Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1483/11 (Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske)
Odluka donesena 15. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1483/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 1483/11, rješavajući apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mujo Hadžiomerović, predsjednik Kluba, podnio je 30. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vijeće Ustavnog suda RS) broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud stavio van snage Odluku Vijeća Ustavnog suda RS broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine do donošenja nove odluke.
2. Odlukom Vijeća Ustavnog suda RS broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine utvrđeno je da Odlukom o izboru Aleksandra Džombića za predsjednika Vlade Republike Srpske broj 01-1665/10, koju je Narodna skupština Republike Srpske donijela na sjednici održanoj 29. decembra 2010. godine, nije povrijeđen vitalni nacionalni interes konstitutivnog bošnjačkog naroda. U obrazloženju odluke Vijeće Ustavnog suda RS je navelo da je u postupku ocjenjivanja toga da li je osporenom odlukom povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda imalo u vidu odredbe člana 69. Ustava Republike Srpske, dopunjene Amandmanima XXXII i LXXVI, kojima je utvrđena organizacija Republike Srpske. Vijeće Ustavnog suda RS je navelo da je posebno imalo u vidu tačku 2. Amandmana LXVII, kojom je dopunjen član 69. Ustava Republike Srpske, prema kojoj se najviše dvije od sljedećih šest funkcija mogu popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih: predsjednik Vlade, predsjednik Narodne skupštine, predsjedavajući Vijeća naroda, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Ustavnog suda i republički javni tužilac. Vijeće Ustavnog suda RS je istaklo da iz naprijed navedenog proizlazi da je u raspodjeli ključnih funkcija u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima vlasti utvrđen limit od najviše dvije funkcije za tri konstitutivna naroda i Ostale. S obzirom na to, Vijeće Ustavnog suda RS je zaključilo da imenovanjem predsjednika Vlade Republike Srpske, na način na koji je to učinjeno osporenom odlukom, nije povrijeđeno pravo konstitutivnih naroda i pripadnika Ostalih. Naime, Vijeće Ustavnog suda RS je istaklo da su nakon imenovanja predsjednika Vlade Republike Srpske dvije od šest naprijed navedenih funkcija popunjene iz reda srpskog naroda, kao i da je jedna funkcija zasad nepopunjena. Imajući u vidu navedeno, Vijeće Ustavnog suda RS je zaključilo da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom odlukom povrijeđen vitalni nacionalni interes konstitutivnog bošnjačkog naroda definiran u Amandmanu LXXVI na Ustav Republike Srpske, kojim je dopunjen član 70. Ustava Republike Srpske.
3. Apelant se žali da su osporenom odlukom povrijeđeni Ustav Bosne i Hercegovine – posljednja alineja Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim čl. I/2, II/4. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te čl. 1. i 2. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelant navodi da je osporenom odlukom Bošnjacima kao konstitutivnom narodu uskraćeno pravo da obavljaju bilo koju od šest ključnih funkcija u Republici Srpskoj. Naime, apelant navodi da su sada ključne funkcije raspoređene tako da su na funkcije predsjednika Ustavnog suda Republike Srpske i predsjednika Vrhovnog suda Republike Srpske izabrana lica iz reda hrvatskog naroda, na funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske i predsjedavajućeg Vijeća naroda Republike Srpske lica iz reda srpskog naroda, na funkciju predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske lice iz reda crnogorskog naroda i na funkciju republičkog javnog tužioca lice iz reda Ostalih. Također, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 5/98 u kojoj je, između ostalog, navedeno: „Ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je zatražio od Ustavnog suda da stavi van snage osporenu odluku do donošenja nove odluke, uz obrazloženje da postoji mogućnost nastanka nepopravljivih štetnih posljedica po vitalne interese bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da je, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da odlučuje o apelacijama podnesenim protiv odluka Vijeća Ustavnog suda RS ukoliko one pokreću pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 51/10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu činjenično stanje ovog predmeta, kao i pravna pitanja koja su pokrenuta predmetnom apelacijom, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju nadležan ispitati da li je osporenom odlukom prekršena alineja 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, te da li su prekršeni čl. I/2, II/4. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije i čl. 1. i 2. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U odnosu na kršenje alineje 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine
7. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je osporenom odlukom Vijeća Ustavnog suda RS Bošnjacima kao konstitutivnom narodu uskraćeno pravo da obavljaju bilo koju od šest ključnih funkcija u Republici Srpskoj, a što je suprotno odredbama alineje 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj ranijoj praksi istakao da pitanje tumačenja pojma „efektivnog učestvovanja konstitutivnih naroda u državnoj vlasti“ treba primjenjivati funkcionalno i u skladu sa odredbom člana IX/3. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: „Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine“. U vezi s tim, Ustavni sud je Odluci broj U 5/98, na koju se pozvao i apelant, obrazložio: „[...] nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama Bosne i Hercegovine mogu primijeniti takođe i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji [...] ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav Bosne i Hercegovine predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava Bosne i Hercegovine prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda“ (vidi Ustavni sud, Treća djelimična odluka broj U 5/98 III od 1. jula 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/00, tačka 68).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporena odluka zasnovana na odredbi člana 69. Ustava Republike Srpske, prema kojoj najviše dvije od šest funkcija navedenih u tom članu mogu biti popunjene iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da osporena odluka Ustavnog suda ne privilegira niti jedan konstitutivni narod niti je osporenom odlukom, kako to navodi apelant, uskraćeno pravo Bošnjacima kao konstitutivnom narodu da obavljaju bilo koju od šest ključnih funkcija u Republici Srpskoj, a pogotovo zbog toga što je osporenom odlukom odlučivano isključivo o funkciji predsjednika Vlade Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je upravo osporenom odlukom, odnosno odlukom o izboru predsjednika vlade, a ne nekom drugom o izboru ostalih pet funkcija, povrijeđen princip konstitutivnosti bošnjačkog naroda vodili zaključku da je upravo mjesto predsjednika Vlade rezervirano za pripadnika bošnjačkog naroda. To bi onda, u suštini, predstavljalo direktno negiranje odredbi člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (kojim je regulirano da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (kojim je regulirano da se uživanje prava i sloboda predviđenih u članu II Ustava i međunarodnim dokumentima osigurava bez diskriminacije) i člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (kojim je regulirana obaveza entiteta da se pridržavaju Ustava kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine pri čemu su opći principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta), na koje odredbe se upravo sam apelant pozvao u apelaciji. Također, treba napomenuti da u Ustavu Bosne i Hercegovine ne postoji odredba koja zakonodavcu nameće obavezu da pri popunjavanju funkcija navedenih u članu 69. Ustava Republike Srpske osigura proporcionalnu zastupljenost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Iz navedenog proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja predočene činjenice ne mogu opravdati apelantovu tvrdnju da su osporenom odlukom Vijeća Ustavnog suda RS povrijeđena apelantova ustavna prava.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju alineje 9. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 1. i 2. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije
10. Ustavni sud podsjeća na to da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da se uživanje prava i sloboda predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine osigurava svim licima bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. U Aneksu I tačka 6. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena je i Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965). Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na odredbe člana 1. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije kojima je definiran pojam „rasne diskriminacije“, te na odredbe člana 2. koje zabranjuju državama članicama da vrše rasnu diskriminaciju ili da preduzmu odgovarajuće mjere protiv rasne diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su odredbe čl. 1. i 2. Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije uopćenog karaktera, te da se apelant nije pozvao na član 5. u kojem su navedena prava u pogledu kojih je zabranjena rasna diskriminacija. Ustavni sud, dalje, zapaža da je članom 5. stav 1.(c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije garantirano uživanje političkih prava, naročito prava učešća na izborima, prava glasa i kandidature – prema sistemu općeg i jednakog prava glasa, prava učestvovanja u vladi kao i u upravljanju javnim poslovima, na svim nivoima, prava pristupa, pod jednakim uvjetima, javnim funkcijama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u pogledu uživanja političkih prava, odnosno prava pristupa, pod jednakim uvjetima, javnim funkcijama, u smislu člana 5. stav 1.(c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.
11. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je osporena odluka zasnovana na odredbi člana 69. Ustava Republike Srpske prema kojoj najviše dvije od šest funkcija navedenih u tom članu mogu biti popunjene iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu i zaključak u vezi sa apelantovim navodima vezanim za povredu alineje 9. Preambule, te čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, a budući da ni apelant osim paušalnih tvrdnji o povredi ovog prava ne nudi objektivne dokaze koji bi ukazivali na to da je u analognoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica, odnosno da mu je onemogućeno da pod jednakim uvjetima pristupa javnim funkcijama, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu prima facie neosnovani, osobito imajući u vidu da je predmet ovog apelacionog postupka odluka Vijeća Ustavnog suda RS kojom je odlučivano isključivo o izboru predsjednika Vlade Republike Srpske, a kojoj odluci je prethodila zakonom propisana procedura u Narodnoj skupštini Republike Srpske u kojoj je pravo učešća imao i apelant. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane apelantove uopćene navode vezane za izbor svih šest funkcija reguliranih članom 69. Ustava Republike Srpske. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom Ustava Republike Srpske propisan samo gornji limit koji ne smije biti prekoračen pri popunjavanju ključnih funkcija u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima vlasti Republike Srpske. Stoga, okolnost da je za predsjednika Vlade Republike Srpske imenovano lice iz reda srpskog naroda, pri čemu ni sam apelant ne tvrdi da je osporenom odlukom prekoračen gornji limit od dvije funkcije koje mogu biti popunjene iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih, sama po sebi, bez konkretnih dokaza koji bi ukazivali na to da je tim izborom apelant diskriminiran u pristupu javnim funkcijama, ne predstavlja povredu apelantovih prava.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.(c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na član 14. Evropske konvencije
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana
14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ovaj član se ipak neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze „u opseg“ garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u navodima apelacije ukazivao isključivo na povredu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Dakle, apelant u navodima apelacije nije ukazivao na povredu drugih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, niti je navode o diskriminaciji doveo u vezu sa drugim pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Imajući u vidu da pravo na zabranu diskriminacije nije nezavisno i samostalno pravo, kako je to obrazloženo u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednice Valerije Galić i sudija Mate Tadića, Mirsada Ćemana i Zlatka M. Kneževića u skladu sa odlukom.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović Zajedničko izdvojeno mišljenje potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića u skladu sa odlukom Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda BiH koja je donesena na Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 15. jula 2011. godine.
Slažemo se sa odlukom većine sudija Ustavnog suda BiH da je apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesenu protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu, ali zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje, a ne zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na pitanje da li je Ustavni sud BiH nadležan da na osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH odlučuje o apelacijama podnesenim protiv odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa entitetskih ustavnih sudova, u konkretnom slučaju protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, mi ostajemo pri zajedničkom izdvojenom mišljenju u predmetu broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, koji se odnosio na isto ustavnopravno pitanje, i to iz sljedećih razloga. Naime, podsjećamo na to da se apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH tiče zaštite ustavnih prava i sloboda pojedinaca, uključujući i prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se na osnovu člana II/2. Ustava BiH direktno primjenjuje. Iako je Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji pojam «presuda» iz člana VI/3.b) Ustava BiH tumačio šire, odnosno tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama fizičkih i pravnih lica, u konkretnom slučaju smatramo da osporena odluka ne predstavlja pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Evropske konvencije. Osporena odluka je donesena u okviru ekskluzivne nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da odlučuje o pitanju vitalnog nacionalnog interesa nekog konstitutivnog naroda kao kolektiviteta, koje se postavi tokom zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini Republike Srpske, konkretno pri obavljanju funkcija navedenih u članu 69. Ustava Republike Srpske. To je pitanje o kojem Ustavni sud Republike Srpske donosi konačnu i obavezujuću odluku i ne tiče se bilo kojeg individualnog ljudskog prava ili slobode, koji se ispituju kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda BiH.
Polazeći od navedenog, smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, te se ne može smatrati «presudom» u smislu člana VI/3.b) Ustava BiH. Zbog navedenih razloga, prema našem mišljenju, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju.
Izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana u skladu sa odlukom Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u skladu sa odlukom o dopustivosti u predmetu broj AP 1483/11 od 15. jula 2011. godine, izdvajam mišljenje, kako slijedi:
Prije svega, smatram potrebnim izraziti svoje slaganje sa više puta izraženim stavom većine u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u sličnim, mutatis mutandis, slučajevima), prema kojem je:
- Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (RS broj UV- 1/11 od 31. januara 2011. godine) „presuda suda“, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u tački 5. ove odluke, što znači da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan odlučivati o tome da li je tom i takvim odlukama eventualno povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovakav stav je, npr., izražen i u predmetu broj AP 2821/09.
- Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (jednako kao i bilo koji drugi klub konstitutivnog naroda u tome Vijeću), kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske koji je donio osporenu odluku (RS broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine), aktivno legitimiran za podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (tačka 5. ove odluke), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
Dalje, slažem se da je apelaciju trebalo odbaciti kao nedopuštenu zbog razloga navedenih u obrazloženju (tačka 8. itd.).
Međutim, prema mome mišljenju, Ustavni sud je propustio da, kao što je to učinio u nekoliko drugih slučajeva, npr., U 16/08, U 106/08, U 5/10, AP 1125/05, AP 1840/05, AP 2271/05, AP 1680/05, AP 1311/06, AP 2213/06, AP 2843/07 itd., ovu apelaciju razmatra u kontekstu „kvaliteta zakona“.
Naime, tačno je, kao što je to korektno konstatirano u obrazloženju odluke (tačka 8), da je osporena odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske zasnovana na odredbi člana 69. Ustava Republike Srpske prema kojoj najviše dvije od šest funkcija navedenih u tom članu mogu biti popunjene iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih, te da (smatra Ustavni sud) osporena odluka Ustavnog suda – Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, ne privilegira ni jedan konstitutivni narod, niti je osporenom odlukom, nasuprot apelantovom stavu, uskraćeno pravo Bošnjacima kao konstitutivnom narodu da obavljaju bilo koju od šest ključnih funkcija u Republici Srpskoj.
Međutim, kao što i apelant navodi, a to nije ni sporna činjenica, efektivnom raspodjelom, tj. izborom i/ili imenovanjem na ključnih šest funkcija (konkretizacija je ustavna kategorija) u Republici Srpskoj, Bošnjaci, u vrijeme podnošenja apelacije kao konstitutivan narod u Republici Srpskoj, niti na jednoj od njih nisu bili zastupljeni, tj. niti na jednoj od funkcija se nije nalazilo lice koje se izjašnjava kao Bošnjak (u međuvremenu je imenovanjem glavnog republičkog tužioca iz reda bošnjačkog naroda „debalans“ dijelom otklonjen).
Dakle, postavlja se pitanje da li je, dok je Ustav države i entiteta ovakav kakav jeste (ne ulazeći u koncept ustavnog uređenja države i entiteta sa stajališta eventualne prednosti etničkog ili građanskog modela za Bosnu i Hercegovinu kao državu), snagom važeće ustavne norme moguće realizirati pretpostavljenu namjeru ustavotvorca da konstitutivni narodi i Ostali budu odgovarajuće, odnosno makar minimalno zastupljeni na ključnim pozicijama u entitetima i državi. Ili, kao što praksa do sada uglavnom pokazuje, to prije svega zavisi od političke ili druge volje etablirane u tijelima/organima nadležnim za izbor i/ili imenovanje, koja tijela, međutim, slabo ili nikako međusobno ne koordiniraju po tom pitanju!? Ovo pitanje se postavlja pogotovo kada se ima u vidu proklamirana nezavisnost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti (kao obavezan princip i demokratsko ustavnopravno dostignuće) a koju niti jedna izričita ustavna odredba ne obavezuje da međusobno koordinira u postupku izbora, odnosno imenovanja na ključne funkcije kako bi se, kao krajnji rezultat, izbjeglo da se ustavna odredba o zastupljenosti svede tek na neobaveznu proklamaciju. Moje mišljenje je da je to gotovo nemoguće bez konkretne ustavne (i zakonske) odredbe kojom bi se precizirao, između ostaloga, i redoslijed imenovanja na navedene ključne funkcije u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti.
Sličan problem postoji i u Federaciji Bosne i Hercegovine u pogledu zastupljenosti pripadnika srpskog naroda (kao konstitutivnog naroda u Federaciji BiH) na određenim ključnim funkcijama u tom entitetu (također ustavna kategorija).
Dakle, propisujući obaveznu zastupljenost kao princip ali ne propisujući istovremeno, npr., i redoslijed imenovanja, ustavotvorac (zakonodavac) je objektivno doveo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u poziciju da postupajući nezavisno i krećući se u okviru svojih nadležnosti (što je njihovo ustavno pravo i pozicija), ali bez obaveze na međusobnu koordinaciju, kao rezultat proizvede neustavno stanje, odnosno neodgovarajuću zastupljenost na ključnim pozicijama. Takvo nepotpuno ustavno rješenje, primjeri to pokazuju, ne samo da ne doprinosi implementaciji ustavnih rješenja nego realno može proizvesti i proizvodi dodatne tenzije, pogotovo ukoliko ne postoji potrebna politička volja i/ili senzibilitet koji bi nedorečenosti ustavnog teksta konstruktivno amortizirali.
Na osnovu izloženog, držim da je u konkretnom slučaju sasvim opravdano postaviti pitanje kvaliteta pravnog okvira u Republici Srpskoj (ali i u Federaciji BiH), odnosno, prema mome mišljenju, postojeća ustavnopravna rješenja u ustavima entiteta stavljaju nadležne organe u tešku situaciju čak i kada ne bi bilo namjerne opstrukcije, što nije uvijek slučaj. Naprotiv. Ustavni sud se, stoga, trebao baviti i pitanjem „kvaliteta zakona“, tj. Ustava Republike Srpske (naravno i Federacije BiH, ali to u konkretnom predmetu nije predmet zahtjeva-apelacije). Izdvojeno mišljenje sudije Zlatka M. Kneževića saglasno odluci Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Sl. glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), izdvajam mišljenje saglasno navedenoj odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donesenoj na plenarnoj sjednici od 15. jula 2011. godine.
1. Saglasan sam sa odlukom većine sudija Ustavnog suda BiH da apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Narodne skupštine Republike Srpske, a koja je podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-1/11 od 31. januara 2011. godine, odbace kao nedopuštenu ali ne zbog toga što je ona očigledno (prima facie) neosnovana, već zbog toga što smatram da je odluku trebalo odbaciti zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
2. Naime, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a posebno odredba člana VI/3.b) kojom se precizira i apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH u pogledu pitanja po Ustavu BiH a koja proisteknu iz presude svakog suda u BiH, prema mom dubokom uvjerenju, ne odnose se i na nadležnost Ustavnog suda BiH kada je riječ o aktima koje donosi Ustavni sud Republike Srpske u preispitivanju postojanja ili nepostojanja povrede vitalnog nacionalnog interesa bilo kog konstitutivnog naroda pred specifičnim tijelom kakvo je Vijeće za zaštitu nacionalnog interesa, jer se, između ostalog, ali ne i kao jedino, ne radi o presudi redovnog suda, pa i šire tumačeći termin „presuda“ kako je u svojoj dosadašnjoj praksi ovaj termin tumačio Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
3. U konkretnom slučaju Odluka Ustavnog suda Republike Srpske je konačna i obavezujuća i zbog specifičnosti statusa podnosioca apelacije – koji nije pojedinac - te zbog posebnosti postupka o kojem je riječ, smatram da podnesena apelacija ne ispunjava uvjete da o njoj odlučuje Ustavni sud Bosne i Hercegovine jer je nenadležan.
4. Kada je riječ o statusu podnosioca apelacije, koji nije pojedinac, već kolektivitet, pridružujem se stavovima potpredsjednice Ustavnog suda Valerije Galić i sudije Mate Tadića datim u obrazloženju zajedničkog izdvojenog mišljenja u skladu sa odlukom u navedenom predmetu.