uopće nije donio odluku o apelantičinom zahtjevu; da drugostepeni organ nije uopće donio odluku o apelantičinoj žalbi zbog šutnje administracije i da je taj organ odluku o apelantičinom zahtjevu donio tek pet mjeseci nakon odluke Okružnog suda donesene u upravnom sporu, bez obzira na činjenicu da je apelantica imala mogućnost ranije izjaviti žalba odnosno pokrenuti upravni spor, jer su apelantičina navedena pravna sredstva zakonom propisana samo kao mogućnost o kojoj ne ovisi postupanje upravnih organa po njenom zahtjevu, dok je upravnim organima zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović