Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/10 (Mldb. H.A.,Š .A. i F.A.)
Odluka donesena 15. 09. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2165/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 15. septembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2165/10, rješavajući apelaciju mldb. H.A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. H.A., Š.A. i F.A. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000471 od 20. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-
144/04 od 9. augusta 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. H.A., kojeg zastupa zakonski zastupnik-otac Š.A., Š.A. i F.A. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, svi zastupani po Omeru Abdagiću, advokatu iz Cazina, podnijeli su 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-
000471 od 20. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-144/04 od 9. augusta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-144/04 od 9. augusta 2005. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tuženog Biro za osiguranje BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog AVUS International – Reguliranje šteta d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač), radi naknade štete, vsp. 40.050,00 KM, tuženi je obavezan da na ime naknade nematerijalne štete plati prvoapelantu i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.700,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.700,00 KM, za umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 4.000,00 KM i za naruženost iznos od 4.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, a na ime materijalne štete nastale na biciklu maloljetnog prvoapelanta isplati iznos od 50,00 KM i na ime troškova liječenja iznos od 1.035,69 KM, što ukupno po ovom osnovu iznosi 1.085,69 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. augusta 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 783,44 KM kao i sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 2.403,00 KM. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev prvoapelanta je odbijen, kao i u dijelu naknade buduće nematerijalne i materijalne štete koja se ogleda u trpljenju bolova, straha, troškova liječenja i školovanja. Najzad, tužbeni zahtjev drugoapelanta i trećeapelantice za naknadu štete na ime pretrpljenih duševnih bolova u iznosu po 5.000,00 KM je odbijen u cijelosti.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine žalba prvoapelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što mu je dosuđeno na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.000,00 KM umjesto iznos od 2.700,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM umjesto iznosa od 2.700,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM umjesto iznosa od 4.000,00 KM i za naruženost iznos od 5.000,00 KM umjesto iznosa od 4.000,00 KM, što ukupno iznosi 21.000,00 KM. Žalba umješača na strani tuženog djelimično je uvažena, pa je prvostepena presuda u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka preinačena tako što su prvoapelantu dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 2.803,00 KM umjesto iznosa od 3.186,44 KM. U preostalom dijelu žalbe prvoapelanta i umješača na strani tuženog, a u cijelosti žalbe drugoapelanta i trećeapelantice su kao neosnovane odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000471 od 20. aprila 2010. godine revizija koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), u kojima stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju apelanti podnošenjem zajedničke tužbe protiv tuženog istakli svoj samostalni tužbeni zahtjev, jer se njihovi zahtjevi temelje na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu i podnošenjem zajedničke tužbe su zasnovali formalno suparničarstvo u smislu člana 362. stav 2. ZPP-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da kada su stranke u odnosu formalnog suparničarstva, njihov procesni položaj je takav da je svaki suparničar samostalan u odnosu na ostale, pa se i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev svakog tužitelja-suparničara pojedinačno, a ne prema njihovom zbiru koji u konkretnom slučaju prelazi cenzus koga ima u vidu član 237. stav 2. ZPP-a. Također, Vrhovni sud je naveo da tužbeni zahtjev niti jednog od apelanata (tužbeni zahtjevi drugoapelanta i trećeapelantice iznose po 5.000,00 KM), a niti pobijani dio presude (tužbeni zahtjev prvoapelanta za naknadu štete je 40.000,00 KM, a dosuđeno mu 21.000,00 KM, pa pobijani dio iznosi 9.100,00 KM) ne prelazi cenzus propisan u članu 237. stav.2. ZPP-a. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000471 od 20. aprila 2010. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.
9. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, advokatu apelanata 9. oktobra 2008. godine uručena presuda Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000 116 od 9. septembra 2008. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. juna 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović