Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-107/09 (S.R.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Prava iz radnog odnosa
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-107/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 107/09, rješavajući apelaciju S.R.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.R. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. S.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. maja 2009. godine.

2. Djelimičnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-255/00 od 9. maja 2001. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene «Kristal banka» Banja Luka A.D., čiji je pravni sljednik «Hypo Alpe Adria Bank» A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništene su kao nezakonite odluke tužene, i to, odluka tužene broj 01-54/97 od 6. juna 1997. godine i odluka Upravnog odbora tužene broj UO-I-8/97 od 17. juna 1997. godine, te je obavezana tužena da apelanta vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, a sve u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja, dok je o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na priznavanje prava apelanta iz radnog odnosa koja nije ostvario poslije donošenja navedenih odluka, kao i o troškovima spora, sud naveo da će odlučiti naknadno po pravosnažnosti djelimične presude.

3. Rješenjem Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-59/05 od 19. aprila 2006. godine žalba tužene je usvojena, djelimična presuda Osnovnog suda broj RS-255/00 od 9. maja 2001. godine ukinuta i apelantova tužba odbačena jer je utvrđeno da je između istih stranaka sa istim tužbenim zahtjevom već postojala parnica okončana zaključenjem sudskog poravnanja od 21. septembra 1999. godine. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je, između ostalog, istakao da Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da poslije pročitanog zapisnika o poravnanju, stranke ga potpisuju i time je parnica okončana. U vezi s tim, sud je konstatovao da sudsko poravnanje nije sudska odluka, već je stranačka radnja kojom se otklanja spor, a naziva se sudskom jer je sklopljeno pred sudom na zapisnik. Također, sud je naveo da je sudsko poravnanje akt stranaka, rezultat njihove slobodne volje, te da ukoliko je raspolaganje izvršeno poravnanjem dozvoljeno, sud ne donosi nikakvu odluku, jer parnica može da se okonča samo na jedan način, ili sudskom odlukom ili poravnanjem stranaka. Najzad, sud je istakao da je sudsko poravnanje apsolutna smetnja za vođenje novog spora između istih stranaka sa istim tužbenim zahtjevom, pa slijedom toga i za nastavak postupka koji je okončan sudskim poravnanjem, te je shodno tome udovoljio žalbi tužene, prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine revizija apelanta protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-59/05 od 19. aprila 2006. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, da je sudsko poravnanje posebna vrsta ugovora, kojim stranke sporni odnos među sobom pomoću uzajamnog popuštanja, rješavaju na način za koji nalaze da im odgovara i da takvim poravnanjem stranke određuju svoja uzajamna prava i obaveze u postupajućem pravnom odnosu među njima. Nadalje, sud je istakao da sudsko poravnanje ima jednaku pravnu snagu kao i pravosnažna sudska presuda, te da ono pored materijalno pravnog dejstva jednog stranačkog ugovora ima pravno dejstvo sudske odluke. Također, Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da se sudsko poravnanje može pobijati tužbom iz razloga iz kojih se može pobijati valjanost svakog drugog ugovora, kao i to da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije bilo zaključeno sudsko poravnanje i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a.

5. Vrhovni sud je naveo da kod postojanja činjenica koje su utvrđene od nižestepenih sudova, koje se revizijom apelanta ne osporavaju, da predmetno sudsko poravnanje od 21. septembra 1999. godine sadrži izjavu apelanta «da odustaje od zahtjeva da se vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao kao radnik tužene i da se odriče naknade plata za sporni period», i izjavu tužene «da se obavezuje da apelantu isplati 20.000,00 KM na ime socijalno-humanitarne pomoći te da će pokrenuti postupak revizije penzionisanja tužioca» kao i postojanja činjenica koje je drugostepeni sud utvrdio iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu stranke u kojem je naveo «da je smatrao da će biti penzionisan i da ga u tom slučaju nije interesovao povratak na posao kod tužene», zbog toga je i po shvatanju Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant na navedeni način slobodno izrazio volju da zaključi predmetno sudsko poravnanje i da je njegova stvarna volja bila da više ne radi kod tužene nakon što mu isplati 20.000,00 KM, smatrajući da će biti penzionisan nakon što tužena pokrene postupak za njegovo penzionisanje, na koji način su stranke odredile svoja prava i obaveze u postojećem međusobnom pravnom odnosu i time su predmetni sporni odnos u konkretnoj parnici okončali bez obzira što to nije navedeno u sudskom poravnanju, čime ovo sudsko poravnanje ne čini protivnim prinudnim propisima vezanim za radno pravni status apelanta, te time takvo sudsko poravnanje ne čini ništavim u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja kojim je njegova tužba odbačena jer je utvrđeno da je predmetni spor okončan sudskim poravnanjem. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

10. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopuštenost vođenja predmetnog parničnog postupka. Prema relevantnim odredbama ZPP-a, sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije bilo zaključeno sudsko poravnanje i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer su o pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva stranke zaključile predmetno sudsko poravnanje koje ima jednaku pravnu snagu kao i pravosnažna sudska presuda. Prema tome, ishod procedure u kojem je donijeto pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-107/09 (S.R.) | Sudska praksa | Aktio