Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/10 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1357/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1357/10, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-10-000024 od 17. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-08-000 444 od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-10-000024 od 17. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-I-08-000 444 od 30. septembra 2009. godine.
2. R.R. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) podnio je 17. marta 2008. godine Osnovnom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave-rješenja apelanta broj 1079306613 (9805177596) od 28. oktobra 2003. godine, kojim je utvrđena obaveza apelantu na isplatu tražitelju izvršenja dodatka uz penziju u mjesečnom iznosu od 52,41 KM počev od 1. oktobra 2003. godine.
3. Osnovni sud je rješenjem broj 080-0-I-08-000 444 od 28. novembra 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-I-08-000 444 od 30. septembra 2009. godine djelimično je usvojen prigovor apelanta i preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je kao datum od kada teče obaveza apelanta određen datum 17. mart 2005. godine umjesto 1. oktobra 2003. godine, dok je u ostalom dijelu odbijen prigovor apelanta. U obrazloženju rješenja je navedeno da odložni uslov na koji se apelant u prigovoru poziva ne predstavlja odložni uslov iz člana 31. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP) jer u konkretnom slučaju nema obaveze na strani tražitelja izvršenja. Također, činjenica da novčana sredstva nisu obezbjeđena ne predstavlja razlog za prigovor u smislu člana 47. stav 1. tačka 7. ZIP-a, kao ni prigovor da izvršna isprava nije podobna za izvršenje odnosno da nema potvrde izvršnosti. Prigovor zastare potraživanja sud je djelimično usvojio u skladu sa članom 379. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da povremena potraživanja koja proističu iz pravosnažnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih organa zastarjevaju u roku od tri godine.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja Okružni sud je donio rješenje broj 012-0-Gž-10-000024 od 17. februara 2010. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u dispozitivu rješenja pozivajući se na relevantne odredbe ZIP i ZOO pravdajući svoje odlučenje jasnim i argumentovanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Sud je istakao da razlozi koje je apelant istakao u svom prigovoru na rješenje o izvršenju nisu po svojoj prirodi takvi da mogu dovesti do obustave izvršnog postupka, obzirom da odluka na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije stavljena van snage i samim tim potraživanje tražitelja izvršenja potvrđeno izvršnom ispravom nije prestalo postojati. Također, žalbeni navodi da Vlada Republike Srpske nije ispunila svoju zakonsku obavezu i obezbjedila sredstva za isplatu boračkog dodatka nema uticaja na realizaciju potraživanja tražitelja izvršenja na osnovu pravosnažne i izvršne odluke u konkretnom slučaju.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. S obzirom da apelant osporava odluke Osnovnog suda i Okružnog suda koje su donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
10. U konkretnom slučaju građanska prava i obaveze apelanta utvrđena su rješenjem apelanta broj 1079306613 (9805177596) od 28. oktobra 2003. godine. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-10- 000024 od 17. februara 2010. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta».
11. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant navodi da je osporenim odlukama Osnovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP- 206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Određeni novčani iznosi koje je apelant obavezan isplatiti tražiocu izvršenja zbog neisplaćivanja dodatka na penziju, jesu imovina koja je kao građansko pravo zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već je ta obaveza utvrđena rješenjem apelanta koje je prethodilo donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović