Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1586/11 (S. M.)

Odluka donesena 15. 09. 2011.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1586/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1586/11, rješavajući apelaciju Smaila Mulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Mulića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-10-001570 od 23. decembra 2010.

godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž-09- 001427 od 17. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj 022-0-P-08-000627 od 7. maja 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Smail Mulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-10-001570 od 23. decembra 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-09-001427 od 17. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 022-0-P-08-000627 od 7. maja 2009. godine. Apelaciju je prvo zaprimio Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine koji je podneskom broj P-43/10 od 5. aprila 2011. godine apelaciju proslijedio Ustavnom sudu na daljnje postupanje.

2. Prema stanju spisa Rješenjem Općinskog suda, broj 022-0-P-08-000627 od 7. maja 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-09-001427 od 17. februara 2010. godine utvrđeno je da je apelant omeo Nafisu Didović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcela na način, sve pobliže precizirano u izreci rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan da uspostavi ranije posjedovno stanje, te mu je ovakvo ili slično ometanje tužiteljice zabranjeno. Ujedno apelant je obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 761,60 KM.

3. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja Vrhovni sud je Rješenjem, broj 070-0-Rev-10-001570 od 23. decembra 2010. godine reviziju kao nedopuštenu odbacio uz pozivanje na odredbu člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda. U obrazloženju je još istaknuto da zbog ove izričite zakonske odredbe taj sud reviziju apelanta nije mogao dopustiti ni izuzetno kako to predviđa odredba člana 237. stav 3. ZPP-a.

4. Apelant u navodima apelacije nije precizirao prava iz Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koja smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena, ali se iz navoda apelacije može zaključiti da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Apelant je protiv Rješenja Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-09-001427 od 17. februara 2010. godine izjavio reviziju, ali je revizija Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-10- 001570 od 23. decembra 2010. odbačena kao nedopuštena iz razloga navedenih u tačci 3. ove odluke. Ustavni sud konstatuje da je revizija u odnosu na apelanta neefektivan pravni lijek, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nakon navedenog, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Kantonalnog suda, broj 001-0-Gž-09-001427 od 17. febraura 2010. godine.

8. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljeno osporeno rješenje Kantonalnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 23. decembra 2010. godine, pa se podrazumijeva da je osporeno rješenje Kantonalnog suda apelant morao primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. marta. 2011. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen odredbom člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Kantonalnog suda.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1586/11 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio